Drama Ivše Bošnjaka Dragovačkoga
BIELA KUGA – Enver Čolaković, „Hrvatska misao“, Sarajevo, br. 6.-7., 1944., str. 201.-203.
Slavonija, ta skoro najbogatija i najplodnija pokrajina naše zemlje, kao uostalom djelomično i sve druge etničke, geopolitičke i privredne pokrajine Hrvatske, ima svoj skoro poseban život, svoje posebne probleme, pa i svoj način oživljavanja tipova u literaturi. Nekoliko izrazito slavonskih pisaca upoznaje nas već kroz generacije sa svim tim običajnim, karakternim socialnim i ćudorednim osobitostima, koje Slavoniji i slavonskom čovjeku daju posebnu draž.
Treba iztaći, da su sve te osobitosti uglavnom spoljašnje naravi, pa se i u Slavoncu, kao uostalom i u svim drugim predstavnicima naših pograničnih i lokalno zaokruženih pokrajina, prepoznaje naš čovjek; u njegovim običajima jedna varianta naših praobičaja; u njegovu ponašanju jedna varianta naše obće narodne duše. Od mnogih pisaca, poglavito realista koji su u romanu i drami slikali život i tipove Slavonije, naročito treba iztaći Kozarca i Ivakića.
Ivša Bošnjak Dragovačkl, više pisac poludidaktičkih odgojnih crtica u popularnom stilu, namienjenih prvenstveno najširem krugu primitivnijih čitalaca, u svoje opisivanje Slavonije nije unio ni snagu ni dubinu one dvojice, ali je, što je za njega značajnije i pohvalnije nego kvaliteta njegovih popularnih često samo polu-literarnih radova, u svoje stvaranje unio mnogo dobronamjernosti, srdca i ljubavi.
„Bielu kugu“, dramu u tri čina (4 slike) možemo smatrati ne samo najuspjelijim njegovim scenskim djelom, nego i najuspjelijim njegovim napisanim djelom uobće, ma da ni ono po svojoj estetskoj kvaliteti ne izlazi iz kruga dobronamjernih pokušaja stvaranja pučke drame, pisane lakim i više popularnim nego umjetničkim stilom. Ono što ovom djelu, koje sigurno spada u najozbiljnije i najuspjelije domaće praizvedbe lokalnih pisaca ove sezone (razumije se suvremenih) daje posebnu draž, to je poznavanje slavonskog sela i ona duboka ljubav, kojom je pisac prišao problemu biele kuge, te zaista opake bolesti, koju je u široku Slavoniju proračunato donio tuđin.
Strast, sve nesreće koje je u ta bogata sela uniela „moda“, psihologiju seljaka koga težnja da sačuva svoje pleme i ognjište, „banak“, dovodi do skoro manijalnog, grubog napadača na svoje žene, do čovjeka, kojem se sav život kreće oko ideje „hoću sina“, te tipove slavonskih seljakinja, dao je Bošnjak vrlo uspjelo, pogotovo je vjerno prikazao milieu u kom se odvija radnja.
Ugodno nas je iznenadila ta predstava poslije neuspjele i dramaturžki nemoguće lakrdije „Ništo mi se stari razbolio“, ma da i u njoj pisac ima mnogo neukusnosti, kao na pr. suvišne psovke, psiholožke nedosljednosti, prečestog ponavljanja radnje i rieči, i t. d., što su obilježja početničkih radova, a autor je nedavno proslavio 45. godišnjicu književnog rada. Ali ono što je u ovom djelu najuspjelije i posve zrelo, to je čisto dramaturžki dio i kompozicija.
„Biela kuga“ je dramatizirana duža Bošnjakova pripoviest i zahvaća životni put jednog zdravog seljaka, koji je u želji da mu na njegovim njivama ne bi zaorao stranac „Pemac ili Mađar“, od svojih žena naivno, ali pregrubo zahtieva da mu rode sina.
Prvu, nerodkinju Baru, ubija grubošću, a drugoj, Mandi, koja, zaražena „bielom kugom“ ne želi djece, dovodi u kuću inoču Anu.
