Makedonija je ugodna zemlja, pristupačnih cijena, dobre hrane i obrta, srdačnih ljudi…
Imao sam ugodnu dužnost pratiti jedan hrvatski kulturni projekt (glazba, poezija, slikarstvo) koji je povezivao Skoplje i Dubrovnik, a odvijao se uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske, hrvatskoga veleposlanstva
Kada su me kao povjesničara (što često zaboravim da jesam, zanimljiviji su mi botanika i slikarstvo) zamolili za kratki komentar kazao sam da je kulturne impulse slavenski hrvatski narod primao na početku iz Makedonije preko makedonskoga pisma glagoljice (u manjoj mjeri i preko kasnije makedonske ćirilice), da bi kasnije Stjepan Verković, biskup skopski Smiljan Čekada koji je spašavao lokalne Židove, Lovro pl. Matačić, Branko Kurelac, Milan Prelog, Ljerka Toth Naumova, slikar Niko Miljan, Ljubomir Brangjolica (Dubrovčanin), Ramiro Bujas (po majci dubrovački plemić) i ratni zločinac i uspješni državnik Josip Broz nastojali pomoći makedonskom narodu u ponovnom uzdizanju njegove kulture i državnosti. Naravno, nisam istakao da su u Prištinu i Skoplje Hrvati poslani po kazni, niti sam istakao ulogu hrvatskih svećenika (osobito isusovaca) u duhovnoj formaciji Majke Tereze. Kazao sam da je makedonski narod narod srca, dobar i pitom kao hrvatski seljački narod koji je cijenio svoj Dom i nije imao imperijalističkih i militarističkih ambicija i ciljeva, samo je želio biti svoj na svome.
Stjepan Radić i Vlatko Maček su u Makedoniji i Makedoncima našli svoj odraz, ali i radikalni Hrvati (ustaše) su se zbližili sa radikalnim Makedoncima (Vančo Mihajlov npr.), što sam izbjegao spomenuti.
Sjeverna Makedonija je središnja zemlja imaginarnoga Poluotoka, zato onaj tko njome vlada vlada i Balkanom. Od XI. stoljeća (Samuilo) nije imala država narodnog vladara.
Njena situacija je kao u slučaju jeziva srednjovjekovna smaknuća kada su čovjeka vezivale za mahnite konje koje su tjerali u četiri pravca svijeta. Skoplje je savršeno položeni grad koji ima u zaleđu šumovite planine da divnim prikazom oplakivanja Krista u samostanu (manastiru) Nerezi iz XII. stoljeća (obvezno obići, prava predrenesansa!!!!), prekrasne parkove (i makedonski Ohrid, ali i albanski gradovi Tirana, Skadar su me postidjeli kada sam vidio koliko ulažu u vrtove i parkove, dočim smo mi tu u Dubrovniku u odnosu prema parkovima i vrtovima jezivi barbari. Pitospore, oleandri i borovi koji rastu bez ikakvoga reda, kao kupus, op., T.T.), staru orijentalnu čaršiju, srednjovjekovne utvrde i manastiri, socijalističke zgrade koje su zanimljive samo zbog tehničkih rješenja i solidne gradnje nakon strašnoga potresa iz 1963. godine.
Ono što me istinski fasciniralo jest život i životnost novoga Skoplja. Široke i dobro regulirane ulice kao u Petrogradu, pametno korištenje Vardara da se dobiju efekti mostova i palača kao u Parizu i Rimu čine na mene izuzetno ugodni dojam unatoč hrvatskim lijevoliberalnim kukalima i snobovima koji se boje života. A Zagreb se odmaknuo od Save, kao od elementarne nepogode, osim socijalističkih zgrada ljudine Većeslava Holjevca.
Da, reći će netko, Aleksandar Makedonski se propinje na konju na postolju dostojnom cirkuske vrteške i njegova hrabra falanga odolijeva šatrolavovima ala Disneyland, na drugoj strani dječaka doziva “tatko” Filip nadvisujući tursku čaršiju. Slavenski Makedonci se ne odriču svojega povijesnoga sjećanja, tu se nalazi bizantski (rimski) car Justinijan rođen u Skoplju. U prvi mah sam mislio da je to neka tetkasta riječna vila gledajući kip. I to je njihova genetika i povijesno sjećanje, kao što su i sv Jeronim, Dioklecijan i Teuta naši ljudi, naša(ta) krv.
