U sjemenište sam došao iz kavane, pa su mi govorili da sam kavansko dijete, a u partizanima sam bio sjemeništarac
Ugledni pisac Slobodan Novak govori o djetinjstvu, ubijenom barbi, sjemeništu, partizanima, kažnjenoj ženi, osnivanju Krugova, nagradama, domoljublju, filmskim ekranizacijama, kazalištu, glazbi, Titu… Nedavno je u Matici hrvatskoj predstavio Sabrana djela koja donose novo čitanje njegovih najpoznatijih radova. Splićanin Slobodan Novak prvu je knjigu, zbirku poezije “Glasnice u oluji” objavio prije šezdeset i dvije godine! Romanom “Izgubljeni zavičaj”, koji je prvo objavljen u časopisu Republika 1954., lansirao se među vodeće hrvatske prozaike, što cementira romanom “Mirisi, zlato, tamjan” iz 1968., koji je za Teatar ITD režirao Božidar Violić i dosegao brojku od dvije stotine izvedbi. Izvrsne kritike dobio je i Novakov roman “Izvanbrodski dnevnik”, a veliku pažnju javnosti autor je izazvao i autobiografskim “Digresijama” iz 2001. koje su prerasle u “Protimbe”. Godine 2005. objavljuje i roman “Pristajanje”, a nedavno mu je Matica hrvatska svečano predstavila dopunjena Sabrana djela, u kojima se prvi put objavljuje mladenački rukopis “Silentium”, sjećanja na sjemenišne dane. Uz Ranka Marinkovića i Vladana Desnicu, Novak se ubraja među najbolje, i to kanonske hrvatske prozaike druge polovice 20. stoljeća. Piše (i nadopisuje već napisano) i u 89. godini života, što izaziva povremene žučne reakcije mlađih prozaika koji žele postati kalif umjesto kalifa, što je, na sreću hrvatske književnosti, uzaludan posao.
Rukopis na jeftinom papiru
- Jesu li “Protimbe” autobiografija?
– Ne. One proizlaze iz moje autobiografije, osobito kada pišem o djetinjstvu. Sve što sam naveo, sve se dogodilo, ali nije povezano u biografiju koja bi bila suvisla. Prije je to mozaik.
- U knjizi ste kritični prema društvu, Crkvi, partiji, ali i prema sebi?
– Ja sam svadljivac. Svađam se i sa sobom. Čovjek svaku svoju misao i svaki svoj istup revidira već nakon kratkog vremena, ako je čovjek koji misli. A kritičan sam i prema drugima, jer je malo toga što drugi rade čovjeku po njegovoj želji i volji. Već sam rekao da sam u pomanjkanju pravih protivnika često polemizirao s ljudima koji to nisu zaslužili i bez velikog razloga. Naprosto sam tražio protivnike. Iako je polemika nešto što opterećuje čovjeka, pisao sam je s užitkom, jer je riječ u polemici teška kao u poeziji, teža nego u beletrističkoj prozi i to je ono što je privlačno kod nje. Protivnike nisam imao i često sam se pitao gdje su ljudi koji drukčije misle. Sada je, naravno, drukčije, i postoje razni Gudževići, Jurice Pavičići… Čovjek bi danas mogao reagirati svaki dan, ali ja sam već rezignirao, daleko sam od toga da reagiram uopće.
- U “Protimbama” puno pišete o Crkvi i ističete sličnosti partije i Crkve?
