Židovi su kao urbani element u austrougarskim gradovima imali značajne postotke, odatle pučka doskočica da se Budapest naziva Judapest
Matoš je sklon impresionizmu, pa i pretjerivanjima, iako su njegovi dojmovi često lucidni i iskreni ipak ih treba uzimati cum grano salis.
Neka opažanja imaju literarnu vrijednost, neka pak dokumentarnu, ali davno su rastrovani živci i u naroda živećih u lijepo doba prije Svjetskog rata; belle epoque!
“U Zagrebu već na kolodvoru prestaje Hrvatska. Konobari, činovništvo, duh mjesta – čista tuđina. Pa da je taj tuđinac neka sila u Europi, da je barem Francuz, Englez pa ako hoćeš i Švaba! Ali Mađar ! (prosvjedujem gospar Matoš, iako osuđujem Khuenove masone Mađar ima karaktera, osobito Orban kad ga se usporedi sa poglavicom A.P-om, op., T.T.) Mađar sa judaiziranim glavnim gradom (Židovi su kao urbani element u austrougarskim gradovima imali značajne postotke, odatle pučka doskočica da se Budapest naziva Judapest, op., T.T.), sa korupcijama najgore oligarhijske politike, sa jezikom bez više kulture i europske rodbine, sa bahatošću ordinarnog hohštaplera (Matoš je imao sreće da ne doživi ratne vođe J.B.T.-a i A.P.-a, op., T.T.) i neolizanog polubarbara, uvukavši se furtimaški (Matoš misli lat. furtim – kradom, ali oznaka i za klerikalca) u zemlju na kojoj je već 1526. g. (od Turaka 1526. godine uništena mađarska vojska kod Mohacsa) sva eventualna prava zajednice izgubio, i pretvarajući konstitucionalnu našu kraljevinu u afrikansku koloniju (možda je dragi A.G.M u nekim aspektima Zambija više pravna država od Hrvatske ili Francuske, op., T.T.), ne: u jednu veliku robiju! I sve to iza aneksije hrvatske Bosne i na zemljištu koje omogućuje monarhiji prijelaz na Balkan i velevlasni položaj!”
Žali se A.G.M da je budžet primorske Hrvatske mizerija, manji nego bogatoga pojedinca u Parizu, Londonu ili SAD, vlada samo guli, te se ionako rijetko naseljeni narod još prisiljen iseljavati.
“U pobratimskoj kući dra Milana Sokolića… razgovaramo o pravaškoj krizi. Pravaši, najmoćnija stranka u zemlji, programom jedinstvenija od (hrvatsko srpske) Koalicije, ne mogu se sjediniti zbog osobnih pitanja: nevjerojatnost, da nije žalosna istina!” Kasnije, oko ponoći sluškinja javlja da su dr Sokoliću opet slomili stakla na prozorima kamenjem pravoslavni jer je “frankovac”. (pristaša Frankove HSP)
Inače, osim mora slabo će što zanijeti gornjeg, kontinentalnog Hrvata u kršnom Primorju. Drvetu, lijepom visokom drvetu tu ni traga. Kržljavo grmlje je šuma tome
tvrdom narodu što je lišen sjene. I čuveni miris mora nije mi najugodniji, podsjećajući na vonj prazne kutije sardina…, u tim primorskim liticama osjećam se stisnut…”
“I evo nas na Rijeci. Treba doći u taj nesrećni, oteti nam grad i osjetiti da je Hrvat i Hrvatska danas jedno poniženje i jedna sramota! Tri četvrtine kapitala je na Rijeci u hrvatskim rukama sav puk je hrvatski, i to najvredniji, najradiniji , najinteligentniji puk hrvatski, i mi tu ipak nemamo ni onoliko autonomije koliko srpska crkvena općina, nemajući prava podići ni hrvatsku osnovnu školu! U gradskom zastupstvu ima samo Hrvata odroda i renegata… “Ungaro – Croata” sjajno napreduje, a senjsko parobrodarsko čisto hrvatsko društvo toliko se klima…, da ćemo morati pomišljati na narodnu subvenciju. Časnom gospodinu Bujanu, kateheti, uskraćena je služba i plaća samo zato jer je Hrvat u gradu gdje su u silnoj većini Hrvati (u centru ne, op., T.T.) i gdje vlada hrvatski kapital!”
“Šaka Regnicola (Talijana iz Italije) gospoduje u ime irredente (pokret za oslobođenje Italije, op., T.T.)”, u gradu koji nam pripoji 1848. ban Jelačić, “da anm ga mađarsko nasilje sa talijanskim veleizdajstvom nanovo otme, pomagano izdajstvom riječkih kapitalističkih renegata.”
