Izloženi portreti u najveselije vrijeme mesopusta, predstavljaju graničnu vrstu portreta, logički i likovno
U galeriji Studio-21- u Splitu u srijedu, 22. veljače 2023. otvorena je izložba „Dalmatinac u novom ruhu“ akademske kiparice Ružice Rimac. Kustos izložbe je Dalibor Lovrić.
Portret je najintrigantniji žanr povijesti umjetnosti. Čovjeku ništa nije zanimljivije od lica, a erotičnije od nagosti. Čovjek i njegovo lice, tijelo, njegova diskretna golišavost su ono do čega nam je, ne samo u likovnom, nego i antropološkom smislu najviše stalo. Tisućljetna je konfrontacija umjetnika i modela. Sasvim svejedno je li riječ o Dürer i njegovim autoportretima ili o sebićima (eng. selfiji) s bizarno napučenim afektiranjem, koji su preplavili svijet društvenih mreža, pokazuje da smo mi sebi i drugima najveće otkriće. Ne treba čovjek biti vjernik ili umjetnik da shvati metaforu o tomu kako nas stvoritelj gomila kao nanizane lutke teatra mundi.
Prilično je razvidno da izloženi portreti Ružice Rimac u najveselije vrijeme mesopusta, predstavljaju graničnu vrstu portreta, logički i likovno. Jesu li te njene krpenjače uopće portreti?! Ili možda smion i zajedljiv komentar na račun male plastike na temu imaginarnih osoba. Taj lebdeći postav pažljivo poredanih glava od krpe, ovješenih o niti u izokefalijskom nizu ukazuje na portrete, makar vrlo groteskne. Tu je, naime prepoznatljiv geštalt iako tu nema uvriježenih šavova lubanjskih kostiju, čela, nosova i zatiljaka. Krpenjače su portreti onoliko koliko su portreti Arcimboldijeva djela od voća i povrća. Njima nedostaje dominantna paradigma: mimetičko prepoznavanje lica, izraza i emocija, ono što se konvencionalno na portretu treba dogoditi i s njime sroditi; naime, portretu kojemu ne možemo tumačiti izraz i emociju nedostaje glavno obilježje, markeri koji ga čine onim što jest. A pokušati jasno odrediti neodredivo je uzaludna, kontradiktorna vrlina zadatka.
Međutim, Ružica Rimac predlaže na svojoj prvoj samostalnoj izložbi svoju vlastitu metodu proučavanja portreta. Portret kao panoptikum metamorfoza, gužvanih dronjaka imaginacije, bez već spomenutog klasičnog reciprociteta umjetnika i onoga tko mu nasuprot sjedi. Otud je ideja zrela za patent. Nemamo mi te njene portrete zapravo s kim usporediti jer, s reprezentacijskog motrišta, u toj izokefaliji nema glava naših suvremenika, kao što ih ima, čak i neodgonetljivo na frizu Šibenske katedrale, barem obezglavljenih političara, nešto prepoznatljivo groteskno da ne povrijedi utvrđeni žanr. Te glave bez trupova su granični izraz između umjetničke propozicije, suda i umjetničkog djela, patke i zeca, Wittgensteinovove ambivalencije između opažanja i interpretacije u slobodnoj igri imaginacije.
Imaginacija supervenira nad umjetničkom intencionalnosti, imanentnom obilježju naše svijesti da je o nečemu izvan nas. Makar je bizarno tu intencionalnost fizički omeđiti uparenim bječvama i krpenjačama, preko pletiva i igala zabodenih u klupko, koje se doimaju u mojoj svijesti silno egzorcistički. Napuniš i pokrpaš iglom neke dronjke, zategneš ih i opustiš dok a imaginacija radi punom parom i dok ne ugledaš animula u tvarnom zakulisju jedne obične krpe. Portret koji nije simulakrum. Uostalom, Cezane je smatrao da, sa slikarskog motrišta i perspektive, u očima i na licu nema ničeg bitno drukčijeg od mrtve prirode, košare s voćem. Dražesna je ta nepronična igra formom. Dok gledam tu kolosalnu, totemsku otečenost i dijelove lica smještenih nasumice, pada mi na pamet Malrauxova primjedba kako Picassova glava Dore Mar polemizira s glavama s Uskršnjeg otoka.
Kad se čovjek ujutro, nakon pijane noći, ustane uvijek je nekako zgužvan, pufnast, natečen, pogotovo ako nije mlad i ne treba ti puno fantazije da to što vidi u ogledalu smatra manirističkom slikom sebe samoga. Portreti Ružice Rimac su ti pijane vodorige s frizova gotičkih katedrala, neiscrpna metamorfoza varijacija koje izazivaju dvojak osjećaj, naime, osim što u sebi imaju nešto bizarno i šaljivo, imaju i strahotno. Ta udružena kiparska ironija dobro se ušiva u epohu sveopće karnevalizacije i spektakla, dosjetke i hira. Portreti nisu stoga samo puke forme bizarne deformacije, luđačka distorzija i transgresija, nego i psihološka dislokacija naše stvarnosti u umjetničku formu, koja je kao i život, lutrijsko kolo tuge i sreće, nešto između stvarnog i fantastičnog.
Ružica Rimac rođena u Splitu 7. prosinca 1998. Završila je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2017., te iste godine upisuje preddiplomski studij Kiparstva na Umjetničkoj akademiji sveučilišta u Splitu. Godine 2020. upisuje diplomski studij Kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Diplomirala 2023. pod mentorstvom prof. Nikole Džaje. Sudjelovala je u više skupnih izložbi. Sudjelovala u kiparskoj školi Aleksandra Rukavine „KIPAR 2022.“ u Brtonigli. Dobitnica je Dekanove nagrade 2020.