– Uočio sam da sam se više osvrtao na neka crkvena pitanja nego mnogi katolički pisci. Uspoređivao sam sjemenište i moja tamošnja iskustva, ali i katolički odgoj, ministriranje po crkvama, križare… s onim što me poslije zateklo, a to je skojevska praksa. Zbog toga sam i odustao od nastavka romana “Silentium” koji je objavljen u Sabranim djelima. Za njega kažu da je roman, ali to je samo početak romana koji sam zamislio megalomanski kao što to zamišlja čovjek u mladosti. U sjemenište sam došao iz kavane, pa su mi govorili da sam kavansko dijete. Onda sam došao u partizane, pa sam bio sjemenišni. Uvijek sam imao crnu ljagu na sebi. Odustao sam od pisanja “Silentiuma” jer je u međuvremenu Ivan Raos u djelu “Žalosni Gospin vrt” objavio temu sa sličnim događajima i atmosferom, što me obeshrabrilo. Vidio sam da je to dobro napisano, vjerno i autentično. Raos je bio godinu stariji od mene u sjemeništu. U sjemeništu smo se oslovljavali s druže, imali kritiku i samokritiku, žrtvice. Sve je bilo kao da smo skojevci. Poslije rata opet mi se to dogodilo s druže, kritikom i samokritikom, lažnim samoispitivanjem. U ono vrijeme, kada sam još bio podložan partiji, mislio sam da neću da mi netko veli da je “Silentium” satira na tadašnje društvo. Kada sam išao raditi Sabrana djela, mislio sam da i nemam taj rukopis. Onda je moja žena kopala po starim fasciklima i našla rukopis na jeftinom, prozirnom papiru ispisanom i s druge strane, s tintom koja je u međuvremenu izblijedjela i sa sitnim slovima, jer sam pisao štedeći papir. Moram sam odgonetati što sam napisao.
- I ne mislite ga završavati?
– Danas bih to drukčije pisao. Od pisanja je prošlo više od pola stoljeća, promijenio se rukopis i način mišljenja. Onda je to bilo fabuliranje, pričanje priče, a ja izrazitu fabulu poslije toga, do “Pristajanja”, nisam pisao. “Silentium” je priča anegdote kojoj bih se teško mogao vratiti. A nemam ni gušta. Onda je to bila mala osveta i sjemeništu i popovima i svima.
- Za celibat u “Protimbama” tvrdite da je protuprirodan?
– Mislim da je celibat nešto posve neprirodno, iako su nama u ono vrijeme govorili da je uveden iz praktičnih razloga, da se crkvena imanja ne bi dijelila nasljednicima. Duhovnik koji nas je ispovijedao uvijek nam je davao savjete kako da ukrotimo svoje tijelo. Celibat je neprirodan i Crkva će ga prije ili poslije ukinuti, kao što će i časnim sestrama dopustiti misiti.
- Vaše je djetinjstvo vezano uz kavane. U Splitu ste rođeni u zgradi u kojoj je konoba Kod Fife, a i u Rabu ste živjeli uz kavanu?
– U mojoj rodnoj kući u Splitu, gdje je danas Kod Fife, bila je skromna krčmica. Duje Rendić Miočević mi je pričao da je tu dolazio kupovati vino za svog oca. Nešto se moglo i jesti jer i danas u njoj postoji mali kućni lift koji je izradio moj otac, bačvar. S pomoću tog lifta je dolazila hrana. Sada je to modernije i može se normalno ručati. No, kavana na Rabu bila je prava mondiš kavana u koju je dolazila cijela Europa. U njoj je svakog ljeta svirala Ruska balalajka, studentski emigrantski orkestar koji je nastupao i na Radio Zagrebu. Čak je i Lebedjev, glavni dirigent, imao solo koncerte na gitari kao na koncertnom instrumentu. Bio je virtuoz na gitari, ali je i dobro pjevao, bio je tenor.
- Lik Barbe, koji vam je drugi otac…? On vam je platio sjemenište, kupio violinu, brinuo se za vas. Imao je tragičan kraj, ali vi niste sami istraživali detalje njegove smrti?
