Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Hrvatski travanjsko-svibanjski poviestni priepori

NDH je, uzprkos tragičnom izhodu, koji je bio posljedica globalnih geopolitičkih silnica, a ne nekih njenih grieha, postavila doktrinarne postavke kako bi hrvatska država u budućnosti trebala izgledati

 

Travanj i svibanj, dva mjeseca u kojima kao da je transcendirana sva poviestna naplavina u grču neizživljenih krvoločnih strasti, osjećaja krivnje, kompleksa, straha od odgovornosti za vlastitu sudbinu, podsvjestnog žala za propuštenim prilikama u maglama izgubljenih poviestnih putova i stranputica, jala, grižnje savjesti, nepomirljiv, nerješiv razkol i tragičan sukob unutar hrvatskoga nacionalnog bića. U travnju se hodočasti, s najvećom hinjenom sućuti (samo pažljivije pogledajte izraze lica postrojenih izpod kamenoga cvieta) odlazi na poklonstvo u Jasenovac, to je kao neki godišnji obred pročišćenja i svi iz vladajuće garniture ter njihovi pobočnici, koji imalo drže do sebe i do dobrog glasa, podrepaši i ostali podupiratelji, kao da se natječu u bacanju blata na sve što odiše hrvatski ili daje i najtananije znake nacionalnog dostojanstva. Groteskna je bila slika i izraz lica jednog uvaženog SDP-ovog titana (tako njihova glasila vole tepat komunističkim izsluženim kadrovima) kako s gnušanjem (koliko li je to vježbao pred zrcalom toga jutra) pljucka u mikrofone glavnostrujaških glasila i govori o režimu neke odvratne tvorevine čije ime ne može izgovorit.

Gdje mu je bila savjest pa to ne reče ’91. dok je u maskirnoj odori u podrumu čekao izhod drame i ratnog pobjednika. E, moji titani, pa učili su vas, štoviše, i sami ste djecu poučavali historijskom materializmu, ne može se poviestna nit prekinut i zaniekat prošlost, kako nam neprestano leftardi dociraju, a sami se nikako oslobodit svoje konfuzne i mračne prošlosti i nečiste savjesti iz koje se nikako ne mogu i nikada ne će izkobeljat. Pa da, kako priznat zločine otaca kad su na krvi svojih sunarodnjaka sinovima namrli lagodan život, kako pljunut na svoje blagostanje i lako stečene sinekure, a ne nabacit se govnima na državu, na tlo kojim hodaš jer to je danas glavni preduvjet da bi bio gore, da bi bio netko, zapažen i cienjen, napredan, naobražen, uspješan i poželjan, glavnostrujaške snimalice miluju njihova punašna, njegovana, uglađena i profinjena lica, ta nisu oni neki preplanuli, koščati dinaridi, potomci veličanstvenih prapoviestnih hrvatskih Matana i Hurita, oni su europejci, građani svieta, Slaveni, jugo-sloveni, posrbice, što god treba, već prema potrebi trenutka, najteže im se zvat Hrvatom. Hrvatski komunist, i njegovi mentalni sljednici, osobit su primjer ljudske gluposti, neznanja, intelektualne lienosti, tuposti i samoponiženja, nezabilježen i jedinstven slučaj političke psihopatologije u svjetskoj poviesti. Iztražite malo ovu tvrdnju i vidjet ćete da je izpravna.

S druge strane svibanj – BLEIBURG. Nema komemoracije, prošlost treba zaboravit, a ako se s njom već suočavamo, mora nam bit jasno da je ona mračna, zločinačka, fašistička. Mi moramo bit zagledani u budućnost, moramo podizat životni standard naših građanki i građana, gradit igrališta za kriket našim novim sugrađanima koji nam spašavaju gospodarstvo jer netko treba radit, kad već naši ne će. Netko je prije osam godina u jednom našem ponosnom gradu euforično napisao – Welcome refugees! Hrvatima u odlazku ni – Sretan vam put i sretno vam bilo! Pa sad strance, koji legalno dolaze, treba tretirat kao božanstva. Ni slučajno otvorit vrata Hrvatima povratnicima, koji bi mogli sa sobom doniet kapital, znanje, radnu etiku, političku kulturu, ali s hrvatskim predznakom. Ej, pazi, kakvu političku kulturu! Pa ta ustaška emigracija  mogla bi se kandidirat na izborima pa u srazu s našim titanima plenkovićima, milanovićima, jandrokovićima, arsenima, stazićima, komadinama, pupavcima s lakoćom nadmoćno pobjeđivat pa započet s promjenama – čišćenje javnog prostora od jugoslavenštine i četničtva, obnovit i preuztrojit hrvatsku vojnicu i policiju, ojačat sigurnostne službe, provest školsku reformu, koja bi u škole uvela učenje hrvatske poviesti, koja bi povela računa o jeziku i pokušala izpravit štetu koja se čini hrvatskomu jeziku već više od podrug stoljeća. Znaju oni sve to, zato tako užurbano dovode strance, kako bi oslabili odpor i na valu globalne agende ostali na tronu, ne shvačajući da režu granu na kojoj sjede.

