Bila je to godina u kojoj su Tomlekini došli na ovo mjesto, a parcela koja je preko dvjesto i pedeset godina bezbroj puta mijenjala svoj broj kroz gradnju Hrtkovaca
(Priča iz romana „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“, Tkanica d.o.o., Zagreb, 2015.)
Uz visoke literalne vrijednosti, roman Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela ima iznimno vrijedne odlike povijesno dragocjenoga dokumenta o srijemskom hrvatskom selu kojega, kao takvoga, više nema. Ova će knjiga, korektno i dostojanstveno, čuvati istinu o jednome ponositome dijelu hrvatskoga Srijema, koji je, više negoli i jedno drugo mjesto u toj regiji, bio trn u oku pobješnjelom šovinizmu iz vremena devedesetih. No, u ovoj knjizi nema mržnje, niti osvetničkih pokliča, a još manje omalovažavanja ma kojega drugog naroda.
Ivan Balenović
Marka su osobito fascinirale silne okolnosti koje su se morale dogoditi da baš on iskopa neobični medaljon u svom dvorištu. Trebao je prvo, uz sve nedaće, da donese odluku o povrataku u Hrtkovce, potom da donese odluku tu graditi novu kuću, potom kuću locirati na mjestu gdje je trebalo posjeći stari orah, a onda ju u centimetar tako projektirati i postaviti da joj dubina i rub jednog temelja dosegne upravo do medaljona. A sve to ne bi bilo dovoljno da nije uposlio komotne radnike te da nije morao uzeti u svoje ruke ašov ne bi li im pokazao kako treba načiniti oštre rubove iskopa zemlje. Ali vrhunac svega bilo je to što je, od desetine metara dugog iskopa zemlje za temelje, Marko to učinio točno na mjestu na kojemu je, uz samo nekoliko zamaha ašovom, iskopao medaljon! Je li sve to zaista mogla biti samo slučajnost, ili su to nedokučivi znaci i poruke sudbine?!
Marko je nabavio prikladnu kožnu vrećicu, koja se na vrhu vezivala vrpcom, i taj je medaljon nosio stalno sa sobom kao apsolutno najdraži predmet u njegovu životu, i kao svoj talisman, tek sada vjerujući u sretni nastavak života na ovoj zemlji njegovih djedova.
Pokazalo se da znake i poruke nije tumačio dobro i da su to bile velike pogrješke – i ona što je talisman nosio stalno sa sobom, i ona da je povjerovao u sretnu budućnost produžetka života na ovome mjestu.
I još se jedna nevjerojatna stvar dogodila kada je uz zahtjev za lokaciju i urbanističke uvjete za gradnju nove kuće Marko tražio i cijepanje placa na dva približno jednaka dijela, tako da se jedan dio stare kuće i placa, ako to bude nužno, može prodati kao građevinska cijelina. Linija koja je dijelila plac išla je kroz kuću uz lijevi zid ajnforta, gledano od šora, i produžavala se pod pravim kutom u odnosu na šor, sve do ograde prema bašti. A od dviju novoformiranih parcela, ona na kojoj je ucrtana nova kuća dobila je sada novi broj i to tisuću sedamsto trideset i sedam!
Bila je to godina u kojoj su Tomlekini došli na ovo mjesto, a parcela koja je preko dvjesto i pedeset godina bezbroj puta mijenjala svoj broj kroz gradnju Hrtkovaca, kroz razne komasacije, arondacije i promjene upisa u katastar, sada ima baš taj broj! Još jedna luda slučajnost ili još jedna poruka da se ovim brojem završava cijeli krug postojanja Tomlekinih na ovom prostoru?!
Marko je sve ovo tumačio kao dobar znak za novi ciklus života na ovome mjestu od bar još jednu četvrt milenija i započeo je gradnju nove kuće koja će očigledno, po njegovom mišljenju biti prava SANTA CASA!
Nova je kuća nikla za godinu dana nasred ravne i travnate avlije, desetak metara iza stare kuće. Ajnfort, dio stare kuće s ranije adaptiranim trosobnim stanom u njoj i pripadajućom parcelom, prodao je Marko čovjeku u Zagrebu koji se već duže vrijeme uspješno bavio trgovinom voćem i povrćem. Ni on, očigledno, nije vjerovao da će Hrvati odavle uskoro biti protjerivani, pa je planirao da ovaj prostor bude istureno sjedište njegove tvrtke za ovo tržište.