– Nisam. Čak sam odbijao ljude koji su dolazili pričati detalje. Glavni od te trojke koja ga je ubila, a živ je i danas, dolazio mi je i ispričavao se, ali sam rekao da neću o tome uopće slušati. A onda sam jednom odlazeći na Rab autobusom, na pauzi u Josipdolu, čuo nekoga ga mi viče Novak, Novak. To je bio neki rapski, ajmo reći, udbaš, radio je nešto na željeznici. Bio je rapski sveznadar koji se na pogrebima gurao da drži govore, bio je ekstrovertiran, čudan. Predstavio mi se i zapitao me kako prostata. Ja mu kažem da je to moja stvar. I onda on kaže: Čujte, je li vi znate kako su vašeg barbu ubili? Kažem mu da nešto znam, a nešto ne znam, a on veli da još postoje živi ljudi koji su to vidjeli i da će me on odvesti njima. Doveo me u kuću gdje je barba ubijen, a doveo je i jednu ženu koja je onda bila djevojka i koja mi je ispričala priču. Tako sam detalje saznao šezdesetih ili sedamdesetih godina. Prije sam samo znao da su u to umiješani neki Rabljani. Poslije mi je Savez boraca poklonio knjigu u kojoj je pisalo da su Rabljani bili oduševljeni što je moj barba ubijen.
Vidio uhićenog Budaka
- Ima li barba grob?
– Ima. Nijemci su ga, okupator ga je pokopao. A moja Mande, rođakinja, polukreten koja je iz Splita bila povučena kao osmogodišnja djevojčica da pomaže u kući, sačuvala je krvave plahte. I kada to spominjem u “Izgubljenom zavičaju”, to je stvarno tako bilo. Ona mi je kao Mériméeova Colomba pokazala krvave plahte. Tu njegovu smrt organizirala je Dušanka, moja daljnja rođakinja koja se udala za strica. Jedanput sam je vidio u Meštrovićevu kašteletu izdaleka i zaletio sam se da ću je išćuškati, pa su me zaustavili. O tome bi se mogla napisati dobra drama. Kada bi netko za to bio zainteresiran, rado bih mu sve ispričao.
- Vidjeli ste i uhićenog Milu Budaka?
– U Postojni, kada sam bio ćato. Budaka su doveli u štab Četvrte armije gdje je bio pritvoren dok ga nisu odveli u Zagreb ili gdje je već ubijen. Vidio sam ga relativno izbliza, ali nisam znao što se događa. Poslije sam saznao da ga je osudio Vojdrag Berčić, kasnije režiser splitskog kazališta koji je u to vrijeme bio student druge godine prava, šmrkavac. Njemu su dali da ga osudi na smrt i on je u roku jednog popodneva donio tu odluku. Taj Berčić je bio mizerija od čovjeka i inače. Druga godina prava. Zar nisu mogli naći nekog suca ili advokata?
- S Berčićem ste radili u Splitu kao direktor Drame?
– Čim sam došao u Split, intendant Silvije Bombardelli mi je rekao: Osloni se na Berčića. Mislio sam da je to zato što je Berčić bio jedini pravi intelektualac u tom kazalištu. Kada sam već otišao iz kazališta, Berčić mi je dao neki svoj scenarij za film o ubijenim Splićanima koji su otišli u partizane, ali sam mu rekao da to nije dobro. Tek sam kasnije saznao da je on osudio Budaka.
- Tita u “Protimbama” optužujete da je Hrvatsku okljaštrio za Srijem, Boku, Posavinu, Hercegovinu? Pa tako i je. On Istru nije pripojio, iako ističu da je to njegova zasluga. Istra se sama ugurala Hrvatskoj. Tito je prijetio Saveznicima, a ispod žita je slušao Staljina. Istra je sama donijela odluku da se pripoji matici domovini. Cijelo poslijeratno vrijeme Istra je bila zapostavljena. Kada sam tih godina odlazio u Istru, ljudi su govorili ‘tamo gore, kod vas u Jugoslaviji’. Tako su doživljavali Jugoslaviju. A izgubili smo zapadni Srijem, Boku kotorsku.
- Pišete i da bi Tito bio obješen kada bi bilo pravde, i to zbog Golog otoka i Bleiburga?
