Hrvatski Fokus
Gospodarstvo

Depopulacijske tehnologije: planiranje obitelji

Depopulacija, a ne mitska “prenaseljenost” postala nova stvarnost svijeta

 

Od sredine XX. stoljeća, pod znakom krize prenaseljenosti, svijet prolazi globalnu propagandnu kampanju čiji je cilj drastično smanjenje nataliteta i smanjenje broja stanovnika. U većini razvijenih zemalja stopa nataliteta već je znatno pala ispod razine jednostavne reprodukcije stanovništva, a broj starijih ljudi jednak je broju djece ili ga čak i premašuje. Brak se sve više završava razvodom i zamjenjuje ga zajedništvo. Izvanbračni odnosi, homoseksualnost i transrodne pojave stekli su prioritetni status. Depopulacija, a ne mitska “prenaseljenost” postala nova stvarnost svijeta.
Osnivač ideje o kontroli rađanja u svijetu bio je Thomas Malthus, koji je to izrazio u svom radu 1798. “Esej o zakonu stanovništva”. Prema Malthusovoj doktrini, stanovništvo eksponencijalno raste, a sredstva za život povećavaju se aritmetički, tako da prije ili kasnije ljudi neće imati dovoljno hrane, a prema direktoru Svjetske banke – i vode, Prema Malthusu, što je manje stanovništva, veći je životni standard.

Maltezijske ideje pokupila je feministica Margaret Sanger (Sanger), koja ih velikodušno začinjava eugenikom, stvarajući u 1921. godini „Ligu za kontrolu rađanja“, čiji je zadatak bio pružiti pobačaje i „izvući čokotu čovječanstva“ – „inferiorni, mentalno zaostali i mentalno zaostali i”. Potonji uključuje crnce, Slavene, Židove, Talijane – ukupno 70 % svjetskog stanovništva. „Najviše nemoralna praksa našeg vremena je poticanje stvaranja velikih obitelji koje štete ne samo članovima tih obitelji, već i cijelom društvu. Najmilosrdnije što velika obitelj može učiniti s jednom od svojih beba jest ubiti ga”, napisao je Sanger.

Ubrzo, pod krinkom grantova za znanstvene aktivnosti, Liga počinje dobivati ​​sponzorstvo od Rockefellera, Forda i Mallona. U časopisu 1932. League u članku pod naslovom „Plan mira“, Sanger je izjavio da bi, radi mira na Zemlji, „inferiorni ljudski materijal“ trebao biti prisilno steriliziran i odvojen smještavanjem u koncentracijske logore.

„Usredotočujući ovaj ogromni dio našeg stanovništva iz zdravstvenih razloga, a ne kazne, možemo sa sigurnošću reći da će petnaest ili dvadeset milijuna našeg stanovništva postati obrambeni ratnici koji štite nerođenu djecu od vlastitih nedostataka… Tada će se pokušati usporiti rast stanovništva u skladu s fiksnim tempom kako bi rastući broj prilagodili najboljim socijalnim i ekonomskim uvjetima.”

Ernst Rydin, član nacističke stranke, koji je radio kao savjetnik u Ligi, a potom je svoje ideje provodio u praksi u demografskim programima Trećeg Reicha poput genetske sterilizacije i rasne higijene, objavljen je u istom časopisu. U 1942., u jeku rata s Hitlerom, Sanger, kako bi se izbjegle neugodne udruge, “Kontrola rađanja” preimenovana je u “Udruženje planiranog roditeljstva”, koje se potom pretvara u Međunarodnu federaciju – IPPF (prevedeno i kao IFES), koja je kasnije dobila status dobrotvorne organizacije, što joj je omogućilo prihvaćanje donacija bez plaćanja poreza.

Sanger je uživao podršku takvih slavnih osoba kao što su Julian Huxley, Albert Einstein, indijski premijer Nehru, japanski car Hirohito, Henry Ford, predsjednici Truman, Eisenhower i mnogi drugi. Neomaltuzijska politika koju promiče dobiva na globalnoj razini.

