Hrvatski Fokus

Javor Novak čezne za izgubljenim zavičajem alegorijski jer taj zavičaj nije komad zemaljskoga prostora, doslovno vrtovi i ribolovna područja, taj zavičaj je otac i sveukupno njegovo jastvo koje je otišlo na drugi svijet, tamo ‘kud za vazda gre se’

 

U srijedu 26. travnja 2023., u Maloj dvorani Matice hrvatske, Matičina 2, Zagreb, u 18 sati predstavlja se nova knjiga Javora Novaka San u zavičaju (sjećanja na oca). O knjizi će govoriti: Damir Mikuličić, Nevenka Nekić, Đuro Vidmarović i auktor.

Ljudi vole tragati u memoarskoj knjizi za intrigantnim, škandaloznim, tajnovitim pa i pomalo prljavim detaljima iz nečijega života, a kad se takva očekivanja izjalove, lako prezru osnovni ton koji je čežnja, poštovanje, ljubav i dostojanstvo kao pretežiti memoarski arhivirani intimni materijal što tematski prekriva, kao u ovom slučaju, lik oca. Dakako, ima tu i sporednih, a nužnih osvrta na društveni kontekst, koji nije uvijek nevin i ugodan, više prijeteći i zloćudan, a ima i likova iz najbližega obiteljskog kruga koji su zaleđeni u gruboj gesti i nemilom sjećanju. Nitko ne bira roditelje. 

Ne čeprka sin po očevim mračnim dubinama jer ih ne pamti kao postojeće, ne gura prste kao Toma u rane kojih je bilo, lagano dodiruje takva bolna mjesta koja su ovdje brojne smrti što su obilježile djetinjstvo i kasniji život barda hrvatske književnosti; ne govori sin o velikoj ostavštini intelektualca par excellence da bi on, koji piše, u toj ostavštini participirao, bivao svojim jastvom, sudjelovao na bilo koji način, dao sebi djelić aureole očeve, iako zna da ona apsolutno postoji, trajno, pa i post mortem. Najbolja slika njegove dječje znatiželje što to otac radi zabilježena je u položaju djeteta koje svojom bradom naslonjenom na stol pamti kako otac piše zelenom tintom. Scena kao iz amarkordovske ostavštine, nježna i suptilna. Ali što je to što tata piše? To je tajna. Ona u dubini ostaje misterijem zauvijek jer nikako nije jednostavno objasniti zašto piše baš to, a ne nešto drugo. Zašto ne nešto drsko i veselo, lepršavo i bezbrižno, bludno, podlo i lažno? 

Javor Novak čezne za izgubljenim zavičajem alegorijski jer taj zavičaj nije komad zemaljskoga prostora, doslovno vrtovi i ribolovna područja, taj zavičaj je otac i sveukupno njegovo jastvo koje je otišlo na drugi svijet, tamo „kud za vazda gre se”. Sinkronost mimetičnoga i duhovnoga u sraštenosti je memoriranoga, uravnoteženo je jer se pojavljuje paralelno, ali ipak uvijek lik oca nadmašuje materijalne efemerije bez kojih nema običnoga života. Nema ga bez stare zgrade na Novoj vesi, automobila ili barke i jedrilice, staračkoga doma škripavih vrata, bez Gajarde s mirisom hortenzije u dvorištu, starim badecimerom i tatinim radnim stolom. Ima taj stol neku privlačnu snagu – ta otac je na njemu ispisao najbolje stranice svojega djela. Ima on i ladice s malim tajnama. Ima čudesnu privlačnu moć. 