– Kao i svaki zločinac. Ako je netko najčasniji i najpošteniji čovjek i onda iz čista mira ubije nekoga, onda je zločinac. Sve drugo se zaboravlja. Oni kažu da je Tito učinio ovo, pa ono. Jest, učinio je mnoge dobre stvari, ali učinili su ih i Hitler i Mussolini i Staljin. Svi su oni učinili dobrih stvari, ali su učinili i zločin. Nema čovjeka na svijetu koji je samo zločinac. Svaki je zločinac učinio i dobre stvari. Ali dobre stvari se podrazumijevaju. Zato me vrijeđa kada mi netko kaže da sam dobar čovjek. Pa to je kao da mi kaže da imam dvije noge, dvije ruke i dva uha. Dobar čovjek čini dobro, to je imanentno ljudskom biću, a činiti zlo je deformacija. Ako čovjek postupa kao čovjek, onda mu se to ne može upisati u velike zasluge. Ali ako postupa kao zločinac, onda je to antiljudski i to se mora osuditi. S tog sam stanovišta rekao da bi Tito morao visjeti kao svaki zločinac. Tita su u Beogradu pitali što će s onima s Bleiburga, a on je rekao: likvidirati. To nije radio ni Sulejman Veličanstveni. Ja sam Tita volio. Bio sam mali skojevac koji je u Titu gledao Boga, kao i sve naše ženske koje su rekle da je lep. Ali onda s vremenom, kada sam čitao rukopise s Golog otoka, vidio sam da sam bio u zabludi. A čovjek mora svoje zablude ispravljati. Dosljedne su samo budale koje kao magarac uvijek ponavljaju isto.
- Jesu li “Protimbe” ispovijed samom sebi?
– Da. Zašto bih se ja stidio priznati da sam se promijenio.
- Priznajete i stvari koje bi mnogi zataškali, pa tako i da ste Simi Dubajiću objavili pjesme, čak ih i popravljali?
– I Dubajić se preokrenuo pred smrt i rekao da je počinio zločin. To je ljudski, k vragu. Ali to ne znači da ne zaslužuje kaznu. Krivnju treba platiti.
Velikih problema nisam imao
- U partizanima ste bili dugo?
– Dvije godine, ali na fronti od rujna pa do siječnja.
- Bili ste partizan, skojevac, partijac, ali nisu vas prihvatili kao svojega?
– Oni su razlikovali ljude. Poštena inteligencija kao takva je bila odmaknuta. A ja sam bio od onih koji su bili bundžije, koji su brljavili, branili istinu. To se nije smjelo raditi. Bilo je slučajeva kada je nekoga trebalo nepravedno osuditi. Ja to nisam mogao i nisam bio obljubljen. Ali kada sam nakon Informbiroa vidio kako se gaze vjerni ljudi, onda sam shvatio o čemu se radi. Ženu su mi progonili, ni krivu ni dužnu. Dala je mast Bosancu koji je s njom studirao, a bio je optužen da je informbiroovac. Ma nije ni on bio informbiroovac, nego je nešto bubnuo. I ja sam jednom nešto bubnuo. Kada je Tito u Trstu rekao da mi nećemo biti moneta za potkusurivanje, a tada se još nije znalo za sukob sa Staljinom, pitao sam Bojanića i ostale zašto je to rekao kada mi nismo Rusima moneta za potkusurivanje. I malo je falilo da i ja završim na Golom otoku. Zemljar mi je govorio da je svaki dan čekao kada ću i ja na Goli otok. Žena je tom čovjeku dala kilu svinjske masti iz kuće da ne umre od gladi.
- I to se saznalo?
– Oni su sve znali. Ljudi su denuncirali, kao što su denuncirali prije. U Splitu sam bio u klasičnoj gimnaziji, gdje je profesor bio i Ćiro Gamulin, simpatični starček. Došao je u razred i đaci su mu rekli da bi trebali imati slobodno jer je dan Druge armije koja je oslobodila Dalmaciju. A on je rekao: Ma, draga djeco, danas je više dan za plakanje. Prijavili su ga, odveli na policiju gdje su mu palili tabane i izmrcvarili kao životinju i na kraju ga ubili. I djeca su denuncirala. Djeca imaju na duši ovakve ljude, a kamoli odrasli. Meni je nakon rata prijatelj Stipe Perović rekao: Ne brbljaj koješta, moram te motriti, dobio sam zadatak od Živka Jeličića. Pratio me jedan bijeli balonac kada mi je žena izbačena s fakulteta, o čemu je dobila obavijest s Tehničkog fakulteta, a studirala je povijest na Filozofiji.
