Hrvatski Fokus

Prvi put na ljetovanje poveo je i svoju baku

 

(Priča iz romana „Martina“, Tkanica, d.o.o., Zagreb, 2020.)

Roman Martina Branimira Miroslava Tomlekina istovremeno je povijesni roman i tzv. familienroman, pri čemu su višegeneracijaska povijest jedne vojvođanske obitelji i opća novija povijest tog prostora neraskidivo povezane. Martina je hrabar i dirljiv roman, posebno važan za povijesno sjećanje onih Hrvata koji su još preostali u Vojvodini, ali i za njihove sunarodnjake u Hrvatskoj.                                                               

Denis Peričić

Ubrzo poslije odsluženja vojnog roka Ivan je u Zagrebu dobio posao, a godinu dana kasnije i Klara. Na stan su čekali još dvije godine kada su dvoioposoban stan dobili u Novom Zagrebu, preko Save. Kada su posao u Novom Sadu dobili i Milisav i Linda, iako su još uvijek stanovali kod Martine, svima je standard znatno porastao. Poklapalo se to i sa razdobljem najveće ekonomske moći Jugoslavije i odjednom se na ovom prostoru živjelo skoro kao u srednjerazvijenim zemljama Europe. Uz socijalistički sustav, a ne komunističku čizmu Istočnog bloka, Jugoslavija je za istočne zemlje po svemu bila na zapadu. Razvijaju se i sve gospodarske grane, među kojima i turizam, posebno na Jadranu. Bilo je to na ovim prostorima vrijeme najvišeg standarda građana od kako se bilo što pamti, i vrijeme, pokazat će se, koje će se teško ponoviti.

Martinine kćeri mogu sada sebi svako ljeto priuštiti bar sedmodnevni boravak na moru, i to u hotelu, i već nekoliko puta su sa sobom vodili i baku, kako su sada svi zvali Martinu, jer su je tako zvali unuci. Za Martinu su to bili najsretniji periodi u životu i kada bi se sjetila što je sve preživjela, nije znala što je od toga san, a što java, ili je i jedno i drugo samo san. Jedan, uglavnom ružan san, je odsanjala, i sada sanja ovaj predivan, sa svojim kćerima, njihovim muževima, svojim zetovima, i njihovom djecom, svojim unučićima.

To ljeto su Klara i Ivan, Linda i Ištvan i Blanka i Milisav sa svojim sinovima jedincima u hotelu “As” u mjestu koje se zove Perazića Do, nedaleko o Petrovca ​​u Crnoj Gori, uzeli na deset dana četiri sobe sa francuskim krevetima i pomoćnim ležajima. Kada su se oko toga dogovarali još zimus u kući kod bake Martine prvobitna varijanta je bila da uzmu tri dvokrevetne sobe s pomoćnim ležajem i jednu jednokrevetnu za baku. Po njihovoj ustaljenoj praksi kada su svi zajedno, a zajedno su bili uvijek kada god bi to mogli, svaki bračni par je bio dežuran jedan dan, a ostala dva para bi bila dva dana slobodna. Radili su to s velikim zadovoljstvom, prije svega su voljeli da budu na usluzi jedni drugima, a uz to su poslije jednog dana dežurstva dva dana uživali bez obveza. Bez ikakvog dogovaranja ovo se podrazumijevalo na svim ljetovanjima i kada su dobili djecu, pa i na ovom. I do sada je u takvim slučajevima svaku noć svo troje djece čuvao jedan par, a ona druga dva para su dvije noći spavala bez djece. Ne treba objašnjavati zašto je to bilo tako ako znamo da su ovih šest mladih ljudi bili i zaljubljeni. I djeca su rado prihvaćala ova pravila jer su, prije svega voljela biti zajedno, a svako veče druga mama i drugi tata jednog od njih su im za uspavanku pričali zanimljive pričice, pjevali smiješne pjesmice i izvodili kojekakve kerefeke sve dok ih ne obhrva san.

