Hrvatski Fokus
Hrvatska

Ante Ciliga – jedna je od najneobičnijih ličnosti u novijoj istarskoj i hrvatskoj povijesti

Održana konferencija dr. Ante Ciliga, život i rad

 

U Puli je pod pokroviteljstvom Grada Pule i Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, u organizaciji Centra za istraživanje hrvatskog iseljeništva i puljskih aktivista 23. i 24. veljače 2023. održana Konferencija o životu i radu dr. Ante Cilige.

Dug i plodonosan životni put dr. Ante Cilige malo je poznat u hrvatskoj javnosti, pa je konferencija za početak upoznala javnost sa njegovim djelima. Nadamo da će se valorizacija njegovih djela nastaviti. Nakon pozdravnih govora u radu Konferencije sudjelovali su: prof. dr. sc. Nevio Šetić, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Puli, dr. sc. Marin Sopta, Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva, dr. sc. Mislav Rubić, Središnji državni ured za iseljeništvo i mlade, o. Tihomir Ilija Zovko, Dominikanski samostan sv. Jeronima u Rijeci, Nino Mogorović, publicist, osnivač udruge dr. Ante Ciliga u Puli, Milan Ciliga, nećak dr. Ante Cilige, Tihomir Dujmović, hrvatski novinar, TV voditelj i kolumnist, Igor Vukić, povjesničar, Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, Stjepan Šulek, novinar, mr. sc. Tatjana Tomaić, Institut Ivo Pilar, Tanja Trošelj Miočević, Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva, Lili Benčik, Hrvatske pravice, blog za društvena, gospodarska i politička zbivanja.

Svaki od sudionika predstavio je jedan dio iz bogatog Ciliginog života i rada. U svom dugom i burnom životu, Rođen u Šegotići (Proština, kraj Pule) 20. veljače 1898. godine, umro je 20. listopada 1992. godine u Zagrebu, prošao je logore u Sibiru (SSSR), logor Jasenovac, živio u okupiranoj Europi nakon puštanja iz Jasenovca, u SAD-u, Rimu i prošao put od revolucionara do komunističkog disidenta.

Bio je vizionar, novinar, publicist, povjesničar, socijalist, sudionik svih važnih zbivanja XX. stoljeća, prognanik 60 godina, vuk samotnjak i neshvaćen, siromah, boem, ali uvijek na crti slobodne Istre u okviru slobodne Hrvatske i protivnik svih totalitarnih režima.

Predvodnik Proštinske bune

U veljači godine 1921. predvodio je pobunu seljaka Proštine nedaleko Pule protiv terora talijanskih fašističkih squadri, znanu kao Proštinsku bunu. Prvi je ustao protiv fašizma u Europi, što se ne spominje, jer je kao humanist nepoćudan svima koji su zaprljali svoje ruke. Ne vole ga komunisti, ni hrvatski nacionalisti. Komunisti mu ne mogu oprostiti što se odrekao komunističke ideologije i što je kao politički djelatnik u NDH, bio urednik i suradnik nekoliko časopisa „Spremnost“, „Hrvatski narod“ i  „Nova Hrvatska“, a hrvatski nacionalisti što je kao komunist uređivao list „Borbu“ i kao čovjek Kominterne bio u Beču i Berlinu.

Dr. Ante Ciliga, jedna je od najneobičnijih ličnosti u novijoj istarskoj i hrvatskoj povijesti, ali i velikan koji nije dostojno vrjednovan  i koji  je gotovo potpuno nepoznat široj javnosti u Hrvatskoj! „Dr. Ante Ciliga je bio samostalan i slobodan mislilac, koji je čitav svoj život odbijao služenje kolonijalističkom i neokolonijalističkom sustavu vladanja svijetom i tražio emancipacijski put za slobodan i skladan razvoj svih naroda svijeta bez međusobnog ugnjetavanja i porobljavanja. Tito, na jednoj strani i Ciliga na drugoj, dva su potpuno suprotna i nepomirljiva koncepta. Ciliga nikada nije radio protiv interesa vlastitog naroda, a u korist Beograda, Londona, Rima, Haaga… ili Bruxellesa! Za njega bi bilo nepojmljivo masovno ubijanje vlastitog naroda zbog vlasti, posebice još k tomu u interesu tuđinaca, za njega bi bilo izručenje hrvatskih generala, dodvoravanje stranim centrima moći, lažno svjedočenje te izdaja vlastitog naroda i njegove države, nešto što bi se trebalo radikalno i najoštrije sankcionirati, a ne da se takvi uz pomoć, prije svega, (stranih) medija još nameću kao „progresivni i jedino prihvatljivi” likovi „hrvatske” politike!“, rekao je Nino Mogorović, predsjednik Udruge „dr. Ante Ciliga“ iz Pule, koju je i osobno poznavao.