- I nije uspjela diplomirati?
– Nikada. Ja sam kao sluga Jernej godinu dana obilazio sve, no rekli su mi da je ona ustaškinja, a bila je skojevka od 1942. Od Svena Laste su tražili da se odrekne brata. Brat mu je bio u Moskvi, na stipendiji, na koju su i mene slali, ali nisam htio ići. Kada je došao Informbiro, brat mu se ustručavao vratiti u Jugoslaviju. I onda su Svena mrcvarili da se odrekne brata. On je šutio, opet su ga mrcvarili, i onda je skočio i rekao: Odričem se brata. Pa su ga izbacili iz partije. Druge žene su se rastajale od muževa koji su u to vrijeme najviše trebali podršku jer su bili na robovanju.
- Jeste li imali problema s objavljivanjem?
– Velikih problema nisam imao. Kao član partije ipak sam donekle bio čovjek povjerenja. A služio sam se pomalo zakamufliranim, ezopovskim govorom. Govorili su: Ovo može proć’, znamo mi što on misli, ali može proć’. Kada sam u Splitu napisao novelu o novogodišnjoj noći, poslao sam je Krugovima. Onda su mi Šoljan i Pupačić poslali dopisnicu i nacrtali rešetke. Nisu se usudili objaviti, pa je Barković kao prijatelj Jakova Blaževića, tada tužitelja, otišao do njega i rekao: Pustite ovog Novaka. Tako sam i Raosa uveo u književni život. Sreo sam ga na ulici. Pitao me zašto njega nitko neće štampati. Rekao sam mu: Daj novelu. Želio sam sukob, takve sam naravi. I donio mi je novelu “Kažiprst”, potpuno nedužnu, o čovjeku koji je imao maniju da kopa nos. To je burleska. Nema ništa političkog. Rekao sam u redakciji: Dragi drugovi, Raos je u Hrvatskom narodu pisao podliske o Dolcu, o tržnici, a nikakve političke tekstove. A to što je bio u Stockerau, bio je i Boro Pavlović, bili su i drugi pa i Brodnjak, tamo su ih silom odveli, a on je otamo pobjegao. A sada prodaje knjige, bavi se akviziterstvom, kelner je, radi fizičke poslove. Napisao je razne stvari, neke dramice u vlastitoj nakladi, ali u vlastitoj nakladi ne može objaviti knjigu, a dobar je pisac. Na kraju smo objavili “Kažiprst”. Barković je otišao u Agitprop i rekao da bismo štampali Raosa. I uspio je to izboksati. A kada smo ga mi objavili, objavili su ga i drugi.
- Niste objavljivali samizdate?
– Ne. No, kada je izašao “Izvanbrodski dnevnik”, knjiga je nestala. Knjigu sam namjerno dao Zuppi i Studentskom centru jer sam znao da mi to službeni izdavači neće štampati, jer je satirički intonirana. Tamo su rekli da je knjiga dobra, za što je najzaslužniji bio Albert Goldstein. On mi je sugerirao da triptih povežem u mali roman i to sam učinio malim zahvatima. Oni su je i tiskali. Kasnije su mi ljudi iz Beograda pisali da bi je voljeli čitati, ali da je nema ni u jednoj knjižari. Nije je bilo ni u zagrebačkim knjižarama. Onda sam otišao u Studentski centar i pitao gdje je knjiga, a Zuppa mi veli: Tu ti je u ormaru, uzmi koliko god hoćeš. Ja, budala, uzeo sam samo par komada, mislio sam, ne ću ih oštetiti. A oni su to poslije bacili u makulaturu. Zato sada imam samo jedan primjerak, a mogao sam ih imati pedeset. Poslije to nitko više nije preštampavao. Imao sam i verbalnih objašnjavanja s Vrhovcem i kompanijom. Rušili su slogove u štampariji. Bili smo na zlu glasu. Anica Magašić je u Večernjem rekla da smo antisocijalistički elementi, što je bilo vrlo opasno. Kada sam primao Nagradu grada Zagreba za “Mirise”, predsjednik Fonda Nikola Sekulić Bunko ulovio me na primanju ispod ruke i rekao: Druže Novak, mi smo čuli da je to vrlo pesimistično i mračno, otkad je to kod vas tako. Od rođenja, velim mu ja. Onda je to čula Anka Berus i rekla: Nabavite mi tu knjigu, nabavite mi tu knjigu. Poslije smo izašli u haustor, padala je kiša, i fotoreporter Vjesnika htio je slikati zajedno Anku Berus, Anicu Magašić i mene. To sam izbjegavao, a on se čudio i pitao kako se to ne dam na kipec. Mene nema na toj slici.
