Hrvatski Fokus
Iseljeništvo

Na mrtvoj straži hrvatstva

Hrvatski narodnostni otoci na području Moravske, Slovačke, Češke, njemačkih i austrijskih pokrajina: Donje Austrije i Burgenlanda (koji Hrvati prozvaše Gradišće) i Ugarske

 

Jure Prpić, „Hrvatska mladost“, Zagreb, broj 4-5, 1943/44.

Tiha, biela sela s idiličnom slikom, crkve, škole, križevi usred sela, samotni kipovi svetaca na poljskim stazama i razkrižjima, široke ceste kroz sredinu sela, potoci s mostićima i brvnima, ljudi marljivi i pitomi s mekanom hrvatskom riečju.

Tu sliku nalazimo daleko od domovine u sjevernom pravcu, tamo počevši s Moravskom i Slovačkom pa od Bratislave s ove strane Dunava sve do blizu Mure.

Tu na tom području, koje neki prozvaše možda nesimpatičnom i politički mrzkom riečju koridor, nalazi se nekoliko desetaka hrvatskih sela, hrvatski narodnostni otoci na području Moravske, Slovačke, njemačkih i austrijskih pokrajina: Donje Austrije i Burgenlanda (koji Hrvati prozvaše Gradišće) i Ugarske.

Tu se na tom području nalazi dio iseljene Hrvatske, tisuće i tisuće ljudi hrvatske krvi, hrvatskog jezika i hrvatskog osjećaja. Tu već preko četiri stoljeća žive iseljeni Hrvati boreći se na mrtvoj straži Hrvatske.

Kad se zađe u liepa hrvatska gradišćanska sela dobiva se osjećaj, kao da je to dio Hrvatske. Jednako je i slikom samog kraja, koja se mienja počevši s plodnim krajevima oko Dunava, Nežiderskog jezera, pa preko brežuljkastog srednjeg Gradišća, sve do dosta siromašnih krajeva izbrežkanog i Zagorju sličnog južnog Gradišća.

Napose je taj osjećaj o hrvatskom značaju jak u srednjem Gradišću, koje je nacionalno središte gradišćanskih Hrvata, kraj koji je u sebi porodio narodni preporod Hrvata u Gradišću, koji je dao narodne prvake i borce i gdje je hrvatska sviest snažna i neslomiva povezavši u sebi svu predaju od početaka životne borbe naših ljudi, kad su naselili se tu prije više od četiri stotine godina, kao slobodni ljudi, napustivši pred turskim pritiskom stari kraj, pa sve do danas, kada je još u mnogima najživlje sjećanje na povezanost s ustaškom djelatnošću Poglavnikove organizacije u Beču.

Skupina Gradišćanskih Hrvata jedna je od najvećih skupina iseljenih Hrvata i njoj ne govoriti znači prešućivati četiristoljetni život naše mrtve straže u Europi, koja je prije desetljeća i stoljeća bila je mnogo jača i kao dosta cjeloviti pojas se prostirao od Mure sve do bečkih zidina i obale Dunava.

Četiri vijeka života i borbe ove naše skupine zaslužuju da ih se uvrsti kao sastavni dio naše povjestnice, kao djelić obćeg našeg životnog bivstvovanja i borbe.

Sreća je, da se o pitanju gradišćanskih Hrvata dosta pisalo, nalazimo se u sretnom položaju, da su dobro iztražena poviest, život i prilika Hrvata u Gradišću.

To smo radili i onda, kad je nad Hrvatskom vladala beogradska tiranija, tako da je baš jedno iz velikog niza tuđinskih zlodjela, u Hrvatskoj, bila je zabrana „Družtva prijatelja gradišćanskih Hrvata“, koje u Zagrebu za vrieme diktature zabraniše srbske vlasti, ne dopustivši, da se Hrvati brinu za svoju braću, koja su krv njihove krvi i djeca iste domovine.