“Inače je Rijeka bogatstvom, golemim svojim industrijama (zapravo 1910. ima svega 60.000 građana, 1880. tek 27.800), elegancijom na Corsu i trgovinom u luci unatoč svom malom prostoru pravi velegrad prama pospanom, beamterskom, nepoduzetnom i neindustrijskom Zagrebu. Bez obilježja nacionalnog, vrijeđa Rijeka isto toliko oskudicom intelektualnog momenta u svom općem dojmu.”
“Sva talijanska kultura je na Rijeci grozan nekakav furlanski žargon, lažni politički dnevnik i kazalište gdje gostovaše švapska opereta.”
“Na Rijeci posjetih gospodina Supila…, razgovarasmo o politici, ali tih razgovora ne iznosim, jer ne namjeravam interviewisati. (šteta, op., T.T) Gospodin Supilo se ljutio na g. Zagorca, ali to nije ništa nova, jer se on kao polemičar mora uvijek ljutiti.
A kada ljućenje postaje profesija, uzima profesionalnom ljutitelju sposobnost ljućenja.” (Supilo je stoički prešao preko uvrede izrečene od Matoša na njegov račun u Sarajevu sa glagolima kukavički, izmećarski, jadno. Pokušajte daleko blaže glagole kazati nekom današnjem političkom ljutiši tipa Pupavac ili A.P, pa ćete zasluženo sudski odgovarati)
“Dojam osobe g. Supila je dojam normalnosti (svega 9 godina iza ovoga razgovora Supilo umire u ludnici izmučen opakom zaraznom bolešću, a svega 5 godina umire Matoš, op., T.T.), zdravlja i rada. Politika je njemu sve: strast, jedini sport, ono što je voda ribi, i on bez nje ne bi mogao živjeti. On je sušta praktičnost, i ideje njemu kao kakvom Amerikancu, vrijede samo ukoliko su izvedive. Kao svi današnji Primorci, đak talijanske knjige, on je .. u njenoj tradiciji našao duh praktične politike, politike Machiavellija i Cavoura (tal. državnik, ujedinio Italiju 1861.), duh realizma…, njegova je neprolazna zasluga da su mađaroni na izborima nepovratno potučeni… Međutim njegova izjava o Bosni u hrvatskom saboru bijaše velika pogreška i temeljila se na naivnoj pretpostavci da će srpske aspiracije na Bosnu znati braniti potpisne sile berlinskoga sporazuma. (iz 1878., op., T.T.) Snaga i slabost Supilove politike je u tomu što u politici nikada ne smeće s uma osobni moment. On ugarske političare osobno pozna, pa zato sva njegova borba nije drugo no osobna borba. Ideja on skoro i nema, kao ni stila. Shvaćajući političku borbu u prvom redu kao borbu osobnu, on je kao praktičar politički faktično snizio niveau našeg novinarstva pošto je borbu ideja sveo na borbu ljudi, borbu misli na borbu strasti. Taj demokrat neuredne, gotovo plebejske spoljašnosti u stvari nije vodio nikad otvorene demokratske, nego uvijek zakulisnu, nedemokratsku, diplomatsku politiku, vrlo neskrupuloznu, bez stalnih načela. Nepobitna je činjenica da u Novom listu (riječka Supilova novina), koji bi u prvom redu trebao biti list za buđenje i čuvanje riječkog hrvatstva, ima svega i svačega samo ne junačke obrane hrvatske demokracije na Rijeci.
Demokrat Supilo u svojoj lokalnoj riječkoj politici stupa sa novčarskim oportunizmom kapitalista oko “Ungaro – Croate”. Prije nekih deset godina primio je sušačku Gruborovu Hrvatsku slogu kao list pravaški, da ga pretvori u list bez točnijeg programa, proglasujući u kraju bez Srba Hrvate i Srbe istim narodom, zaboravljajući kod bistrenja opće naše politike na propadanje naših interesa na Rijeci. Svoje uspjehe može g. Supilo zahvaliti realnim, neporecivim vrlinama: on je trijezan i on je marljiv kao pravi Primorac. Hrvatstvu Rijeke pomaže već samom egzistencijom svoga lista i širenjem hrvatskog jeftinog štiva proti talijanskome.