Sada je prvi put na ljetovanje sa svojim kćerima, zetovima i unucima išla i baka Martina i oni su htjeli uzeti jednokrevetnu sobu samo za nju. Rekli su joj da će sve troškove ovog ljetovanja snositi oni, jer je časte za odlazak u mirovinu, pa tako zaslužuje i svoju posebnu sobu. Naime, završetkom te školske godine Martina je završila i svoj radni staž.

Martinini unuci, Stipica, Zolika i Kole, imali su pet godina, svi su bili crnoputi na svoje majke i ličili su na njh, tako da bi se moglo reći da su rođena braća. Naslijedili su muževnost svojih očeva, ali još više ljepotu svojih majki, koje su također toliko ličile jedna na drugu, da su mogle reći da su blizanke. A u svih troje ogledale su se Martinine crte lica, njena ljepota, stas, gracioznost, ali i karakter, postojan i ponosit, i Martina se uz svoje kćeri, i sada posebno uz unuke, topila od sreće. Tako je i ljetovanje s njima prihvatila kao lijep poklon svojih kćeri i zetova, ali je odmah, kada su govorili o sobama u hotelu, rekla:

– I ja hoću sobu sa francuskim krevetom i pomoćnim ležajem!

Svi su se zgledali i onda nasmijali shvativši ovo kao neku bakinu šalu ili možda hir.

– Bako, šta će ti francuski krevet, pa još i pomoćni ležaj?! – upitala ju je Klara.

– Djeco, poznata su mi vaša dežurstva, a u hotelu u koji idemo ima toliko zabave, čitala sam, čak ima i bar s noćnim programom, a noći su tamo na moru toliko lijepe da sve to ne smije nitko od vas propustiti ni jednu od tih deset noći koje ćemo biti tamo. Ja ću svaku večer uspavljivati ​​svo troje mojih unučadi u svojoj sobi! Zato mi treba francuski krevet i pomoćni ležaj! Djeca će spavati poprijeko na francuskom krevetu, dok ću ja spavati na pomoćnom ležaju. To će mi biti najljepši poklon u životu, a o tome gdje i kako ćete vi spavati bez djece apsolutno me ne zanima! – šeretski je završila Martina svoje obrazloženje oko smještaja u hotelu.

Opet su se svi zgledali, a onda je zavladalo oduševljenje.

– Bako, ovu želju ćemo ti ispuniti i na naše veliko zadovoljstvo! – rekla je Blanka i svi su prasnuli u smijeh.

Prije odlaska na more svi su se dogovorili da se prvo nađu na nekoliko dana u Novom Sadu kod Blanke, Milisava i malog Konstantina u bakinoj velikoj švapskoj kući u Novom Sadu. Lindi i Ištvanu s malim Zoltanom iz Subotice i Klari i Ivanu s malim Stjepanom iz Zagreba to je bilo i usputno odmorište na putu do Petrovca na moru u Crnoj Gori, a inače su voljeli biti u Novom Sadu.

Kao uvod u ljetovanje na moru jedno popodne su išli na Štrand i tu im je, zaokupljena emocijama, Martina prvi put ispričala, uz sve detalje, kako je izgledao prvi dan njenog poznanstva s Klarinim, Lindinim i Blankinim ocem Aronom, upravo tu na Štrandu. Kćerke su od majke dosta toga čule o svom ocu, ali nikada do sada o samom tom prvom susretu njih dvoje, i sa velikim zanimanjem su slušale majčinu romantičnu priču, a u uho su se pretvorili i Martinini zetovi.

– Zvala sam vas da baš ovdje sjednemo jer me je Rudi na ovom mjestu uzeo za ruku i poljubio. To je bio početak našeg života.

Tražili su svi poslije od Martine da im ispriča i što je bilo dalje s njom i Aronom, ali im je ona rekla da ne treba kvariti tako lijepe stvari i tako lijepo raspoloženje cijelog društva baš ovdje na ovom tako lijepom mjestu, jer su vrlo brzo poslije njenog upoznavanja sa Aronom uslijedila neka jako loša vremena.

