Kakve bezvezarije učeni Hrvati čitaju, a koliko ih tek ništa ne čita
“Moramo uvidjeti strašnu istinu da mi Slaveni i kad se bunimo i kad smo mirni služimo najviše tuđim interesima. To je samo po sebi očiti dokaz da naši narodni prvaci ili pravo ne prosuđuju prilika, ili da na događaje u svijetu ne gledaju jedino sa gledišta ustaljene svoje domaće politike.”
“Stoljetno robstvo i poniženje urodilo je u njih (Talijana) narodnom sviešću i ljubavlju slobode, ali u njem nije se ni zametnulo poštivanje tuđih prava i tuđe slobode.
A to baš i jest prokletstvo tiranije da jednako kvari i silnika i roba, te i rob čim se oslobodi davi i guši gdje samo može.”
” I tako je njemačko narodno jedinstvo i samo u sebi i prema vani izrazom velikih trvenja i opreka iz kojih može nastati, a već je i nastala najveća opasnost za sam obstanak mnogih malih evropskih država i naroda.”
” Za narodno načelo mislilo se i govorilo da je u njem novo evanđelje, bolje i savršenije od evanđelja Kristova. Danas se obćenito uviđa da je u principu narodnosti bilo više mržnje i strast na sve što je tuđe, nego ljubavi i brige za svoje;
a što je najgore narodnostna je ideja još uvijek tako nejasna, kad se ne spaja s ustaljenim državnim teritorijem i s historijskom državnom vlašću, da pravo ne zna razlikovati tuđe od svojega, to se dosta puta u njezino ime vodi najsramotnija čisto sredovječna plemenska borba i građanski rat. To vrijedi naročito za nas Slavene
u obće, a za južne Slavene napose. Ovo i jest glavnim uzrokom da se evropsko iztočno pitanje (pitanje diobe Balkana i Osmanskoga carstva uopće, op., T.T) u naše doba jače zaoštrilo i više zamrsilo nego ikada.”
“Misao južnoslavenskoga jedinstva propovijedahu i propovijedaju tek tek pojedini Slovenci (koji, op., T.T) i Hrvati…”
“Princip narodnosti treba…duboko shvatiti i pravilno primijeniti, pa će se tekar onda na njegovu temelju moći lako razriješiti čvor, koji će inače, o tome nema nikakve sumnje, presjeći jaka ruka kakvog pruskoga Aleksandra Velikoga.”(ili srpskoga, op., T.T)
“Vidjesmo (1885.) kako se Srbi i Bugari pobiše malo poslije svoga oslobođenja; to je samo mala predigra onomu pokolju koji bi nastao an Balkanu da Turci moraju natrag u Aziju.” “Engleska je postigla da jena evropskom kopnu prevladalo novo načelo političkog morala…; ne pusti što držiš (beati possidentes) …, ali u tome jest sva opasnost, budući da je sila zamijenila pravo.”
“Srednjovječna skolastika koja umovaše samo nad pisanim slovom, ustupaše humanizmu koji prosuđivaše i izpitivaše čovjeka i prirodu. Izprvice bijaše to 2čista znanost”, no doskora skrene nova filozofija stranputicom; za nju ne bijaše više ni postepenoga povijesnog razvoja, ni velikoga znamenovanja vjere i crkve, ni razlike, a kamo li opreke među narodom i državom. Tako je došlo do bezvjerske i kosmopolitske filosofije XVIII stoljeća.”
“Francuzka je revolucija je i prema težnjama svojih začetnika i prema svomu resultatu čisto gospodarski i administrativni prevrat. U njoj ne bijaše ni idealizma ni filosofskih principa; u njoj nema ni traga težnji za jednakošću, za ustavom i za političkom slobodom.”
Prema Radiću načela iz 1789. izraz su opće težnje da se državljanin otme svemoći bilo vladara bilo Sabora, što je naivno vjerovanje.
“Spomoću toga mjerila (osobnih sloboda) možemo se … nepokolebivo uvjeriti da bi nas socijalizam doveo u takve javne i privatne neprilike koje bi na vlas bile slične nepodobštinama stare vladavine (kraljevstva)”
“Društva u običnom smislu … nema ni ne može biti bez jakih i svestrano razvijenih ličnosti, … bez velikih ljudi.”
Radić umuje da su veliki ljudi produkt modernoga doba koje je stvorilo načelo narodnosti i kršćanske civilizacije; “ljudi jaki u svojoj savjesti osmjeliše se oprijeti ne samo većini svoga grada ili svoje zemlje, nego i u svesilnim vladarima i još svesilnijemu javnom mnijenju, … kad svjestni narodi počeše tresti i takvim okovima na kojima bijaše pečat stoljeća i svesilna ruka najmoćnijih vlastodržaca.”