U 1954. Fondacija Hugh Moore objavila je široko rasprostranjeni pamflet “Bomba stanovništva”, koji je povećao prijetnju visokim rastom stanovništva u zemljama u razvoju i govorio o hitnoj potrebi za smanjenjem plodnosti. U 1958. UN započinje financirati IPPF programe u zemljama Trećeg svijeta, a Svjetska banka će mu se uskoro pridružiti. U 1959., američki State Department izdao je izvješće o globalnim trendovima stanovništva u kojem je zaključeno da brzi rast prijeti međunarodnoj stabilnosti. Nekoliko godina kasnije, akcije Neo-Malthusijanaca proširile su se i na samu Ameriku: američki Kongres izdvojio je prvih 50 milijuna dolara za „planiranje obitelji“ u zemlji i povećao porez za obitelji s dvoje ili više djece, dok su neoženjeni i bez djece dobili poreznu olakšicu.

Kako je objasnio ovaj korak, autor kasnijeg bestselera Populacijska bomba, ekolog Paul Erlich piše: “Da bismo uvjerili druge nacije da smanje natalitet, moramo biti u stanju reći “učini kao i mi”. I ne “učini kako je naređeno”. Drugi razlog je povećani utjecaj rasta stanovništva SAD-a na iscrpljivanje globalnih resursa. Unatoč činjenici da je u SAD-u 1966. živjelo oko 6 % svjetskog stanovništva, ova je država konzumirala 34 % svjetske proizvodnje energije, 29 % sve proizvodnje čelika i 17 % cijele šume. Ovi brojevi dovode do opravdanja da svako rođenje Amerikanaca daje mnogo veći doprinos iscrpljenju svjetskih rezervi – “25 puta više od recimo indijanskog rođenja” – kaže biolog Wayne Davis.

U 1964. Sjedinjene Države osnovale su “seksualni i obrazovni savjetnik” (SIECUS). Njegova izvršna direktorica Mary Calderon bila je usko povezana s IPPF-om i podržavala je ideje humanista Rudolfa Dreikursa, među kojima su:
• fuzija ili preokret podova i spolnih uloga;
• puštanje djece iz obitelji;
• ukidanje obitelji onako kako je znamo.
U 1968., američki odvjetnik Albert Blaustein, koji je sudjelovao u stvaranju ustava mnogih zemalja, da bi se ograničio rast stanovništva, govorio je da je potrebno revidirati mnoge zakone, uključujući brak, podršku obitelji, dob pristajanja i homoseksualnost.

Kingsley Davis, jedan od glavnih figura u razvoju politika kontrole rađanja, kritizirao je „planere“ zbog odustajanja od „dobrovoljnih“ mjera kontrole rađanja, poput poticanja sterilizacije, pobačaja u projektu “Neprirodni oblici spolnog odnosa”. Osim toga, inzistirao je da se bez promjene društvene strukture i ekonomije ne može postići ciljano smanjenje plodnosti.

„Pitanja sterilizacije i neprirodnih oblika seksualnog odnosa obično se susreću sa tišinom ili neodobravanjem, mada nitko ne sumnja u djelotvornost ovih mjera u sprječavanju začeća… Glavne promjene potrebne za utjecanje na motivaciju za rođenje djece trebaju biti promjene u strukturi obitelji, statusu žene i seksualni običaji… Ekonomski sustav u velikoj mjeri određuje tko će raditi, što se može kupiti, koliko će koštati odgoj djece, koliko osoba može potrošiti. Škole definiraju obiteljske uloge i interese vezane za izbor karijere i dokolice. Prema potrebi mogu redefinirati seksualne uloge, razviti interese koji se protežu izvan kuće i usaditi realistična (za razliku od moralističkih) saznanja o braku, seksualnom ponašanju i problemima stanovništva. Ako se promatra u ovom svjetlu, jasno je da bi ministarstva gospodarstva i obrazovanja, a ne ministarstvo zdravstva, trebala biti izvor populacijske politike.”

Vid Hinković

Povezane objave

Kriza na energetskom tržištu nije pri kraju

hrvatski-fokus

Plin se (još) ne predaje!

hrvatski-fokus

Smeće ne ćemo, a što ćemo s njim – ne znamo

HF

Vjetroelektrane u EU-u

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više