Sin ostaje u osobnoj potrazi za očevim likom: za očevom naravi, snagom uma, a osobito srca, za gestama, riječima i konačno ljubavlju. Ako se to, dakle, čini dječačkim dozivom u više segmenata toga odnosa, svoj osobni teret sin nosi prilično samozatajno. Kaže da ne želi pisati o sebi, ali to nije moguće. On je živa karika u nizu: djedovi, očevi, sinovi, rodbina koju volimo ili samo trpimo, zrnca humora o nekim slikovitim likovima, klupko odnosa u kojem on nalazi uporište u najčvršćem – očevom. Svemir je beskrajan, ali u njemu nigdje nema rabskih vala, ružičnjaka, plave pučine s kajićem koji se gingola na valovima, šušljetanja dobroga starca Šime koji lovi s ocem, nema ni mirisa ni zlata ni tamjana, ni ljubavi, ni čežnje ni žalosti. Toga ima u biću, u neobjašnjivim transcendentalnim prostorima, osjećajima, uvijek u apstraktnim pojmovima: poštovanju, užitku, sreći, tuzi. 

Gdje je granica kad snažni osjećaj prelazi u patetiku i bljutavi sentiment? Tamo gdje počinje laž. Pitanje koje sin postavlja ocu i sebi glasi: jesam li dobar kao otac? Jesam li dorastao izgubljenoj dobroti? To je pitanje u sferi emotivnoga, ne kognitivnoga – jesam li talentiran kao otac? To Javor Novak ne pita. Stoga tu nema laži, u očima djeteta i kasnije odrasloga čovjeka rastu ostatci zajedničkoga bivanja koji su dragocjeni tim više što se nikada otac nije odijelio od obitelji. 

Rastu partikule sjećanja i umnožavaju se njihovi sjajni trenutci do neponovljive i zauvijek izgubljene ljepote i topline. I tu ostaje kao spomen jedna vrlina oca koji se znao uzdići iznad svojih mogućih zahtjevnosti izvan obitelji. Posezanja za izdajom obitelji. Toli rijetkom vrlinom danas. Gotovo sedamdeset godina zajedno! Kako bilo da bilo, burno ili tmurno, ipak semper fidelis! Danas se takva vjernost obitelji gotovo prezire u liberalnom duhovnom pogubljenom svijetu, izopačenom svijetu gdje se muškarci pretvaraju u žene, izopačeno prikazuju kao nasilnici ili to zaista i postaju. Jer žena je tu da ima sinove, muža, oca, braću, a muž da ima ženu, kćeri, majku…ili istodobno svi imaju sve. Ta naravnost poretka koju Javor Novak opisuje, začuđuje suvremeni elitni svijet, smatra ga zastarjelim reliktom, arhaičnim ostatkom ikoničkog karaktera. Tako ta rijetkost koja ima trajnu vrijednost, ima značenja u tekstu kojim se zaklinjemo na uspomenu oca i majke u krajnjoj liniji. Time je spoznaja o obiteljskom uzdizanju oca, on je pater familias, još tvrđa, osebujnija, uronjena u potrebu da se njegovo jastvo obasja i onim snažnim leđima što su izranjala u vali iz modre dubine, blistava u kapljicama zalazećeg sunca i raskošna u šakama oborite ribe. I to je bio Posejdon u dječjim očima. Gotovo mitsko biće reinkarnirano u liku oca. 

Zar to nije dostojno da se zabilježi? Baš zbog još uvijek postojeće slike koja se nije nikada više ponovila, pa djeluje kao da je na rubu idealizacije. U prozi vremena koje je kasnije nastupilo u spisateljevu životu, a koje nije bilo uvijek srdačno i pouzdano, zrelo doba pokazalo se kao možda neljekovito. Tim više su slike minuloga doba bivale sve ljepše i nedostižnije. Možda je tu uzrok gotovo nevjerice da se u ovom tekstovlju kao u jantarnoj suzi čuvaju nepatvorene slike, scene koje su nestale, a bile su oslonac i nedostižni uzor. I to auktor priznaje na način da ponešto poetizira na granici nestvarnoga, sfumatoznoga kao što je miris nadugo opisanih ruža iz ružičnjaka na Gajardi koje imaju aureolu u adolescentnoj mašti kad srce i tijelo bubri i sanja. Zato je ova proza i san i java. 

Nevenka Nekić 

Povezane objave

Završena jubilarna 50. Zlatna pirueta

HF

KOMFANACITOT – GMO jezik

HF

Zatvoreno kaštelansko Kreativno proljeće

HF

Ognjeni pakao Notre-Dame

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više