Ma što se govorilo o njegovom oportunizmu, ja ga, mada ne odobravam u mnogome njegove politike, smatram dobrim Hrvatom, jer u protivnom slučaju ne bi na nj danas lajali svi oni koji reže na Hrvatsku. I napokon Supilo je sam. Premda u koaliciji, on nije ni u kojoj stranci. On sam je stranka kao dokaz da i u našim mizernim prilikama mogu ni iz čega, vlastitom snagom postati i održati se jaki individui. (tragična smrt Matoša i Supila dokaz je da jaki individui bez logistike brzo “izgore”, op., T.T.) Među savremenicima je Frano Supilo jedna od najboljih lekcija savremenoj energiji našoj, i ja sam uvjeren da je u duši i danas pravaš kao u doba kad je pod zaštitom misli Starčevićeve razvio u Dubrovniku zastavu “Crvene Hrvatske”. (časopis dubrovački Supilov, op., T.T)
Matoš hvali pravaše u Rijeci oko “Riječkog glasnika”, Antu Kalanja i svećenike Svečka i A. Bujana. Osobito ipak ističe Iva Grohovca Dovičića, nečalnika Jelenja koji piše feljtone na čakavštini, što je po Matošu idealno za rad sa domaćim ljudima.
“Već je krajnje vrijeme da sa riječkim Hrvatima složimo kakvu Riječku ligu, jer propade li nam zauvijek Rijeka izgubismo Primorje, a izgubismo li Primorje sa željeznicama možemo uzeti kapu pa kao prosjaci u bolji svijet, ako taj bolji svijet osim Hrvatske postoji!”
“I kada veleč. gosp. Gauš … uščita misu starim našim jezikom u glagoljici koju nikad dosele ne čuh, osjetih šaptanje ove stare zemlje, tvoj glas Svačiću, svijetla banice Katarino, i ti Sireno Mora jadranskoga (misli na istoimeno djelo Petra Zrinskoga, op., T.T.), hrvatska drevna dušo, vilo hrvatska nad ovim sinjem kamenjem i ovim sinjim morem! O, još ima u ovoj zemlji žrtvenika za naše molitve, još ima mjesta za tamjane našim idealima. O naše more, sinje naše More jadransko!”
“Ovaj milieu (sredina) je sasvim oprečan milieu bosanskom ili slavonskom, i čovjek je sasvim drukčiji od nas. Tvrd, radin kao krtica. Po kršu bez sjene vidjeh nositi žene dva sata hoda na leđima preko gore puno vedro vina, a kad idu prazne, pletu putem čarape da ne gube vrijeme. Svaki pedalj nezahvalne zemlje treba tu oteti kamenu, i krpe zemlje od dva kvadratna metra ograđene su teškim vapnencem.
Pa ipak, tu nema sirotinje, i svak ima bolju kuću od slavonskog nehajnog gavana. Prostituciji ni traga, a svijet je tako štedljiv te si od usta otkida i ne jede, pa je primorska kuhinja i za mene što baš nisam izješan i sladokusan spartanska juha.
Taj puk je i hrbat Hrvatstva, tu ima ljudi istodobno majstora, seljaka, radnika i mornara, sposobnih za svaki posao, za svaku nevolju i konkurenciju, pa je taj kraj odovud pa do Gorskog divnog kotara sa Zagorjem košnica opozicije i matica naše slobodne misli. Vino je tu litra po krunu, a meso skuplje no u Parizu. Život je tako težak te mislim da sve nesposobnije za rad i muku pogine do desete godine, pa ostaju samo jaki i zdravi individui.” “Nešto atičkoga ima an toj obali, kršnoj i zdravoj gdje žalfija (kuš, tj. kadulja) miriše i kao drač raste po kamenju oko Trsata i Grobnika, gdje tako slatko “kampanjaju” gorska zvona dok s Učke pada golema mračna sjena, a bijela jedrana zapadnoj pučini tonu u grimizne daljine…”
“I tu gdje nam je narod najbolji, najradiniji, tu nam oteše najbogatiji grad, tu zijeva kao rana pod srcem Hrvatske izdaja i sramota prodane Rijeke. O more, sinje more, tužno naše More jadransko.”
“Što snuje Jadransko more pod Vrbnikom i otuđenom Rijekom do divne Boke i oko lokrumskog samotničkog smaragda, i kakva je tajna misterijska snaga krša te djecu svoju veže uljem masline, vinom loze, ljubavlju ružmarina, slavom lovorike…”
Ostavljam na strani Matošev (“Oko Rijeke”) divan opis mora gdje se raznobojni dragulji rastapaju u harmonijama neizrecivosti, beskonačnosti, mističnosti.
Pravi mali secesionistički dragulj esej o moru i čovjeku!
(Svršetak)