Da mi napravimo kao Makedonci sa svojim velikanima? Eh, da – kako bi se mi Hrvati dogovorili tko je povijesno važan? Ili činjenica da Dubrovnik ima Hard rock kafe a nema Muzej oca Ruđera Boškovića! Avaj kazali bi stari Heleni!
Identiteti se prepliću, Albanac Skenderbeg je pravoslavac koji je prešao na islam, pa se borio protiv Turaka uz potporu Katoličke Crkve. Neki članovi njegove obitelji imali su slavenska imena.
A svašta je prolazilo kroz Makedoniju, ilirsko keltskotračku i helensku, Slaveni, Bugari, Pečenezi, Avari, Kumani, Goti, pobjedonosni turski sultani, ali i Austrijanci koje je Louis XIV. spriječio da oslobode Bosnu, Srbiju i Makedoniju 1699. godine.
Trgovci u Skoplju Cincari (o kojima sam već pisao; kao narod nestaše ali su stvorili balkansku elitu, posebice u Srbiji), Židovi, Dubrovčani, Albanci činili su grad kozmopolitskim, tako bijaše i u Solunu.
Mene nije bilo u Makedoniji 40 ljeta, ali Vardar nije zaboravio teći i život i razvoj su hrabro išli dalje. Priznajem da tu ima kiča i megalomanije (koja nije samo balkanska “boljka”), ali ima i žive povijesne materije za djecu, narod i strance da na jednom mjestu očituju makedonske pjesnike (i Albance, to me osobito dira), povijesne velikane (i Albance i komuniste) i kulturu.
Pored Filipa i Aleksandra su ohridski svetitelji i pokrstitelji pučanstva, ali i izvrsni suvremeni Muzej holokausta nad Hebrejima, koji se doduše već nakon prvog požara u Solunu (drvene kuće, englesko osiguranje) počinju masovno seliti u Palestinu i drugdje.
Makedonija je bila za kralja Aleksandra među najvećim svjetskim izvoznicima opijuma, o čemu vidjeti prilog na youtubeu sjajnoga čovjeka Srbina Milana Jovanovića Strongmana. Ovo na kraju je nadimak, nije prezime!
Centar Skoplja je prepun mahnitih konjanika i komita kao u spaghetti vesternu, prednjači onaj u ulici Mitropolita Gologanova (Teodozije skopski) gdje se nalazi katolička katedrala Presvetoga Srca Isusova.
Ah te naše katoličke crkve, nekad ponos povjesničara umjetnosti a sada u svojoj modernosti često niti prosječne.
Katedrala sliči isusovačkoj crkvi u Sirakuzi, daklem šatoru, iako priznajem da iznutra vrlo lijep dojam ostavlja. I u crnogorskom Baru katedrala sa sivom i crvenom bojom i izgledom ala lego kocke, prosječno. I u tom stilu gradimo naše crkve i u Banjoj Luci, makarskom primorju, novom dijelu Splita i Zagreba, a bit će i u Kuparima nešto nimalo prilagođeno tradiciji. Da je barem talenata poput Gaudija u Barceloni, ništa ne bih imao protiv modernosti, ali Corbusier i Gropius i Niemeyer nisu više novost već otrcana modernistička krpa.
Meštrovićev spomenik Kraljeviću Marku (srpski kralj Dušan okrunio se u Skoplju, poslije njega vladaju Mrnjavčevići kojima pripada i turski vazal Marko) pokazuje tipična pretjerivanja kiparova, preveliko stopalo, konjanik skoro pa veći od konja, brkovi koje je možda posudio (kao i lik) od albanskog Makedonca pjesnika Adnana Gajtanija. Takve brkove nema ni dubrovački arhitekt i valjani čovjek Marko Biskup, a da se zna da smo putovali kao dubrovačka delegacija i sa Biskupom i sa Vjerom (Biskup)!
