Hrvatski Fokus
Iseljeništvo

Jugoslavenska narodna armija

Bilo je to vrijeme kada su vjenčanja u crkvi smatrana nepoželjnima za komunistički orijentirane mladence

 

(Priča iz romana „Martina“, Tkanica, d.o.o., Zagreb, 2020.)

Roman Martina Branimira Miroslava Tomlekina istovremeno je povijesni roman i tzv. familienroman, pri čemu su višegeneracijaska povijest jedne vojvođanske obitelji i opća novija povijest tog prostora neraskidivo povezane. Martina je hrabar i dirljiv roman, posebno važan za povijesno sjećanje onih Hrvata koji su još preostali u Vojvodini, ali i za njihove sunarodnjake u Hrvatskoj. (Denis Peričić)

Prije odlaska u vojsku Milisav se u Novom Sadu vjenčao s Blankom. Martina ih je nagovarala da se vjenčaju i u crkvi, pravoslavnoj, ali njih dvoje nije htjelo ni čuti za to.

I Ivan se s Klarom prije odlaska u vojsku vjenčao u zagrebačkoj općini, ali i u katoličkoj crkvi, dok su se Ištvan i Linda također vjenčali samo u općini, subotičkoj. Martina ih je nagovarala da se vjenčaju i u crkvi, katoličkoj, ali njih dvoje to nije željelo. Bilo je to vrijeme kada su vjenčanja u crkvi smatrana nepoželjnima za komunistički orijentirane mladence.

A kao bračni par s jednim djetetom, oboje zaposleni u “Sever”-u, Ištvan i Linda su odmah po vjenčanju dobili dvoipolsoban stan, koji im je pripadao po pravilniku poduzeća.

Tako je te jeseni Martina u svojoj kući u Novom Sadu živjela s kćeri Blankom i malim unukom Konstantinom, kojeg su, čim se rodio, zvali Kole.

U Zagrebu je Klara i dalje živjela kod Ivanovog brata, ali sada samo sa svojim malim Stjepanom, kojeg su od mila zvali Stipica.

Jedino su Linda i Ištvan s malim Zoltanom u Subotici imali svoj stan.

Ivan je raspoređen u pješadijsku jedinicu u Leskovac. Sa uputom vojnog odsjeka u Zagrebu do Leskovca je mogao putovati besplatno u drugom razredu vlaka ili platiti neki drugi prijevoz. Pošto nije žurio i pod parolom “sve ide u vojni rok”, klackao se do Leskovca cijelu noć i pola sutrašnjeg dana. Od trenutka kada je sišao s vlaka na kolodvoru u Leskovcu sve mu je bilo više nego neobično. Odmah se sjetio Milisava, jer se našao u blizini njegova rodnoga kraja. Skoro ništa nije razumio što ljudi govore na ulici. Na samom kolodvoru Ivan je naručio taksi jer je vojarna odatle bila udaljena nekoliko kilometara.

Prošli su kroz cijeli grad, koji je Ivanu također izgledao vrlo neobično, pa kroz prigradsko naselje i onda skrenuli prema vojarni izvan tog naselja. Sa taksistom nije razgovarao, samo ga je ovaj upitao odakle je. Kada mu je Ivan rekao da je iz Zagreba, taksist se oraspoložio i rekao na svom karakterističnom naglasku:

– Lep grad, bre! Jako lep grad!

Dovezli su se pred samu kapiju vojarne. Bio je to ustvari kompleks više vojarni okružen u pozadini šumarkom, s velikim središnjim platoom na kojem se okupljala cjelokupna vojska.

Tri dana su dolazili novi regruti iz svih krajeva Jugoslavije i dobivali su odmah suhu vojničku hranu za svaki dan. Oni koji su došli prvi, kao što je to bio slučaj s Ivanom, spavali su tri noći u vojarnama u odjeći u kojoj su došli i na golim madracima na željeznim vojničkim krevetima te se pokrivali jednom dekom. Bio je početak rujna i mladim i zdravim momcima to nimalo nije palo teško. Jedino im je sve bilo neobično, čudno i nepoznato, nikada doživljeno u civilstvu.

Dokon, kao i svi drugi, Ivan se prvo detaljno upoznao sa sadržajem kartonske kutije u kojoj je bio jednodnevni suhi vojnički obrok. Ranije su ga upozorili da sa sobom ponese neke stvarčice koje će mu odmah trebati, a neće ih tamo dobiti, i Ivan imao nevelik džepni nožić. Uz kutiju s hranom dobio je i cijelu veknu kruha. Vremenom je shvatio da je oko 200 grama kruha uz jedan obrok neki vojnički normative, jer su kasnije uz doručak, ručak i večeru dobivali po četvrtinu vekne, koja je prvo presječena poprijeko na pola, pa onda svaka ta polovica i uzduž, opet na pola.