Cijeloga je života Marko sanjao svoju ,,kućicu u cvijeću”, a koja je mogla biti samo ovdje, u Hrtkovcima, te da u njoj provodi sve svoje slobodno vrijeme, a obzirom na karakter njegova posla, bilo je idealno da radi baš u Novom Sadu, koji i nije tako daleko. Sada, u petom desetljeću svoga života, Marko je još pun snage i elana, a njegov se životni san počeo ostvarivati.
Markova kućica iz snova nije ni u snovima bila previše velika, morala je biti samo lijepa, funkcionalna i udobna. Tako ju je i projektirao i sagradio. U ,,razigranom” tlocrtu, kako arhitekti to vole kazati, u prizemlju je velika dnevna soba s dve nadkrivene terase, jedna prema ulici, a druga na suprotnoj strani, prema dvorištu, i još samo jedna manja soba s nusprostorijama koje su se sastojale od predsoblja, kupaonice, kuhinje i prostora za stubište k potkrovlju. Sve funkcionalno povezano, svijetlo, komotno, ali ne veliko. S terase iza kuće, ali i iz kuhinje, ulazi se u pomoćni dio kuće u kojemu su garaža, ljetna kuhinja i šupa. A cijelo potkrovlje kuće sastoji se od samo jednog središnjeg prostora s dvije udubine u kosini krova za ležajeve. Ovaj prostor, s malim šankom, trebao je u isto vrijeme biti atelje, knjižnica, klub za druženje, igranje šaha, bilijara, karata i slično, kao i mjesto za rad i odmor, i ima izlaz na natkrivenu terasu prema ulici.
A odmah uz onu terasu u prizemlju, iza kuće je trebao biti bazen, i to nešto veći od onoga kojeg je Marko načinio u Banjoj Luci prije desetak godina, u dvorištu kuće Mirjaninih roditelja.
U staroj kući u Hrtkovcima Marko je od nekadašnje dome, velike sobe, ognjišta i gostinske sobe, ali i gornjega gonka u cijeloj njegovoj dužini, napravio kafić u kojemu je bilo toliko prostora da su mu se svi čudili, osobito veličini glavne dvorane. Bilo je to moguće izvesti samo zato što su stropne grede, raspona od preko sedam metara, ležale na zidu do šora na jednoj strani, i na drvenim traverzama preko stupova gornjega gonka na drugoj strani, te su se sve pregrade unutar stare kuće mogle porušiti. A stare masivne stropne grede, s daskom na preklop između njih, bile su prava atrakcija za posjetitelje kafića. Uz autentične prozore i vrata, stare skoro sto pedeset godina, dosta drveta i nešto crvene fasadne opeke, kafić je imao jedinstveni interijer.
U kafić se ulazilo s ulice, ali se kroz njega moglo proći i u avliju, odnosno do nove kuće. Kafić je Marko nazvao ,,N0 55”, po kućnome broju, a osim kave, alkoholnog i bezalkoholnog pića, bila su u njemu, za igru, dva velika bilijarska stola i dva poker-aparata. Krenulo je s prometom sasvim dobro, osobito kada se Marko udružio s momkom iz Rume, koji je mladima u Hrtkovcima držao satove folklora, a za što je, po potrebi, dvorana kafića bila idealna.
Tako je Marko, jer su to propisi nalagali, postao i “ugostitelj”, vlasnik Samostalne ugostiteljske radnje u Hrtkovcima, a što je pisalo u rješenju Sekretarijata za privredu i finansije Opštine Ruma, kao i to da tu djelatnost obavlja uz rad, odnosno kao zaposlenik u Nacionalnom parku ,,Fruška gora“.
Markova se mati iz stana u staroj kući preselila u novu kuću 19. lipnja 1991. godine i izgledalo je da će sve ponovno biti u najboljemu redu. Marko nije ni slutio da će, poslije banjolučkoga obiteljskog kraha, ubrzo, upravo u Hrtkovcima, doživjeti i krah čitavoga svog naroda.