Otkrivanje zločinačkog karaktera Staljinovog režima

Ante Ciliga svjedočio je da je bit svih logora „razaranje dostojanstva i moralnoga integriteta čovjeka“. Upravo najznačajnije Ciligino djelo je otkrivanje karaktera Staljinova režima „novog boljeg društva radnika i seljaka u SSSR-u“ svjetskoj i Europskoj javnosti o logorima, gulazima u Sibiru. Nakon što 1929. godine u SSSR-u osuđen zbog kritike Staljinova režima, na zatvorsku kaznu boravka u Sibiru u gulagu, Ciliga se 1936. godine uspio spasiti uz pomoć talijanske putovnice kao talijanski državljanin (naime njegova rodna Istra dolazi nakon Prvoga svjetskog rata u sastav Kraljevine Italije) i dospjeti do Pariza. U Parizu je napisao i objavio 1938. godine knjigu „U zemlji velike laži“ u kojoj zorno opisuje Staljinov teror nad vlastitim stanovništvom,  što je izazvalo veliku nevjericu i iznenađenje. Pariško izdanje knjige prevedeno je na mnoge jezike, pa i na japanski,  i to je jedna od najprevođenijih hrvatskih knjiga.

„Pet godina zatvora i progonstva tijesno me vezalo za opoziciju, bilo komunističku, socijalističku ili anarhističku, i volio bih da ova knjiga ne posluži samo kao informacija, već i da probudi svijest o demokraciji i zapadnom radničkom pokretu u korist žrtava.“ Ciliga je posvjedočio kako su čitave kompozicije seljaka vodili u ropstvo. Očajni su roditelji umiruću djecu pružali kroz prozor da im telegrafski stup smrska glavu. „Onaj koji nije živio u sovjetskim zatvorima, koncentracijskim logorima i izgnanstvu, gdje je živjelo 5 milijuna robova, koji ne pozna najveću kaznionicu u povijesti, gdje ljudi skapavaju kao muhe i ubijaju ih kao pse, gdje čovjeka tjeraju na rad kao psa, taj ne može imati pojma što je Sovjetska Rusija i staljinističko besklasno društvo“, napisao je Ciliga. Britanski povjesničar Conquest misli da je samo za Staljinovih čistki ubijeno 20 milijuna ljudi. Drugi autori u Crnoj knjizi komunizma  govore o 100 milijuna ubijenih žrtava komunizma u cijelom svijetu.

Svjedočanstvo o Jasenovcu

O Jasenovcu najbolje i  najpouzdanije svjedočanstvo istine je ono dr. Ante Cilige, bivšeg logoraša radnog i sabirnog logora Jasenovac, koje je on objavio u svojoj knjizi „JASENOVAC: ljudi pred licem smrti: uspomene iz logora“ kao šesto poglavlje opsežne memoarske knjige „Sam kroz Europu u ratu (193.-1945.).“ Knjigu je objavio u Rimu 1978. godine. U Hrvatskoj je tu knjigu objavio Ninoslav Mogorović iz Pule 1998. godine, predsjednik udruge „dr. Ante Ciliga“ u Puli.

Ciligini zapisi ne bi izazvali toliku pozornost da se u jasenovačkim uspomenama posebno oštro nije obrušio na brojnu židovsku zajednicu u Jasenovcu. A kada je budući hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u “Bespućima povijesne zbiljnosti” citirao Ciligu i njegove opservacije o židovstvu, na sebe je navukao bijes brojnih izraelskih i ne samo izraelskih povjesničara i političara, pa je neke sporne citate i tvrdnje morao i izbacivati kako bi se Izrael dobrohotnije ponašao prema Hrvatskoj.

Jasenovac je imao proizvođačku funkciju putem zatočeništva i prisilnog rada, a logoraši su zbog uvjeta života umirali bez posebnih ubilačkih sredstava i mjera. Upravi logora dovoljno je brinuti za proizvodnju i za osiguranje radne snage. Međutim za razliku od Hitlerovih logora smrti, Jasenovac nije imao namjenu isključivo kao tvornice  smrti, za masovno pogubljenje zatvorenika.

