Ovo je bila već treća sezona kako je Trpimir u vrijeme ljetnjih odmora i lijepog vremena radio po baštama poznatih kafića ili restorana
Priča tiskana u zbirci kratkih priča „Preprekova jesen 2022.“ u izdanju HKUPD „Stanislav Preprek“ iz Novog Sada, 2022.
Branimir Miroslav Tomlekin donosi zavodljivu priču Baštenski konobar u ljetnom periodu, osvetnički pohod konobara Trpimira koja svojim šarmom podsjeća na revanšistički duh Akakija Akakijevića u Gogoljevoj Kabanici. Priča, poput nekih ranijih Tomlekinovih, završava obraćanjem autora čitaocima u svrhu poentiranja.
Franjo Nagulov
Trpimir je odlučio danas raditi u bašti kafića „Trešnjin hlad“ u Bulevaru žalosnih iva, u blizini tramvajske postaje kod nogometnog stadiona.
Danima je iz prikrajka promatrao rad osoblja u tom kafiću i više je puta prošao između stolova u bašti kada je bilo najviše gostiju, prije nego je tipovao ovaj kafić. Morao je znati i koji su redoviti gosti kafića, a tipovao ga je jer je bio jedan od najpoznatijih u gradu i gosti su mu bili pravi gradski crem. Trpimir u drugačijem kafiću ili restoranu inače ne bi ni radio. Bilo bi mu to ispod časti jer je, prije svega, sebe smatrao vrsnim konobarom, a druga pogodnost je bila što je uvijek u večernjim satima u bašti kafića bila velika gužva. Treća i najvažnija pogodnost je bila ta što se Trpimir posliije odrađenog posla mogao skriti iza stabla trešnje uz samu ogradu kafića i odatle promatrati učinak svog rada.
Ovo je bila već treća sezona kako je Trpimir u vrijeme ljetnjih odmora i lijepog vremena radio po baštama poznatih kafića ili restorana u gradu i pretila je opasnost da ga otkriju. Naime, Trpimir je u vrijeme privatizacije dobio otkaz na poslu kao konobar u poznatom restoranu Blue Train kod željezničke postaje, a sve zbog spletkarenja ostalih konobara, osobito konobarica u tom restoranu, jer su zavidjeli Trpimiru zbog najvećeg bakšiša koji je dobijao za svoje besprijekorno posluživanje i rijetku elokventnost i duhovitost, te iznimno fine manire i pokrete.
Mjesec dana poslije otkaza, kada nije mogao naći novi posao ili su mu ga nudili po kavančugama na periferiji grada ili čak u nekom selu, Trpimir je pao u depresiju i psiholozi su mu savjetovali da, dok se ponovno ne uposli, nađe si neki, bilo kakav smisao ovog njegovog sada ispraznog života.
I Trpimir je već godinama živio za trenutke sreće u poslu kojeg je sam sebi izmislio. Naime, zimi bi ga ispunjavalo žudno čekanje proljeća da u gradu prorade bašte kafića i restorana i tada bi krenuo u promatranje objekata u kojima bi mogao raditi. Dobro bi proučio rad takvih kafića ili restorana, rad osoblja, ponudu pića i jela i njihove cijene te proučavao goste i vrijeme kada može raditi. Zimi i u zatvorenim prostorima Trpimir nije mogao raditi iz opravdanih razloga.
Trpimir bi se sukladno obukao za svaki kafić ili restoran, u nekoliko slučajeva je čak nabavio dio odjevnog predmeta koji je bio znak raspoznavanja konobara u tom objektu, iz prikrajka je tipovao sto kojem će prići i tada bi prekeo lijeve ruke prebacio bijelu platnenu salvetu, uletio u gužvu između stolova i obratio se gostima koji su očito čekali dolazak konobara da naruče piće ili jelo. Birao je stol s najvećim brojem gostiju, a da pri tom nisu redoviti gosti, jer bi takvi mogli odmah pitati da li je on ovdje novi konobar, što bi već slutilo da bi njegov posao mogao biti osujećen.
Trpimir bi se, kao veliki poznavalac svog poziva i pravi umjetnik u tome, ljubazno, uz osmijeh, obratio gostima za stolom i pomno bi saslušao što žele uz sugestije svakom od njih da naruči ono najbolje od ponude kafića ili restorana. Na kraju bi sve to pažljivo zapisao u mali notes i, uz ljubazni osmijeh, udaljio se od stola.
