Zagovarao je hrvatsko narodnostno usmjerenje bosansko-hercegovačkih muslimana i njihove uljudbe
Alija Nametak, hrvatski je književnik (Mostar, 7. III. 1906. – Sarajevo, 8. XI. 1987.). Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1929. Kao srednjoškolski profesor radio je u Sarajevu (1930.–1934., 1935.–1945.) i Podgorici (1933.–1934). Bio je dugogodišnji urednik Novoga behara (1929.–1945.) i kalendara Narodna uzdanica (1933.–1945.). Zbog sudjelovanja u književnom i kulturnom životu za NDH bio je 1945. osuđen na 15 godina zatvora. Nakon izlaska iz zatvora radio je kao suradnik u Institutu za proučavanje folklora i kao knjižničar Muzičke akademije u Sarajevu. Prozu s tematikom patrijarhalnoga života muslimanske sredine, osobito propadanja muslimanskih plemićkih obitelji, s katkad naglašenim folklornim elementima, objavljivao je od 1928. u zagrebačkim književnim časopisima. Tiskao je novelističke zbirke Bajram žrtava (1931.), Dobri Bošnjani (1937.), Ramazanske priče (1941.), Za obraz (1942.), Mladić u prirodi (1943.), Dan i sunce (1944.), Trava zaboravka (1966.), pučki igrokaz Omer za naćvama (1942.), komediju Abdullah-paša u kasabi (1945.) te više zbirki muslimanskih narodnih pjesama, a posmrtno su mu objavljeni Sarajevski nekrologij (1994.) i Sarajevske uspomene (1997.), u kojima je iznio svoja sjećanja na ljude i događaje iz prošlosti.
Uz to, Alija Nametak je bio pisac igrokaza i pripoviedki. U Zagrebu je završio Mudroslovno visoko učilište, poslije je radio kano nastavnik, knjižničar i pisac igrokaza. Od godine 1930. je živio u Sarajevu. U Sarajevu je uređivao “Novi behar”, “Glasnik Islamske vjerske zajednice” i “Narodnu uzdanicu” (1933.-1945.). Redovito je surađivao u zagrebačkom tisku i časopisima književnim i uljudbeno-poviestnim prilozima, a objavljivao je u nakladi od “Matice hrvatske”. Skupljao je narodno stvaralačtvo bosansko-hercegovačkih muslimana. Objavio je više radova i knjiga. Zagovarao je hrvatsko narodnostno usmjerenje bosansko-hercegovačkih muslimana i njihove uljudbe. U razdoblju 1941.-1945. je bio kazalištni jezični izpravljač u Sarajevu, gdje su izvođena njegova djela “Omer u naćvama” i “Zabavni odbor”. Surađivao je u “Hrvatskom narodu” (1941.), “Hrvatskoj svijesti” (1942.), “Novom listu” (1943.) ter “Hrvatskoj pozornici”. Također je napisao i nekoliko članaka u vezi hrvatskog jezika. Nakon sloma NDH 1945. je osuđen na 15 godina robije (Zenica, Srijemska Mitrovica), a pušten je 1954.
Alija Nametak: “KAKO NAROD TVORI SLOŽENICE”
(Hrvatski narod, god. IV., br. 397., 10. travnja 1942., str. 12.)
“Svako vrijeme ima svoje izume, a svaki izum dobije ime od izumioca ili, često puta, od drugih ljudi, koji ga imenuju kako im bude zgodnije. Nekad dolična riječ postane međunarodna i takva ostane bez promjene, a nekada je drugi narodi prevode, da bi im bila puku shvatljivija. Rijetko takvi prijevodi uspiju, jer oni koji nove pojmove prevode ne prisluškuju bilo narodnoga govora, pa tvore neologizme, koji samo nagrđuju jezik. Takav je slučaj u novije vrijeme s prevođenjem mnogih složenica iz drugih jezika na hrvatski. Tuđi jezici ih podnose, jer im je građa takva, dok pučki govor hrvatski slabo upotrebljava složenice, a kad ih tvori, ima posebna pravila.
Od djetinjstva sam bio bez prekida u narodu, najviše po jugoistočnim našim selima i prisluškivao nepatvoreni hrvatski narodni govor ponajviše od seljaka, koji nisu pohađali škole i koji ne čitaju novine, pa sam uvjeren, da im nije prionulo ništa u govoru, što ne bi oni od davnina govorili. I kod ovih ljudi ima po koja složenica, ali ne sjećam se, da sam ikad čuo od njih složenicu sastavljenu od dvije imenice. Ponekad se čuje složenica od imenice i pridjeva, imenice i glagolskog oblika, od dva glagolska oblika, a samo kod imena mjesta se iznimno može naći složenica od dvije imenice. I kad se čuje koja složenica, često puta pokraj nje postoji u narodu i druga riječ, ako ne baš u samom tom kraju, a ono sigurno negdje na susjednom području. Narod nije ,,prokuhao” ni starije složenice, koje građani već desetljećima upotrebljavaju, a kao primjer navodim riječ ,,kišobran”, mjesto koje sam čuo u okolici Mostara i Stoca ,,štit”, u zapadnim dijelovima “lumbrel”, u Sarajevu i okolini “šemsija” (arapska riječ, od šems – sunce); muslimani u Podgorici u Crnoj Gori, koji su ikavci, kažu kišobranu “šator”. Narod često preuzme tuđu riječ, ali je na svoj način izgovara, pa joj dade sasvim hrvatski oblik. Na pr. u selima mostarskog i stolačkog kotara čuo sam kako njemačku riječ Feuerzeug izgovaraju “frcalo”, jer krešući frcaju (vrcaju) iskre. Tako isto su od vazelina napravili hrvatsku riječ “mazalin”.
