Da bi Francuska ispunila svoje stupove slobode, égalitéa i fraternitéa, mora se suočiti s rastućom plimom antisemitizma
Dana 23. ožujka obilježena je godišnjica ubojstva Mireille Knoll, starije Židovke i preživjele holokaust koja je živjela u Parizu. Njezino ubojstvo bio je jedan od mnogih brutalnih, antisemitskih napada u Francuskoj u posljednjih nekoliko godina.
Dana 23. ožujka 2018. dvojica muškaraca, Yacine Mihoub i Alex Carrimbacus – oba Knollova susjeda – ušli su u njezin stan, izboli je jedanaest puta i zapalili njezino tijelo. Navodno se radilo o neuspjeloj pljački koja se pretvorila u ubojstvo. No, tijekom istrage i suđenja postalo je očito da je antisemitizam faktor Knollova ubojstva.
Yacine Mihobu imao je antisemitske sklonosti koje su postale očite tijekom istrage kada su dužnosnici otkrili da je posjetio islamističke i antisemitske web stranice i izrazio potporu islamističkim teroristima koji su izvršili pokolj Charlieja Hebdoa 2015. godine. Tijekom suđenja, na pitanje o antisemitizmu kao motivu Knollova ubojstva, Mihoub je rekao: “Mislim da je [žrtva ubojstva] bila ‘Geraldine’ ili ‘Fatima’, ne bi bilo toliko buke.” Nastavio je propitivati činjenicu da su milijuni ubijeni tijekom holokausta: “Jedan ili dva milijuna mrtvih, ne znamo. Ne možemo to dokazati. Nismo bili tamo, ni ti ni ja.” Mihoub je osuđen na doživotni zatvor. Njegov pomagač Carrimbacus osuđen je na 15 godina zatvora zbog krađe s antisemitskim motivima, ali je oslobođen optužbi za ubojstvo.
Ali nedavna povijest nasilnog antisemitizma u Francuskoj 21. stoljeća seže dvadeset godina unatrag. Godine 2002. skupina vandala zabila se u svoje automobile kroz sinagogu u Lyonu.
Godine 2006. Ilan Halimi, 23-godišnji prodavač mobitela, bio je mučen do smrti dok su njegovi otmičari – banda koja se nazivala ‘Barbari’- čitali stihove iz Kurana.
Kasnije, 2012. godine, židovska predškolska ustanova u Toulouseu bila je meta niza islamskih terorističkih napada. Godine 2014. žena (19) i njezin dečko (21) bili su vezani u stanu njegove obitelji, a žena je silovana. Prema žrtvinom odvjetniku, tri muškarca su upala u stan i izjavila: “Vi Židovi, imate novca.”
Amedy Coulibaly, koji se obvezao na vjernost Islamskoj državi, ubio je 2015. četiri Židova u košer supermarketu HyperCacher. Iste godine, trojica muškaraca izbodena su ispred sinagoge u Marseilleu dok su napadači, od kojih je jedan nosio ISIL-ovu majicu, vrištali antižidovske uvrede.
Sarah Halimi, liječnica i učiteljica, gurnuta je 67. kroz prozor dok je njezin ubojica Kobili Traoré vikao: “Allahu akbar!”
Nakon gotovo dvadeset godina antisemitskog nasilja, od kojih je velik dio ukorijenjen u islamskom ekstremizmu, francuski Židovi povećali su sigurnost. Sinagoge su postavile sigurnosne kamere, postavile čelične barijere i angažirale zaštitare, a neke zahtijevaju da svi posjetitelji nazovu unaprijed prije dolaska na mise.
Moja rodbina, izbjeglice iz Tunisa, upozorile su me da ne nosim ogrlicu Star of David ispred kuće. Moj muž i ja razgovaramo o planovima za odmor u tajnim glasovima kada smo u javnosti. Prilikom prvog posjeta košer supermarketu u Francuskoj skenirao sam trgovinu i parkiralište za putove za bijeg, ako bude strijelac. Ali za tisuće Židova takve sigurnosne mjere nisu dovoljne. A posljednjih desetljeća francuski Židovi odlaze u Izrael u desecima tisuća.
Prema Mattiju Friedmanu iz časopisa Tablet, 106.775 francuskih Židova preselilo se u Izrael od 1972., a 41.860 od njih od 2010. Ove brojke su visoke, ali usporedba podataka iz Izraelskog središnjeg zavoda za statistiku i Europske agencije za temeljna ljudska prava pokazuje nema izravne korelacije između broja antisemitskih zločina iz mržnje u Francuskoj i egzodusa francuskih Židova koji odlaze u Izrael. Unatoč tome, takvi brojevi još uvijek sugeriraju da je Francuska manje gostoljubiv dom za Židove nego što bi se očekivalo. Dio izazova s kojim se Francuska suočava u suočavanju s antisemitizmom je način na koji zemlja gleda na identitet i državljanstvo.
Francusko razumijevanje univerzalizma, koncepta koji se očituje u velikom dijelu današnjeg francuskog života, najbolje je opisati kao “pojam da su građani građani, a ne pripadnici pojedinih etničkih ili vjerskih skupina – bez intersekcionalnosti, bez politike identiteta u američkom stilu, bez interesnih skupina”. Drugim riječima, u Francuskoj treba očekivati da će se tretirati, prije svega, kao francuski državljanin. Etnička pripadnost i religija su privatne stvari kojima je mjesto u kući. Štoviše, francuska vlada prikuplja podatke o rasno motiviranim zločinima, ali nema podataka o antisemitskim zločinima. Zabranjeno je prikupljanje podataka o rasi ili etničkoj pripadnosti. Većina Francuza s kojima razgovaram slaže se da je antisemitizam problem. Ali kako Francuska može riješiti pitanje koje cilja određenu etno-vjersku skupinu, Židove, kada jedna od francuskih vrijednosti tretira sve svoje građane jednako?
Nejasno je da zločini poput ubojstva Mireille Knoll tjeraju Židove u Svetu zemlju. Ali da bi Francuska ispunila svoje stupove slobode, égalitéa i fraternitéa, mora se suočiti s rastućom plimom antisemitizma.