“Vrijedi to naročito za nas male Slavene. Mi svi naime volimo svoje “velikane” metati ili na visoki stalak, pa bila to i stranačka piramida, ili ih rušimo sa pravoga njihovoga mjesta, pa bio to i obiteljski naslonjač. Sami si dakle stvaramo ili kumire (slav. idole) ili mučenike, te je prema tome u nas toliko fanatizma ili ogorčenosti nas “narodnom nezahvalnošću”, da se ne može stvoriti tako jaka struja mišljenja i takova organizacija rada, koja bi nas mogla učiniti društvom.”
Radić misli da se dok svaki školovani čovjek nema pročitane knjižnice svih boljih domaćih djela, dotle se u tom narodu ne može razviti društvo. (eh, kakve bezvezarije učeni Hrvati čitaju, a koliko ih tek ništa ne čita, op., T.T.)
“Pokret pod imenom ilirskim išao je za potpunim narodnim jedinstvom svih južnih Slavena… dok svi drugi slavenski pokreti… a pogotovo preporod Slovaka, Slovenaca, Srba i Malorusa (Ukrajinaca) – bijaše i do danas ostade dosta partikularističan, često više plemenski nego narodan. Samo se time i može protumačiti što primjerice mnogi Ukrajinci (Malorusi) vole više njemački jezik od poljskoga , a mnogi Srbi mađarsku latinicu od hrvatske.”
“Zabluda narodna koja je slavenstvu stvorila jedno novo pitanje, jedan novi spor: hrvatsko srbski, zbog kojega (za)malo da nije osujećen i sav kulturni uspjeh našeg preporodnog rada. Taj novi slavenski spor kao i tri stara – rusko poljski, poljsko maloruski i srbsko bugarski razlogom su da tuđinci jednodušno tvrde za nas Slavene … da smo još uvijek na niskom stepenu rodbinskoga i plemenskog instinkta.”
Oborio se Radić na Tolstojevo pobijanje ruskoga patriotizma (!) i na socijalističko pobijanje francuskoga patriotizma, te zaključuje da razorni “kozmopoliti” izgleda jedino štede Veliku Britaniju koja vlada nad petinom svjetskoga kopna.
Ipak, zaključuje on, potrebna su oba pola, i kozmopolitizam i patriotizam, kao i srce i razum! Umuje o razvoju militarizma u 19. stoljeću, osobito u Europi.
Začuđuje ga da je militarizam puno jači u demokratskoj Francuskoj i ustavnoj Njemačkoj nego li u apsolutističkoj Rusiji ili aristokratskoj Engleskoj.
Za Rusiju kaže da u njoj nema imperijalizma (?!), ali da Njemačka njeguje historijsko pravo po kojem sve zemlje okruženja koje imaju njemačku manjinu ili bijahu pod njemačkim uplivom spadaju u Reich.
Slično kao što umuju Srbi u jugoistočnoj Europi.
Odnos prema vojsci pokazuje specifičnu vrstu Radićeve naivnosti. Smatra da je seljak duševno blizak vojniku jer vojska traži odricanje i fizički napor, što je gospodi strano. Vojska da nalikuje demokraciji, poradi jednakost u teretima, pravilima i disciplini.
“Civilizacija kakva se stvorila do danas…nastala je ratom: to treba priznati s tugom…; i narodi veoma kulturni koji zaboraviše da budu i vojnički jaki propadoše, a propadnuvši učiniše da je civilizacija pošla natraške.”
“Kultura (se) može opriejti samo na vojničku silu, da se samo ratom nameće i isto tako ratom brani” citira Radić E. Fagueta.
“Tako je Europa dobila četiri svoja ugaona kamena: grčku filozofiju zdravog razuma, rimsko pravo realnih društvenih potreba, kršćanski moral sa božanskom sankcijom i s čovječijom slobodnom voljom, i napokon barbarsku ličnost” živo djelatnu.
Citira E. Castelara: “Azijskomu i afričkomu društvu temelj je samo sila i vlast, koju su uzalud pojedinci, primjerice Budha, nastojali oslabiti negativnim naukom o ništetnosti svega na svijetu i tugaljivom filosofijom o jednakosti svih ljudi u patnjama i u smrti. Takva nauka i filosofija samo je još jače prignjavila azijsko roblje utisnuvši mu živu na čelu pečat smrti.” (grubo pretjerivanje i netočna nivelacija azijskih i afričkih društava, op., T.T.)
Radić smatra neko društvo naprednijim i kulturnijim što mu je bolji položaj žene (zgrozio bi se do kakve karikature je danas dovedena nekoć opravdana borba za prava žena op., T.T.).
Užasava se na Nietzscheovu kritiku kršćanstva koje štiti sirotinju, djecu, žene, te teoriju istoga o natčovjeku. Pobunu Germana i Romana prema kršćanstvu tumači Radić kao odbojnost Germana prema Rimu, ali i velikom ulogom koju židovski intelektualci igraju u javnom životu, ističući npr. socijaldemokrate Marxa, Lassala (1825. – 1864.) i Nordaua.
(Nastavak slijedi)