Hrvatski narod je i prije obnove svoje narodne države često puta – unatoč težkih neprilika — koje su pod tuđinskim pritiskom dovodile u pitanje i sam narodni opstanak, naglašavao svoju povezanost s braćom u tuđini. Nekoliko krupnijih učenjačkih i publicističkih pera su posljednjih desetljeća, a osobito zadnjih petnaestak godina, naglašavala i poticala i pitanje od preko sedamdeset tisuća gradišćanskih Hrvata. To pitanje nije bez temelja i opravdanosti poticano i spominjano.

Poslovna nemarnost mnogih slojeva naše inteligencije, koja često u presudnim časovima naše poviesti nije u svome nemaru posvećivala dovoljno pažnje ni Hrvatima u samoj Hrvatskoj, bila bi dovoljan razlog, da se Hrvate kao narod manje ili srednje veličine upozoriti na toliko važan problem naših narodnih manjina, Uz teške političke prilike je baš taj spominjani nemar bio razlogom, da se mnogo toga propustilo u pitanju mnogih tisuća Hrvata u Gradišću, te u velikom broju hrvatskih naselja u Mađarskoj, onih osim naselja uz gradišćansku skupinu, kao i skupina u kraju uz Dravu, u Baranji i Bačkoj (napose u poznatom „Bajskom trokutu“).

Danas imamo svoju državu, a pitanje naših manjina je jedno među značajnima.

Mnogi veći narodi od našega posvećuju tom problemu vrlo mnogo pažnje. Svaki narod vodi brigu za svoje, svaki narod se bori za prava svojih sunarodnjaka u tuđini, za njihove škole, za očuvanje jezika, običaja, te svih kulturnih i političkih prava.

Prava manjina bila su uvijek predmet delikatnih razpravljanja i često povod neugodnih međunarodnih razmimoilaženja, no ipak se uviek sporazumima između pojedinih kulturnih naroda moglo postići mnogo na korist manjina. Primjer Njemačke najbolje govori o tome koliko se na tom području može postići, a preseljenja njihovih skupina iz baltičkih država i drugih zemalja dokazaše, da se u praksi može riešiti i na oko toliko težko pitanje preseljenja manjina.

Niemci osnovaše u Stuttgartu i posebni „Institut za Niemce u inozemstvu“, koji vodi točne podatke o stanju Niemaca izvan Njemačke, a sam Stuttgart je proglašen gradom Nijemaca u tuđini za koji postoji i poseban župski vodja (Gauleiter).

Velika je uloga bila posvećena društvu „Siidmark“, koje je iza pripojenja Austrije Njemačkoj pristupilo „Družtvu za Niemce u inozemstvu“.

Ovo se pak brine za materijalnu i moralnu pomoć Niemaca u tuđini.

Za njih su se čak i priređivali veliki nastupi, kulturni sastanci i festivali u Breslavi. U ministarstvu vanjskih poslova poseban je državni tajnik, koji ima brigu za Niemce u tuđini, a on ima pravo prisustvovati i vladinim sjednicama.

Također se i čisto vjersko društvo kod Nijemaca brine za Nijemce u tuđini. Tu je svakako značajna djelatnost „Saveza za katoličke Niemce u tuđini“ i protestantskog „Družtva Gustav Adolf“.

Jednako su se i drugi narodi brinuli za svoje sunarodnjake u tuđini. Preko petdeset godina se Talijani brinu preko svog društva „Dante Alighieri“ za svoje sunarodnjake izvan Italije. U vremenu prije svjetskog rata osnovali su na području Julijske Krajine družtvo „Lega Nazionale“ s brigom za Talijane izvan svojih granica.

Francuzi pak imaju za svoje u tuđini organizaciju „Hors-France“.

U bivšoj Čehoslovačkoj je svake godine bio t. zv. „Masarykov dan“ posvećen zemljacima u tuđini, za koje su brinuli zavod „Zahranični ustav“ i „Narodni rada čehoslovenska“.

Poljaci su vodili veliku brigu za svoje u tuđini preko „Svjetskog saveza Poljaka izvan granica“.

Danas se broj raznih organizacija za sunarodnjake u tuđini kod pojedinih naroda i povećao. Suviše bi nas daleko odvelo to da nabrajamo i spominjemo sve te organizacije, ustanove i cjelokupno ustrojstvo kod raznih naroda za sunarodnjake u tuđini. Svaki se brine za svoje, svaki manifestira ljubav i povezanost prema svojim narodnim pripadnicima u tuđini.