Jelić umjesto Novaka
- Jednom su vam prije vremena javili da se dobili nagradu?
– Bio sam na Rabu kada me nazvala Ankica iz Društva književnika i rekla da sam dobio Nazorovu nagradu za životno djelo. Rekao sam joj da to još provjeri, pa mi je javila da je nagradu dobio Vojin Jelić. Poslije mi je član žirija rekao da su jednodušno bili za mene, ali je došao Božidar Gagro i rekao da nagradu dobiva Jelić.
- Imate zanimljivo iskustvo s HAZU?
– I danas se vuče taj problem. Tihomil Maštrović ne može prosperirati. Od mene su, kao voditelja bivšeg Akademijina Instituta za književnost, koji je dobio novi naziv od osamnaest riječi, tražili da smijenim upravitelja Maštrovića. Pozvali su me pred upravni odbor, svi su bili žestoki, čak i predsjednik Akademije Padovan. Kasnije mi se bacao oko vrata, rekao da smo Mediteranci i pitao me zašto sam mu spustio slušalicu. Pa zato jer su htjeli provesti direktivu, a ništa nisu znali o čovjeku.
- Taj slučaj dogodio se u ovoj Hrvatskoj?
– Da, jer Udba i danas radi.
- U “Protimbama” piše da je čovjek bez nacionalne pripadnosti duhovni invalid?
– Možda je to prežestoko. Poznavao sam Emila Cossetta. On je bio apatrid. Kako se ti osjećaš, uvijek sam ga pitao, a on je rekao: Ni vrit ni mimo. Ni Hrvat ni Talijan. Ako čovjek ne zna gdje pripada, makar pripadao nekom poludivljem narodu, onda nije integralan, nema svog integriteta. Patriotizam nije stvar političkog izbora, to je stvar čovjekova etičkog statusa, stvar koja se dobiva odgojem. Pitaju me jesam li desni ili lijevi, a ja sam veliki domoljub, a mali rodoljub. Meni nema ničega iznad Hrvatske.
- Jesu li “Protimbe” završena knjiga?
– Nove kartice još dolaze. To nije nešto bitno, to su štikleci. Takve knjige se i rade na štiklecima. Nema tu pravog kontinuiteta ni idejne potke. To su povezane anegdote.
- Vaša su djela imala uspjeh i na filmu, osim onog s Mirom Stupicom?
– Taj je film zaboravljen, ali sjetio ga se pokojni Ante Peterlić. Film je loš, iako je scenarij po mom mišljenju bio dobar, o kurvi koja traži penziju. Izašao je zakon o tome da svi oni koji su bili eksploatirani imaju pravo na penziju, pa ona traži svjedoke, a nitko ne želi svjedočiti. Režiser Milo Đukanović bio je asistent u Italiji, ali nije puno naučio. Moj scenarij je imao naslov “Žedni car”, jer je u vezi s novelom “U našem gradu živio je car”, a on je to prekrstio u “Palma među palmama”, jer se kurva zvala Palma. U Splitu sam razgovarao s Mirom Stupicom, a ona mi veli: “Čestitam, ovako mlad ste napisali dobar scenarij. Meni je moj muž Bojan rekao idi, snimi to. To ti je odličan scenarij.” Đukanoviću sam rekao da mi se ne sviđa kako radi. A kada sam drugi put došao u Split, Stupica mi je skoro oči iskopala. “Vi nemate pojma o filmu”, rekla je. Film je bio prikazan u Nišu, a na televiziji je bila skraćena verzija. To je bilo očajno.