Albanci su (ima ih više od 25 %) dobili u sjevernoj Makedoniji takva prava koja ih čine zapravo drugim državotvornim narodom. Vrlo su pošten i radišan narod, ali pomalo tvrdokoran. Pitam Albanca, mladoga vozača taksija koji je zubni tehničar zašto radi dva posla. Želi uštedjeti za privatnu ordinaciju i nema namjeru otići u inozemstvo. Općenito Albanci i Makedonci nisu skloni kukanju, što je kod nas Hrvata već postalo pomalo neugodno.
I naše podjele, da se manje od 10.000 crnogorskih Hrvata podijele u dvije stranke su bolesne. Bolesno je i da zaslužni i sposobni ljudi poput pokojnoga Nike Šoljka nisu dobili medijski prostor i državnu i narodnu potporu, već u nas još vladaju djeca komunizma kojima odgovara mrtvilo.
U Albaniji vidim da uče iz grješaka, mahnito rade (rukati su), dižu lijepe kuće, obrađuju marljivo zemlju. Sjeverna Albanija nalikuje na Livno i Tomislavgrad, ali uz mediteransku klimu. Zapad Sjeverne Makedonije ima pitome brežuljke iza kojih se diže vječito snježni masiv Šar planine. Uredna sela i džamije koje su većinom nove i vitkih minareta poput labudova u zelenilu, uz sve više stabala lila paulovnije.
Ono što donekle ujedinjuje vrlo različite i nebliske Makedonce (većinom pravoslavne, ima i muslimana) i Albance (većinom muslimane, ima malo katolika i pravoslavnih u samoj Sjevernoj Makedoniji) jest držanje tradicionalnih vrijednosti, napose obitelji.
Majka Tereza, albanska katolkinja iz Skoplja koja je njegovala teško bolesne i umiruće u Indiji, vrlo je popularna među svim građanima.
Među narodnostima ima Roma, ali i Turaka od kojih dio jesu malobrojni Torbeši, prastanovnici Makedonije koji su između Makedonaca i Albanaca većinom izabrali turski identitet.
Makedonija je ugodna zemlja, pristupačnih cijena, dobre hrane i obrta, srdačnih ljudi od vlasnika hotela VIP Panča do prolaznika Aziza koji nas je besplatno doveo do “Doma na kultura Kočo Racin”. Domaćinski se u Domu kulture ponijela i povjesničarka umjetnosti Violeta Kalić, i naši svećenici pater isusovac Vinko Maslać, fratar Marijan Bešlić, predstavnik skopskih Hrvata Stanko Nevistić sa kojim sam razgovarao o nekim časnicima Hrvatima koje sam poznavao 1985./6. Uglavnom pozitivne priče. Hrvati u Sjevernoj Makedoniji vrlo prijateljski gledaju na tu zemlju i narod, Stankova kćer je udata za Makedonca i žive u Njemačkoj. U Makedoniji igraju igru i svjetske i regionalne sile, i u kojem smjeru će to otići teško je predvidjeti. Od potpune zabrane religije masonskoga komunista u Albaniji Envera Hohxe 1967. do danas puno se promijenilo.
U Makedoniji, ali i u Albaniji vrhovi brda i planina ukrašeni su križevima, dižu se nove crkve i džamije. Zračna luka se naziva po Majci Terezi. Hoće li puk znati živjeti zajedno u miru, ili će podjele dovesti do bosanskoga scenarija ostaje nam tek za vidjeti. Od poznatih Makedonaca hrvatskoga podrijetla zaboravio sam spomenuti poznatoga pjevača Johana Branimira Štulića, koji je Sjevernu Niskozemsku (južna je Belgija) odabrao za boravište valjda zbog zastave? Razmišljao sam koliko je puta u zadnjih 2500 godina okolica Dubrovnika bila u istoj državi s Makedonijom i koji su sve to bili identiteti? I hoće li Crnogorci postati Srbi, Bošnjaci Hrvati, Makedonci Bugari? Na to pitanje neće odgovoriti povjesničari, već povijest. Bošnjaci su razvili vlastiti identitet, i to vjerujem trajno! A možda dođe i nova neka seoba naroda i potopi stari svijet!