Mi Hrvati, iza kako smo u travnju 1941. osnovali ponovo svoju vlastitu državu, uz veliki niz zadataka, uz borbu za svoj opstanak i budućnost, uz brigu za sva važna i potrebna pitanja ne smetnusmo s uma brigu ni za naše u tuđini. Domovina misli na sve svoje pripadnike, ona zna za Hrvate u tuđini.

Njoj je svaki Hrvat jednako drag, bio on iz hrvatskih zemalja s Istrom i Sandžakom ili iz Bačke i Baranje ili iz Ugarske, Rumunjske, Njemačke i iz drugih europskih država ili prekomorskih krajeva. Svi ti Hrvati iz Gradišća, Moravske, Slovačke, Ugarske i iz drugih zemalja, zajedno s našim pripadnicima iz naše pokrajine Istre, Bačke, Baranje i Sandžaka su ravnopravni članovi hrvatske narodne zajednice, oni su dokaz hrvatskog bivstvovanja u tim krajevima i živo podsjećanje domovini da se zamisli osobito nad pitanjem naših manjina gore na mrtvoj straži Hrvatske između Mure i Dunava.

Ratne prilike i poteškoće ne dopuštaju, da se pitanja naših manjina rješavaju u pojedinostima i detaljnije.

Domovina sada vodi borbu za opstanak, pa ne može veću brigu posvetiti našoj narodnosnoj mrtvoj straži, koja već četiri stoljeća natapa tuđi kraj, svojim znojem i krvlju. Gradišćanski Hrvati se danas u tisućama nalaze na bojištu. Dosta stotina mrtvih i veliki broj ranjenih i odlikovanih svjedoče, da su Hrvati i u tuđini dobri prokušani vojnici. Daju svoj obol novoj domovini, za obranu Europe dadoše veliki broj života na Istočnom bojištu. Kao tumači i izobrazitelji padoše gradišćanski Hrvati zajedno, rame uz rame s našim legionarskim postrojbama, pa tako pade njih nekoliko s posljednjom šakom hrvatskih vojnika u Staljingradu početkom veljače 1943. Na dalekim prostorima iztočnog bojišta po prvi puta iza četiri vijeka smrt sjedini braću iz južne — stare domovine i iz Gradišća.

Krv i zajednički grobovi nad

vojničkim odorama s hrvatskim grbom na desnom rukavu

povezaše za uviek jednokrvnu i jednonarodnu braću.

Mate Meršić, Miloradić, najveći pjesnik gradišćanskih Hrvata i jedan od velikih članova čitave naše narodne zajednice pjeva u svojoj poznatoj pjesmi

HRVAT U GRADIŠĆU

 

Hrvat su moj otac

Hrvatica mat

A ja sam njena krv

I verni sin Hrvat.

 

Za svoj hrvatski dom

Ću živit, ću umrit

Zakriknut ću hura

Da čuješ ćeli svit… 

Veliki pokojnik se sigurno nije nadao, da će doći vrieme, kad će se rame uz rame, u istim vojničkim postrojbama naći braća iz Gradišća iz domovine, nije sigurno znao, da će stanovnici mnogih hrvatskih gradišćanskih sela nositi na sebi hrvatski grb i stupati pod hrvatskom zastavom.

Ratne prilike i borba i ulog hrvatskog naroda na bojištima u domovini i izvan domovine povezuje stjecajem prilika mnogo Hrvata iz Gradišća s vojnicima iz Hrvatske, Najnovija stvarnost, jednako kao i četiri stoljeća prošlosti i povijesti boravka izvan granica domovine, dokazaše nepobitnu istinitost Miloradićevih stihova.

Tomislav Dragun

Povezane objave

Hrvati izvan Hrvatske trebaju imati više zastupnika u Hrvatskom saboru

HF

DSHV će nastaviti praksu sudjelovanja u izborima za predstavnička tijela

hrvatski-fokus

Preko 5000 predanih zahtjeva

HF

Nepravdu ispraviti istinom

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više