Izgleda skoro smiešno da Ivša Bilić, junak drame, kroz čitav svoj život uzdiše: „hoću sina“, zlostavlja i mienja žene, psuje i pijanči, ali je on ipak zdrav i ozbiljan tip narodne drame, seljak, koji je sviestan, da tek u naraštaju leži budućnost naroda.
Praznovjerje svojih ljudi dao je Bošnjak u epizodi, u kojoj muž napada ženu i odlazi u birtiju da se napije samo zato, jer je svoju sudbinu, odnosno predpostavku da mu žena rodi prvienca, vezao za sudbinu muhe u paukovoj mreži. Još ga je plastičnije opisao iz prizoru u kom stara baba Birđa donosi Mandi razne „čini“, koje će joj pomoći da zanese.
Vrlo kompliciran dramaturžki material, izgradnju drame bez jedinstva vremena, pa čak i radnje, odnosno scensko realiziranje vrlo dugog odsjeka života jedinog protagoniste, povezan samo njegovom strasnom željom, riešio je Bošnjak skoro majstorski, činovi imaju posebna imena.
Prvi, „Bara“ iako je ekspozicija za dalje činove, drama je sam za se, drama nerodkinje u kojoj je iztaknut problem lakomosti i gramzivosti roditelja pri vjenčavanju svoje djece.
Drugi čin „Ivša“, koji se odigrava pred krčmom Mađara Tolnaja, povezuje radnju, upoznaje nas s tipovima slavonskog sela i nešto je novo u dramatici. To je proširivanje ekspozicije, dramski možda suvišno, ujedno je to najslabiji čin, ali ima svoju draž u tome, što nas upoznaje sa skoro klasičnim tipom babe Birđe i što je neka vrst međučina.
Kulminacija i razplet prebačeni su u treći čin, razbijen u dvie slike, što je veliki uspjeh autora. Ovaj, nazvan „Manda“ zapravo je nova drama sa svojom ekspozicijom, pa je taj kompozicijski uspjeh veći od sadržajnog, „moderniziranjem“ seljanke, udaje se za udovca, moralno-odgojnog.
Manda, koja se zanosi lažnim pošto je svoju mladost provela u uzaludnim snovima da se uda za „gospodina“.
Ona poslije prvog djeteta, djevojčice koja je umrla kao diete, ne želi više rađati, zaljubljuje se u učitelja i raznim sredstvima želi spriečiti da postane majka. Kad to doznaje Ivša, dovodi joj u kuću inoču, udovicu Anu.
Tek sada se Manda osvješćuje i obećava mužu, da će mu biti prava žena, majka njegove djece, a Ana, odlazi iz kuće.
Bošnjak je uspio tim što je izbjegao vulgarnu i nemoralnu vezu Ivše i Ane, te što je taj odnos uzdigao na jedan etički čisti stupanj, ostvariti liepo scensko djelo, u kome nije poljuljan temelj svetosti Ivšina braka.
Redatelj Tomašić shvatio je autorove kako moralne, tako i dramaturžke namjere, uloge je podielio dobro, dramu solidno uvježbao i tako dao liepu predstavu.
Ivša Mile Panya dat je vjerno, ma da se glumac težko snalazio u svom dosta šupljem i nedosljednom tekstu. On je vještom glumom nadopunio mnoge praznine svoje uloge, a nije kriv, što redatelj nije izkrižao sve one neukusne psovke, koje su — vjerujemo — na žalost realna slika sela, ali koje ne spadaju na scenu.
Seka Ambrozić nam svojim svježim organom i mladenačkim kretnjama nije uspjela dočarati bolestnu nerodkinju Baru.
Manda Ljubice Dragić najuspjelija je uloga večeri, ona je s mnogo umjetničkog uživljavanja intrepretirala sve momente svoje težke uloge, puta kojim polazi jedna kaćiperka do spoznaje, katarze, pokajanja.
Anu, dobrodušnu udovicu koja želi muža i djecu dala je Paula Jesić s mnogo neposrednosti i topline.
Baba Birđa g-đe Hajdušković bila je na momente vrlo dobra.
Odlično su dali seoske tipove gospođa Jelena KešeIjević i gg. Luka Delić, Milan Lekić i još neki.
Birtaš Tolnaj Ivana Stošića svojom jeftinom komikom i krivom akcentacijom nije mogao zadovoljiti.
