Birači ne znaju da je Hrvatska po pomoći u donjem dijelu europske tablice
Premijer Plenković mesijanski je spašavao građane i gospodarstvo od skupe energije a sada ćemo svi to platiti. To vjerojatni nije kraj HEP-ovih problema s likvidnosti, a pitanje je i hoće li Europska komisija dozvoliti planiranu dokapitalizaciju.
Planirana dokapitalizacija Hrvatske elektroprivrede s 400 mil. eura dioničarskog zajma i 500 mil. eura casha bit će najskuplje plaćena predizborna kampanja u povijesti ove države. Ne treba se zavaravati, važno je samo kakav dojam ostavlja vladajuća stranka na svoje birače, koji ne znaju da je Hrvatska po pomoći u donjem dijelu europske tablice. S pompozno najavljivanim paketima pomoći građanima i tvrtkama u par runda premijer Plenković pozicionirao se kao spasitelj. On je taj koji nam je „dao jeftinu struju“ i spriječio je da se smrzavamo zbog skupog plina u najvećoj globalnoj ratnoj ugrozi od Drugog svjetskog rata.
U sve dubljoj krizi troškova života premijer se hvalio da samo Beograd i Kijev imaju jeftiniju struju. „HEP ima rezerve, to je jaka kompanija“, uvjerila je lažno vlast samu sebe i građane. Lani se podiglo milijardu eura kredita za likvidnost, čija isplata se sada prolongirala. Kakvi su bili efekti? Uz sve poduzete mjere na kontroli troška energije inflacija se u Hrvatskoj čvrsto ukorijenila i opada sporije nego u zemljama gdje su paketi pomoći bili usmjereni na direktne transfere ranjivim skupinama, a manje na umjetno držanje cijene energije niskom. To ujedno ukazuje da skupa ili jeftinija energija nije glavni generator inflacije u nas, već će to prije biti ekstraprofiterstvo, uostalom kao i u drugim EU članicama, što je neki dan konstatirala Europska središnja banka. Drugim riječima – Plenkovićeva Vlada prodala je kravu za odrezak.
Država od PDV-a na skuplju hranu i od poreza na skupo gorivo odlično zarađuje i sada će djelić toga upumpati u Elektroprivredu, kojoj će i nakon toga trebati financijske injekcije jer kriza sa skupom energijom će trajati. Pod uvjetom da joj to Europska komisija dopusti! Potpora je dopuštena ako je ciljana, vremenski ograničena i ne šteti energetskoj tranziciji, a ova HEP-u, čini se, ne zadovoljava niti jedan od ova tri kriterija. Što je alternativa? Privatizacija?
Bilo bi zanimljivo doznati kako se taj ogroman HEP-ov gubitak dogodio i kako će Vlada elaborirati zahtjev za dokapitalizacijom. Trebalo bi transparentno iskazati koliko su u gubitku iznosile subvencije, a što je rezultat okolnosti na tržištu. Dio likvidnosti koji se odnosio na subvencije trebalo bi vratiti HEP-u. Gubitak nastao iz tzv. okolnosti na tržištu trebao bi pokazati po kojoj se cijeni kupovala energija. Tu bi moglo biti iznenađujućih brojčica, jer poznato je – plaće nisu rasle, investicije su uglavnom zamrle.
U prvih šest mjeseci 2022. ukupni gubitak HEP-a ja iznosio milijardu kuna, a nakon toga kola su krenula na dolje i likvidnost se dramatično pogoršala, kratkoročne obveze nisu se plaćale i narasle su obveze prema dobavljačima.
Novčani tok od poslovnih aktivnosti se pogoršao – koliko novca bi ušlo u blagajnu toliko bi iz nje izašlo. Uz sve nedaće HEP je uspio krajem listopada otplatiti četiri milijarde kuna dospjelih obveznica. Rejting agencije su umuknule, no jasno je da HEP više ne može dobiti kapital u domaćim bankama, a vani bi plaćao 6-7 % kamata pa je dobro da mu država sada uleti s 4,5 % kamate. Kupovao se plin, za gotovo 300 mil. eura punilo se plinsko skladište u Okolima, a kada je cijena plina počela padati, ministar Filipović nije želio odobriti prodaju tog plina na čemu je izgubljen ogroman novac. Nitko ne postavlja pitanje, kao da je riječ o sići.
Kreditima se kupovala iznimno skupa električna energija jer Hrvatska je najveći neto uvoznik u Uniji. Struja u domaćim hidroelektranama ne proizvodi se po cijeni većoj od 20-30 EUR/MWh, a vjetroelektrane proizvode po oko 70 EUR/MWh. Po prirodnim predispozicijama Hrvatska je već mogla biti predvodnica energetske tranzicije, a umjesto toga redamo izgubljene godine. Bazne zelene energije kronično manjka jer smo šampioni nesposobnosti, neznanjem ili pogodovanjem usporavane energetske tranzicije, jer tako odgovara trgovačkom lobiju koji drma svim sferama gospodarskog života pa tako i energetikom. Da su se stotine milijuna eura, umjesto u uvoznu struju, uložile u domaću proizvodnju financijske vratolomije oko HEP-a uostalom ne bi bile potrebne, a građanska energetika bi bila više od misaone imenice.
Nažalost, Vlada ne zna stvoriti poticajno okruženje i planski kreirati energetsku i ekonomsku politiku kako bi se kreirala nova vrijednost i podigla industrija. I sama Europa sve je više deindustrijalizirana, okrenuta uslugama, trgovini i financijskom sektoru, u korist industrije Kine i SAD-a. Zato se jaz između bogatih i siromašnih sve više povećava, kako na Zapadu tako i kod nas. Sa svim razornim posljedicama koje polako kidaju tkivo društva i Stari kontinent još uvijek čine poželjnim mjestom za život. Pa dok ide, do neke nove revolucije, povijest se vječno ponavlja.