I kroz sadržaj suhoga jednodnevnoga vojničkog obroka Ivan je već upoznao neke posebnosti, bolje reći neke krutosti, s podosta nelogičnosti, kada je bilo što u pitanju u vojsci. Prvo je pročitao ceduljicu na kojoj je detaljno naveden sadržaj kutije, što ima smisla, a onda isto tako detaljne upute o uporabi, napisane tako kao da hranu treba koristiti netko tko je nikad dotad nije vidio u tom obliku, a u stilu: “tekućina se pije, a tvrda hrana žvače i nemojte sve odmah pojesti jer ćete poslije biti gladni.” A unutra su bile sasvim obične stvari: konzerva goveđega gulaša, konzerva paštete, konzerva sardine, vrećice ekstrakta čaja i kave, suhi keksići, voćna kockica i kockica energetske hrane, te mali metalni ključić za otvaranje konzervi. Kako nabaviti vodu, kako zagrijati bilo što i čime jesti nije objašnjeno i pretpostavka  je da je voda već u čuturici, da se može negdje založiti vatrica, a ako se to ne smije, sve se može jesti i hladno i pretpostavka je da svaki vojnik ima sa sobom britvicu, koju je inače bilo zabranjeno da ima. Tko nije imao britvicu savio bi malo izrezani poklopac konzerve i tako ga koristio da zahvati hranu…

A prvi pravi šok prelaska iz civilnog u vojnički, Ivan je doživio već u pet sati prvog jutra, još uvijek obučen u ono u čemu je došao u vojsku. Naime, iz najdubljeg sna probudilo ga je divljačko urlanje dežurnog časnika:

– Dig se, vojsko!

Ovaj se toliko izderao da se Ivan prenuo u istom djeliću sekunde, ali se nije mogao do kraja probuditi i nije znao što se događa i gdje se nalazi. Kao oparen skočio je iz kreveta, izgubio ravnotežu i pao na pod koliko je dug. Kada je došao sebi bio je toliko bijesan da je mogao zadaviti na licu mjesta tog idiota od časnika, a u sebi mu je psovao “sve po spisku”, no, već smiren, samo je rekao:

– Nismo mi još vojska.

– Ko je to rekao?! – urlao je dežurni časnik i dalje.

– Ja – javio se Ivan.

– Vojniče, čim si prošao kapiju ove kasarne s pozivom na odsluženje vojnog roka, ti si vojnik. Je l’ jasno?!

Ivan je šutio.

– Vojniče, je l’ jasno?! – inzistirao je dežurni časnik ne smanjujući ton.

– Jeste – rekao je Ivan u stilu “pametniji popušta”.

– Ne kaže se “jeste”, već “jasno”! Je l’ jasno?!

– Jasno – rekao je Ivan.

– Jače!

– Jasno!

– Jače!

– Jasno!!! – derao se sada Ivan jače od dežurnog.

– Tako, vojniče!

Ivan je zašutio.

– Kaže se “razumem”! – i dalje se derao dežurni.

– Razumijem – rekao je Ivan.

– „Razumem“, ne „razumijem”!

– Razumem.

– Jače!

– Razumem!!! – opet se derao Ivan jače od dežurnog časnika.

– Vrlo dobro! – derao se dežurni.

Ivan je šutio.

– Kaže se “služim narodu”! – derao se dežurni.

– Služim narodu!!! – derao se Ivan koliko god je mogao.

Dežurni se nasmiješio, potapšao je Ivana po ramenu i rekao tiho i smireno:

– Bit ćeš ti dobar vojnik. Kako se zoveš?

I Ivan je bio dobar vojnik, kao i većina mladića u tadašnjoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji.

Brzo se navikao na taj način života, čak mu je poslije napornog studiranja pomalo i odgovaralo što “drugi misle za njega” a on ima samo izvršavati zadatke. Vladala je stroga disciplina i red, što je mnogima poslije mladenačkoga opuštenog života možda i trebalo.

Obuka i vježbe su bile naporne i svi su odreagirali kao da su sportaši, a u slobodno vrijeme u vojarni su se i bavili sportom. Bili su organizirani turniri u malom nogometu, rukometu, košarci i odbojci, stolnom tenisu, šahu…

Jednom tjedno se moglo ići u grad i Ivan je prvi put jeo leskovačku mućkalicu, ali i makedonski specijalitet gravče na tavče, koji je i ovdje bio rado konzumiran, te naučio nekoliko riječi koje su se samo u Leskovcu i okolici tako izgovarale.

Dva puta mu je u posjet došla Klara s malim Stipicom i svaki put se iznenadio koliko je dječak porastao.

A Milisav je raspoređen u pješadijsku jedinicu u Varaždinu i kako je nekoliko dana prije odlaska u vojsku išao kući u Arbanasce, tri dana se klackao vlakom. A čim je sišao s vlaka na kolodvoru u Varaždinu sve mu je bilo više nego neobično. Prije svega, nije razumio skoro ništa što ljudi govore na ulici.

Sve ostalo je u svim vojarnama u Jugoslaviji bilo isto, posebno je sve sličilo, kao jaje jajetu, po rodovima. Pješaštvo u Leskovcu je bilo isto kao pješaštvo u Varaždinu ili bilo gdje, tenkovske jedince su bile iste u Titogradu, Zadru, Novom Sadu ili drugdje. Svugdje se polagala zakletva, učio strojevi korak, svugdje je bilo požarstava i straža, slobodnih izlazaka iz vojarni nedjeljom, sportskih aktivnosti i zabave, i svugdje se svladavala ista vojna obuka.

Čuvale su se granice Jugoslavije na kopnu, vodi i zraku i JNA je bila moćna vojna sila, a mladići su s ponosom išli u vojsku i u njoj stjecali velika drugarstva, bez obzira na to što su, tko su i odakle su. I bili su u velikoj zabludi da će to vječno trajati.

Branimir Miroslav Tomlekin

Povezane objave

Hrvatska u službi “Srpskoga sveta”?

hrvatski-fokus

Andrej Plenković ima totalitarni instinkt

hrvatski-fokus

Najvažnije vijesti iz Češke…

HF

Sudbina obitelji – sudbina Jugoslavije

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više