Tada, međutim, nije odlazio za šank već bi se izgubio u gužvi i negdje iza nekog zaklona u blizini promatrao što će se dalje dogoditi. Ti trenuci ponovne komunikacije s gostima činili su sada smisao Trpimirovog života, a dodatno zadovoljsto ono što se poslije toga dešavalo.
Nekada bi sve prošlo bez većih problema, uz nevjericu konobara čiji je to bio reon, da su svi gosti za stolom već naručili sve što su željeli i još veću nevjericu gostiju da su im sve priče oko narudžbe bile potpuno uzaludne. No, često bi došlo do međusobne svađe konobara ili svađe između gostiju i konobara. Bila je to mala Trpimirova osveta nad konobarima zbog kojih je dobio otkaz, iako ovi za to nisu bili nimalo krivi.
U kafiću Trešnjin hlad bila je neopisiva gužva kada je Trpimir stao ispred stola sa šest gostiju. Razgovarao je s njima skoro pet minuta i srce mu je bilo puno. Bio je to opet onaj Trpimir, najbolji konobar u Blue Trainu! Poslije ovoga duša mu je bila ispunjena velikom srećom i mogao je sretno živjeti dalje i disati punim plućima do svog slijedećeg konobarisanja. Zadovoljan, skriven iza stabla trešnje, gledao je i slušao ono što će se dalje dogoditi.
Poslije desetak minuta stolu kojeg je posjetio Trpimir prišla je mlada konobarica Mirna i upitala goste što žele. Ovi su je prvo bijelo gledali, onda su se pribrali i najstariji među njima je rekao da su već poručili turu pića, a najmlađi je konobarici odbrusio:
– Kakva je ovo zajebancija?! Čekamo već petnaest minuta od narudžbe i sada nas pitate što želimo!
– Oprostite, ali ovo je moj reon i nikom drugom niste mogli naručiti bilo što! Velika je gužva i nisam ranije mogla stići do vas – rekla je Mirna, uz kiseli osmjeh, a u mislima joj se motalo da se ovi gosti žele ismijavati s njom.
– Tu je bio jedan vaš konobar, mladić, i zapisao je sve što smo naručili! – rekla je najstarija gošća oštrim tonom, očito već iritirana ovom situacijom.
– Onda to može biti samo Časlav. Oprostite, upitat ću ga što je s vašom narudžbom – rekla je Mirna i udaljila se.
– Časlave, da li si ti radio za jednim mojim stolom? Lijepo je od tebe što želiš pomoći, ali mi to onda moraš reći!
– O čemu pričaš?! Ne znam gdje mi je glava od mojih gostiju i ne mogu ti pomoći i kada bih to želio!
– Opet se igraš sa mnom! Takvo nabacivanje ti neće uspijeti! Nisi moj tip, utuvi to u svoju blesavu glavu! Idem za šank vidjeti što je s tvojom narudžbom!
– Ti si blesava! – doviknuo joj je Časlav tako glasno da su to čuli i gosti za stolom koji su bezuspješno naručili piće.
Za šankom, naravno, nisu znali o čemu se radi i već sasvim nadrndana Mirna je zvala šefa Augistna i požalila mu se da joj Časlav u sprezi s dva šankera odavno pravi probleme na poslu. Ispričala je šefu što se dešava i ovaj je odmah pozvao sve konobare, konobarice i šankere. Došlo je do opće zbrke, prepirke i svađe i Časlav je dobio otkaz na licu mjesta, a razjareni šef Augustin je upitao Mirnu:
– Jesu li gosti za tim stolom posluženi?!
– Nisu – rekla je tiho Mirna.
– Možeš i ti iz ovih stopa poći za Časlavom, pa se ljubakajte po parkovima, a ne u kupejima, hoću reći, ostavama Trešnjinog hlada!
Bez dva konobara, odnosno konobara i konobarice, u Trešnjinom hladu je ubrzo nastao pravi kaos, a kada je šef Augustin došao za sto neuspješnih naručilaca pića sa dva sasvim mlada konobara da ih pita što žele, izbila je tuča!
Trpimir je bio presretan svojim najboljim nastupom na poslu do sada, a vama, dragi čitatelji, ostaje jedinio da svakog konobara ili konobaricu kod kojih maručite bilo što, pomno pratite od odlaska od vašeg stola do šanka! Ako zamakne negdje van bašte kafića ili restorana, pozovite odmah drugog konobara ili konobaricu da ne dođe do tuče.