- Postoji li taj film?
– Postoji. Tražio sam i scenarij kako bih ga uvrstio u Sabrana djela, ali nikako ga ne mogu dobiti. Pisao sam u Beograd, u Crnu Goru, jer to je bila koprodukcija Lovćen filma i Avala filma. U Beogradu je dramaturg bio Pekić.
- Znamo za vaše kazališne inscenacije. Jesu li u planu novi projekti?
– Ne. Zadnje što je bilo, bilo je “Pristajanje” na radiju u deset nastavaka, za što sam napravio dramatizaciju. Bila je nedavno emitirana i sramotna emisija na radiju, “Mirisi, zlato i tamjan” u samo 45 minuta.
- Radite li na nekom većem djelu?
– Ne. S time sam gotov, ali ne zato što ne bih mogao. Pisao sam samo onda kada mi se pisalo i kada sam bio raspoložen. No, imam drugi nedostatak. U posljednje vrijeme se ne krećem, ne izlazim iz kuće i nisam doživljavao ništa osim onoga što sam doživio u prošlosti. Sadašnjost tu ne postoji. Kontaktiram s malo ljudi. I kada razgovaramo, to su apstraktni razgovori.
- U “Protimbama” pišete da ste izbjegavali ljude i kavane. Moglo bi se zaključiti da ste introvertirani?
– Kavanski život sam izbjegavao, ali mislim da nisam introvertiran. Bio sam malo stidljiv, valjda zbog sjemenišnog odgoja. Dok sam bio mlađi, nisam se u javnosti mogao snaći. U ambulanti nisam mogao protestirati jer dugo čekam. To je bio taj odgoj. No nisam bio introvertiran, uvijek sam bio otvoren za razgovore i izmjenu misli. Napisao sam novelu “Govoriti nevažne stvari, a važno prešutjeti”. Nisam nikada želio nekoga povrijediti, a bio sam uvijek spreman na rat. A to ne ide jedno s drugim.
- Jesu li Vam ovim Sabranim djelima…?
– Žao mi je što tamo nema više beletristike. Tamo ima recenzija, intervjua… Beletristike nema mnogo, ali koliko sam napisao, napisao sam. Tu i tamo napišem koji medaljon. Pišem i člančiće, polemične medaljončiće. Možda se skupi medaljončića za knjigu. Kod mene se često događalo da imam tri teksta na slične teme. Pa sam našao tri teksta o moru. Tako sam ponudio Školskoj knjizi da to objave kao malo luksuzno izdanje, ali i da objave dječju knjigu iz Sabranih djela. Prvi put sam nešto pisao za mlađe čitatelje, radi se o burgiji. Međutim ne javljaju mi se. A volio bih to imati.
- Hoćete li se vratiti poeziji?
– Ne. Maroević je dobro uočio da u prozi imam poetskih pasaža. I Žmegač piše da imam pjesama u prozi. Poezije sam se odrekao više puta. U ono vrijeme kada sam je pisao, to je bila deklarativna, izjavna poezija, a ne poezija lirike. To su bile sentence, mudrovanja. Pisao sam onako kako se tada pisalo što je malo odudaralo od pisanja o radničkoj klasi i socijalizmu. Možda je tu bilo više pesimizma.
- Poeziju niste dorađivali? Minimalno.
– Samo sam pjesmu “Trgovina umjetnina” razradio jer je bila tek skicirana. Od izjavne poezije ne možete napraviti lirsku.
- Na prozu ste osjetljiviji?
– Možda sam brzao s prozom. Čim bih je napisao, dao sam je štampati, što je možda bilo prebrzo. Kod novog izdanja se onda pokazalo da moram nešto intervenirati. Zato sam i dirao proze, jer su bile friške, toplo štampane. I to uvijek u istoj godini. One godine kada su napisane, te su godine i objavljene, a to nije dobro. Dobro je da proza malo odleži, kao konjaci.
