Da nije provođen teror nad Albancima ne bi došlo do vojne akcije NATO-a
Vuk Drašković šokirao je srpsku javnost intervjuom za srpski Kurir, povodom obljetnice, kako voditelj srpske TV kaže, “NATO agresije” na Jugoslaviju, odnosno Srbiju, 1999. godine.
“Gdje ste bili u tom trenutku i kako gledate na taj događaj, koji je bio prekretnica u srpskoj politici”, zapitao ga je voditelj.
“Ne ću ja preskočiti 24. ožujak”, rekao je Drašković. “Ali svaka priča o 24. ožujku je duboko nečasna ako se ne kaže što je bilo prije, samo u BiH i Hrvatskoj ubijeno je 150.000 ljudi, više od 2,5 milijuna je raseljeno i protjerano, za kime smo nosili crni flor, za Sarajevo. Zbog čega? Samo u Sarajevu, s okolnih brda, od srpskih granata, a opsada je trajala duže od tri godine, najduža u povijesti ratovanja, ubijeno je više od 10.000 civila, a među njima 1.600 djece.
Gledamo sad ove scene iz Vukovara, kako izgleda nesretni Bahmut izgledao je Vukovar. Čiji su to tenkovi išli na Vukovar, čija je vojska bombardirala Dubrovnik? Iz Vukovara gledamo samo strašne scene. Kako izgleda nesretni Bahmut, tako je izgledao Vukovar. Čiji su to tenkovi išli na Vukovar, čija je to vojska granatirala Dubrovnik. To se apsolutno ne smije odvajati od 24. ožujka. Jer ako se odvoji, ispada da je jedna divna, slobodarska, demokratska zemlja koja se zove Srbija iznenada, bez ikakvog povoda i razloga, bombardirana od NATO-a.
Jesam ja bio zadužen za vanjske poslove, u trenutku bombardiranja, ali treba spomenuti da je Vijeće sigurnosti UN-a poslalo 1998. godine tri upozoravajuće rezolucije i nije bilo nikakvog veta. Srbija je, Miloševićeva, ne moja, opomenuta da se ponaša kao razbojnička država, zahtijeva se da se prekine užasan teror nad kosovskim Albancima, i prijetilo se primjenom poglavlja 7. UN-a kad je dozvoljena međunarodna uporaba sile protiv takvih država. O tomu danas nitko ne progovara niti jednu jedinu riječ.
Što se tiče samog bombardiranja, ne smije se preskočiti niti Rambouillet. Nije istina da je netko izmislio nekakav zločin u Račku pa je onda krenulo NATO-ovo bombardiranje. Ne, ne, održana je konferencija i nama je ponuđena sjajna rezolucija po kojoj je Kosovo ostajalo tvrdo u sastavu države Srbije, ostala bi vojska, policija, suverenitet, svi organi vlasti, a samo je bila obveza da se prekine teror nad Albancima, da se protjerani vrate, da Albanci dobiju suštinsku autonomiju, i da NATO privremeno uđe na Kosovo, razoruža OVK, bande, srpske i albanske, i naprave red.
Ja sam se zalagao za taj sporazum i molio kao Boga tadašnjeg predsjednika Srbije da se to potpiše bez obzira što su Albanci odbijali ovakav prijedlog, ali mi smo morali potpisati. Ogromna je zasluga Jeljcinove Rusije koja je predložila takav sporazum, vrlo povoljan za Srbiju. Naravno, odbijeno je.
Ne bi bilo NATO bombardiranja, Kosovo bi danas bilo u Srbiji i Srbija u EU-u da je Milošević to prihvatio. Uslijedila je lošija varijanta, ali i dalje bolja od onog što će uslijediti, a to je bombardiranje.
- A gdje ste vi bili?