Ponekad narod napravi hibridnu riječ, složenicu dijelom od hrvatske, a dijelom od koje tuđe riječi. Tako je riječ “brkesuz” načinje iz hrvatske riječi “brk” i turskog prijedloga “suz”, koji znači “bez”, a označava čovjeka bez brkova.
Navodim nekoliko narodnih složenica, od kojih neke ne poznaje ni veliki Akademijin rječnik ili ih ne poznaje na hrvatskom narodnom području. “Jakokuhovnica” je kukuruzni kruh, koji se odmah peče čim se skuha, za razliku od ,,poležaka”, koji dugo stoji skuhan, obično cijelu noć, pa se onda peče. Riječ sam čuo u okolici Visokoga, a poležak je općenitija riječ.
“Šarenkopan” označava područje, na kojemu je snijeg počeo kopniti, a ispod njega se počela ukazivati zemlja ili trava (okolica Sarajeva). “Goropad” označava padavicu, mjesto koje se čuje i jednostavna riječ ,,padavica”. ,,Goloput” je čovjek koji nije po prsima i rukama obrastao dlakom. (Okolica Stoca. Čuje se i narodna uzrečica: “Čuvaj se goloputa muška i runjave ženske!”). Pridjev “tljobitan” čuje se u ženskom rodu uz imenicu godina, a znači ljeto, u kojemu pada dosta kiše i u kiši bolesti “tlje” ili “klje”, koja ubija povrće. Ova riječ je općenita u jugoistočnim velikim župama, a mjesto klje čuje se i riječ “mača”, od koje je glagol “omačati” se. “Gradobina” godina, označava ljeto, u kojem pada mnogo grada (tuče ili krupe). “Razvigorao je topli proljetni vjetar, kad bjelogorica razvija mlado lišće. “Suhozid” je zid od samog kamena, bez žbuke. “Puškomet” je duljina, koliko može obična puška dvocijevka dobaciti. “Obložder” je čovjek, koji može mnogo pojesti, a ,,alatkohran” koji ne bira hrane. “Kravosac” je vrsta neotrovne zmije, koja se, po narodnom vjerovanju, omota kravi oko zadnjih nogu i posisa joj mlijeko, da joj pri muzenju udari krv iz sisa. “Plavokrug”, “crnokrug” i ,”crnostrik” su otrovne zmije, a čini mi se da sve označavaju onu, što se latinski zove “vipera berus”. Značajno je, da narod češće upotrebljava mjesto ovih riječi i mjesto riječi zmija eufemističku riječ ,,nespomenica” (oko Mostara) i “duga” (okolica Sarajeva).
“Suncokret” je općenito poznata biljka, prema kojoj je trebalo, kad se prevodila riječ automobil, napraviti “suncokret”, mjesto “samovoz”. U velikoj župi Hum se mjesto ove riječi upotrebljava turcizam “šemšetuba”, koja je zapravo arapska složenica: šems – sunce, tuba, glag. oblik, – okretati se. “Ljetotuc” je ovan, koji se u ljetu utuče, onesposobi za rasplod, da bi se mogao bolje toviti za jelo. “Mitoklasanje” znači potrčavanje, kad na pr. djeca potrkuju iz sobe u sobu. Ovu riječ sam čuo u Sarajevu, a nema je u velikom Akademijinom rječniku; ima glagol mitoklasati, ali nije zabilježen u ARj na hrvatskom narodnom području. “Zimogrizan” je čovjek kojega grize zima, koji teško podnosi zimu, a za isti pojam se rekne u velikoj župi Hum “zimomoran” (kojega mori zima); u Kulen Vakufu se kaže “zebičav”, dakle svijet voli jednostavnu riječ mjesto složenice. Glavobolja je više književna riječ, dok se u narodu češće čuje “boliglava”, koju sam našao pisanu u jednog hrvatskog muslimanskog pisca iz XVII. stoljeća u obliku “boljoglava”. Djetetu, koje mnogo zanovijeta i ište što mu se ne može dati, reći će mati da je “pecigriz”, jer je peče i grize svojim neumornim iskanjem. Poznatoj biljci, koju stavljaju na krov kuće u uvjerenju da je čuva od groma i koje sok upotrebljavaju za bolesti uha, a latinski se zove “sempervivum tectorum” reknu ,,čuvarkuća”, a na jugu “uzludobar”. Ovdje vidimo složenicu čak od tri riječi, ali čini mi se, da drugog slična primjera nisam ni čuo.
Vlastita imena mjesta kao složenice narod izgovara obično odvojeno, s dva naglaska, ili tri, ako je složeno ime od tri riječi: Raška Gora (Hraška – hrastova Gora), Banja Luka (Banova ili banska Luka), Crna Rijeka, Zijamet Crna Rijeka i sl., ali ima nekoliko i složenica: Drozgometva, Glavogodina, Banjdo(l) t. j. Banov Dol, Banbrdo ili Banjbrdo (Banovo Brdo), Županjpotok (Županov Potok), koji se jedno vrijeme službeno zvao i Županjac i Tomislav Grad, a u narodu se zove Duvno, kao i njegov stanovnik Duvnjak, a plodno polje oko njega Duvanjsko Polje.” (http://hrvatska-bosna.eu5.org/zivotopisi/nametak-alija.htm) (v.h.)