Posebnu težinu ima Ciligino svjedočanstvo o unutarnjem ustrojstvu uprave jasenovačkog logora. U Jasenovačkom logoru unutarnju vlast imali su Židovi. To je bila ta originalnost Ante Pavelića. U Jasenovcu su logorsku upravu držali židovi. Židovi su bili ta unutarnja vlast u logoru! I samog Ciligu je to prenerazilo i iznenadilo prigodom dolaska u logor. Židovi logoraši držali su brojne rukovodeće  položaje  dovodeći time druge grupe u težak položaj. Ciliga otvoreno tvrdi da su u Jasenovcu logorsku unutarnju upravu držali Židovi, a ne komunisti, kao što je to bilo u njemačkim logorima. Takvu praksu opravdava Pavelićevim političkim računima i tvrdi da on u držanju prema Židovima nije vodio rasnom mistikom poput Hitlera.

Ciliga vrlo često ističe židovsku oholost, netolerantnost i vjerski fanatizam. No, Ciliga primjećuje i fantastične oblike židovske organiziranosti, čak i u logoraškim uvjetima. Tako ističe da je jedina pomoć koja je izvana u Jasenovac stizala sistematski bila pomoć židovske općine iz Zagreba, koja je svakog tjedna u logor slala pakete. Paketi su stizali vlakom u četvrtak kako bi se dijelili logorašima uoči šabata. I Ciliga ističe divljenje Židovima zbog te požrtvovnosti i solidarnosti, ali mu i smeta što ne osjećaju grižnju savjesti kada spašavaju vlastitu kožu na tuđi račun. I u tome vidi utjecaj Mojsijeva učenja o izabranom narodu koji je nadmoćniji od drugih, pa će i danas Ciligine oštre kritike židovskog karaktera i židovskog ponašanja u jasenovačkom logoru naići na kritike.  Doduše, i Ciliga priznaje da su se Židovi u Jasenovcu trudili preživjeti i da za to nisu birali sredstva. I dok je Ciliga legalnim načinom pušten iz logora, dok priznaje da je i sam, kao književnik i antikomunist imao privilegije u logoru, svi su Židovi unaprijed bili osuđeni na smrt, ako ne u samom Jasenovcu, onda u logorima izvan Hrvatske, jer je za mnoge Jasenovac bio samo jedna prolazna postaja prema logorima u Srbiji i Njemačkoj. Pavelićev najveći neprijatelj, piše Ciliga, ipak su bili Srbi, dok su mu Židovi bili najmanje važan i najmanje opasan politički protivnik.

U Jasenovcu je Ciliga napisao Štorice s Proštine

U logoru je ispočetka i sam sudjelovao u teškom radu, a onda se zahvaljujući svom iskustvu boravka u Staljinovim logorima i gulagu u Sibiru uspio izboriti kako kod ustaških čuvara i zapovjednika, tako i zatočenika i zatočeničke uprave za povoljniji položaj, s boljom hranom i posebnim stanovanjem, pa je mogao i pisati. Zbirku novela Štorice iz Proštine napisao je na čakavskom narječju, pod pseudonimom Tone Valić, dobio nagradi Matice Hrvatske, koja mu je knjigu izdala  u Zagrebu 1944.godine.

»Mila braćo, Proštinari i Istrijanci

Kad mi je doša ti pensir u glavu, moje srce je ulovila nika slatka teplinja: da ću se ja tako ne samo najlipše odužiti mojen  istrijanskemu selu, ko me je rodilo i zgojilo, s kin smo se toliko puti skupa veselili i plakali , štroligali i pensali, negor ću ja tako i najsrdačnije, najmilije pominjati se š njin iz moje daljine. A za takovon skupnom besidon, za takovin razgovoron čezne duša moja…

Mali je uvo libar, mala stvar, ma ni mi lako bilo napisati. Čuda lit san pensa o uvih stvarah: mir svoj i komoditet san mora više puti zgubiti,  ko san stija skupiti material, oživiti uspomene, i napisa san uve  štorice s dosti muke. Ma meni ni niš teško, bolje reći , niš mi ni ža, samo kad san hi  moga napisati, kad san moga, u duhu , u mislin, u pismi biti s vami i za vas. I ja se zafalin Nezavisnoj državi Hrvatskoj, da su u njoj mogle biti napisane uve “Štorice iz Proštine“ magari san bija u  teškom položaju.

A vas mila braćo i stariji, pozdravin od sveg srca moga i ustajen vaš virni, ljubeći vas, brat i sin Tone Valić

Jasenovac, 10. žetvenjaka 1942. lita«

Lili Benčik

Povezane objave

Težak udarac smušenjacima i lašcima

HF

Hrvatskom vladaju i unuci i djeca partizana

HF

Usponi i padovi Fikreta Abdića (1)

HF

Obrana Jeruzalema – poema, središnja pjevanja

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više