– To je periferno, ja sam bio u saveznoj vladi. To je bio strateški cilj Slobodana Miloševića. On je želio bombe, on je izazvao bombardiranje. Nije bila želja NATO-a da bombardira Srbiju, nego da se prekine teror, humanitarna katastrofa. Zašto se o tomu ne priča? 800.000 je protjerano, ubijeno, jezera i rijeke bile su nam pune albanskih civila. Zatrpavali su ih i na poligonima policije u Beogradu, mi o tomu ne pričamo, a ako o tomu ne pričamo, ne liječimo sebe. Od razbojničkog poretka koji je skrivio bombardiranje.
I da vam kažem, ono je poduzeto bez odluke Vijeća sigurnosti UN-a. Međutim, epilog je bila kapitulacija Srbije u Kumanovu, protjerivanje Srbije kao razbojničke države s teritorija Kosova i Metohije, gubitak Kosova i Metohije. Sama činjenica da je rezolucija kojom je Srbija protjerana s Kosova, 1244, usvojena po poglavlju 7. naknadno je legitimirala NATO bombardiranje i legalizirala ga u Vijeću sigurnosti. Sramota je da sve ove godine nismo rekli istinu o tomu.
Milošević je ciljano odbacio mirovni sporazum
- A je li intervencija bila neophodna?
– Po meni, ni jedna intervencija nije neophodna, ja govorim da je provođen teror nad Albancima, ponuđeno je mirno rješenje i dana su upozorenja, sve je to režim Slobodana Miloševića prekršio s jednim ciljem – da zapravo bombe padnu na Srbiju. To mi je i rekao.
- Što vam je rekao?
– Rekao m je da mirovni sporazum treba odbaciti. Treba isprovocirati NATO da baci bombe na Srbiju, jer Kosovo nam je ionako kamen oko vrata. Pa da se riješimo Kosova, a da krivnju prebacimo na Amerikance i Zapad, da se probudi antiameričko i antizapadno raspoloženje u Srbiji i da se okrenemo zagrljaju s Rusijom i Bjelorusijom.
Kad su pale prve bombe odmah je uslijedio zahtjev da se odluči o federaciji ili konfederaciji s Rusijom. Mi živimo crno Miloševićevo proročanstvo. Njegova strategija je pobijedila. Danas 90 posto Srba vjeruje da je NATO kriv za gubitak Kosova. Ili pak vjeruju u noviju varijantu, da je Milošević pobijedio NATO i da je Milošević junak. Mi smo tada bili žrtve političke crne magije jednog razbojničkog Miloševićevog režima.
- Vi za bombardirranje Srbije i gubitak Kosova izravno optužujete vlast Slobodana Miloševića?
– Apsolutno! Svaka NATO-ova bomba i raketa imala je punjenje Miloševićeve politike. Sramotno je da do današnjeg dana nitko ne želi popisati žrtve NATO-ova bombardiranja. Pokušao je to Fond za humanitarno pravo. Po njima ukupno je ubijeno, što civila što vojnika što Srba što Albanaca oko 700 ljudi. Od toga oko dvije trećine su Albanci. NATO bombarderi su počinili dva stravična zločina kad su od nekih albanskih kolona mislili da su to srpski tenkovi. A to je bila sirotinja, civili. To moramo znati.
Cijeli razgovor s Vukom Draškovićem poslušajte na priloženom videu.
Akcija NATO-a uslijedila je poslije neuspješnih pregovora o rješenju krize na Kosovu u Rambouilletu i Parizu, u veljači i ožujku 1999. godine. Bombardiranje Jugoslavije okončano je 10. lipnja, usvajanjem Rezolucije 1244 Vijeća sigurnosti UN-a. Dan ranije, predstavnici Vojske Jugoslavije (VJ) i NATO-a potpisali su u Kumanovu Vojno-tehnički sporazum, kojim je precizirano povlačenje snaga VJ s Kosova i ulazak u pokrajinu međunarodnih vojnih trupa što se dogodilo već 12. lipnja. Po podacima UNHCR-a, Kosovo je od dolaska mirovnih snaga napustilo 230.000 Srba i Roma, a vratilo se 800.000 izbjeglih Albanaca.