Petog dana rano ujutro karavan od tri vozila, natovaren svim i svačim što se putnicima učinilo da će im trebati na moru, krenuo je iz Novog Sada. Ivan je vozio “audi 100”, Ištvan “pasat karavan” a Milisav “reno 16”. Sva vozila su nabavljena iz Njemačke kao polovna, što je tada bila prava moda, bila su dobro očuvana i izgledala kao nova. Benzin je bio jeftin i svaka tročlana obitelj, kao što je bila Klarina, Lindina ili Blankina, s dvoje zaposlenih i sa solidnim plaćama, mogla je voziti ovakva ili slična kola.

Prva etapa ka Petrovcu duga oko tristo kilometara, pošto su s njima bila i djeca, planirana je preko Šapca, Valjeva, Požege i Titovog Užica do Zlatibora. Tu su u privatnom smještaju u blizini samog Zlatiborskog jezera uplatili dva noćenja i proveli jedan divan dan. Druga etapa, od Zlatibora do Petrovca, duga također oko tristo kilometara, planirana je preko Nove Varoši, Prijepolja, Kolašina i Titograda. Ovo je teža etapa zbog puta koji prolazi kroz kanjone, uspone i tunele sa puno serpentina. Karavan se odmarao na par mjesta i u hotel “As” je stigao pred kraj termina za ručak, s kojim je počinjao desetodnevni aranžman.

Kao uklesan u ogromnu strmu stijenu i sa svojim različitim visinama koje prate vrhove stijene, hotel “As” je prava arhitektonska ljepotica i jedan je od najprestižnijih hotela socijalističke Jugoslavije. I sam ambijent u kojem je hotel sagrađen, Perazića Do, jedan je u nizu od bezbroj bisera Jadranske obale. Bez intervencije ljudske ruke to bi ostala duboka i strma uvala u čijem dnu je prekrasna, ali nepristupačna plaža. Prilaz moru niz tako visoku i strmu liticu je riješen samom izgradnjom hotela, što mu daje posebnost u odnosu na sve druge hotele. Naime, u odnosu na svoje sadržaje hotel je okrenut “natraške”, odnosno prilaz, parking i recepcija su mu na vrhu, na posljednjoj etaži, a iz nje se u sobe ide dolje, liftovima i stepeništem, sve do izlaska iz hotela direktno na plažu. Kako je priljubljen uz stijenu i nema vidna leđa, sve sobe su okrenute prema moru, što znači da sve imaju pogled na more. Ovo također nije slučaj u drugim hotelima. A prilaz podnožju hotela, odnosno plaži ispred hotela, riješen je pješačkom stazom od Petrovca, dugom oko dva kilometra, koja ide uz samo more, pri čemu su se u strmim stijenama, koje se na mnogim mjestima spuštaju direktno u vodu, morali probijati tuneli. Tuneli su i danju i noću osvijetljeni.

Plaža je velika, duga i pitoma sa krupnijim šljunkom, koji je sve manje granulacije što je bliže vodi, da bi se pri samoj obali moglo govoriti o krupnijem pijesku, a u vodi o pijesku. Voda je čista, neobično bistra i ljeti vrlo ugodna za kupanje. Plaža je opremljena ležajevima, suncobranima, improviziranim platnenim kabinama, tuševima i u prizemlju hotela sanitarnim čvorom. U prizemlju hotela su i drugi sadržaji potrebni korisnicima plaže, manje prodavnice, slastičarnice, kafići i slično, a sam hotel ima sve sadržaje potrebne kada se radi o visokom turizmu i inače je namijenjen privući strane goste.

 U tom ambijentu, uz šetnje u predvečerje onom stazom za pješake sa tunelima do Petrovca ​​i razgledavanjem samog mjesta, proveli su Martina i njene tri kćeri, s muževima i svojim sinovima jedincima deset nezaboravnih dana. Najviše su voljeli dugo noćno sjedenje kraj mora uz priču, šalu, smijeh i poneku pjesmu koju bi tiho pjevali svi zajedno. I nisu ni slutili da se sva tolika sreća može u jednom trenu rasprsnuti kao balon.

Branimir Miroslav Tomlekin

Povezane objave

Nema te

HF

Hrtkovci

hrvatski-fokus

ZAKON O AZILU – Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o azilu od 15. studenoga 2013. (2)

HF

Budni snovi hrvatskoga emigranta

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više