Žrtvoslovlje, prije svega, počiva na materialnim dokazima. Dakle, ako su negdje pronađeni ostatci žrtve, piše se 1 žrtva, ako su pronađeni ostatci još jedne osobe, piše se 2, i tako dalje sliedom brojitbe, nikako drugčije. Ako nema materialnog dokaza, a postoje samo izkazi svjedoka i „svjedoka“ u stilu – čuo sam, pričalo se, obće je poznato, nisam vidio, ali svi tako kažu – 0, nula, nema žrtve.

Od Slovenije do Macedonije, koliko mi je poznato, do sada je odkriveno oko 1900 masovnih grobnica, žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća. Zanimljivo, nitko ne osporava da su to uglavnom grobnice s hrvatskim žrtvama. Čudno kako se nisu dosjetili pa ih proglasili žrtvama ustaškoga režima. Koliko je znano, još nije odkrivena niti jedna masovna grobnica (s materialnim dokazima, molim, s materialnim dokazima!) u kojoj bi bile žrtve pripadnika nekih drugih naroda, a da su počinitelji zločina hrvatske vlasti Nezavisne Države Hrvatske ili pripadnici postrojba Hrvatske vojnice. Neka se javi netko tko zna za takvu grobnicu i neka ju pokaže javnosti, ali ne kao na primjeru Šaranove jame u kojoj je redatelj Pavle Vranjican snimalicom dokazao kako u njoj nema nikakvih kosti, a naši neprijatelji tvrde, bez ikakva dokaza, da su tamo tisuće srbskih žrtava. Oni tvrde i ništa ne pokazuju i dokazuju, mi snimamo, izkapamo i, na žalost, imamo stotine tisuća dokaza. Dakle, priznajemo samo dokaze kao što je Barbarin rov, mariborski protutenkovski rovovi, grobišta poput Jazovke, Lepe bukve i… ostalih 1900 takvih nalazišta, neka pokažu i dokažu materialnim dokazima jedno jedino masovno grobište za koje je odgovorna država Hrvatska u razdoblju od 6. travnja 1941. do 8. svibnja 1945. I kako je još osamdesetih godina prošloga stoljeća napisao britanski povjestnik, židovskog podrietla, Martin Gilbert – u NDH nitko nevin nije stradao od službenih državnih vlasti. Jugoslavenski savezni zavod za statistiku, godine 1966. Brozu, na njegov zahtjev, podastire podatke o broju žrtava u jasenovačkom logoru od 1941. do 1945. – u Jasenovcu su od bolesti umrle 262 osobe, a u Staroj  Gradiški 141 osoba.

Pazite, to 1966. kaže službeno izvješće Jugoslavenskog saveznog državnog zavoda za statistiku. Nakon obnove hrvatske države 1991. osnovana je Komisija za iztraživanje ratnih i poratnih žrtava – došli su do brojke od 300-tinjak žrtava ustaškoga režima, ne tvrdeći da je to konačan broj, ali s napomenom da su dotadašnja iztraživanja pokazala da se radi o tolikom broju žrtava i nema dokaza o masovnim egzekucijama u tisućama. S druge strane, odkrivena su brojna grobišta s tisućama hrvatskih žrtava. Povjerenstvo je razpušteno 2002., za Račanova režima, što je i logično jer su rezultati počeli nagrizat službenu poviestnu „istinu“. Od tada do danas objavljeno je množtvo knjiga, znanstvenih radova, iztraživačkih radova, koji nepobitno dokazuju da Jasenovac nije bio logor za iztrjebljenje bilo koga, samo zato što je bio drugčiji, to je bio radni logor u kojem su radili ljudi koji su se nešto ogriešili o pozitivne zakone tadašnje države Hrvatske. U logoru su mogli ostat od 6 mjeseci do tri godine. Kad bi odslužili kaznu bili su puštani kući. Ako je netko izvršio diverziju, digao u zrak vlak s civilima, napadao ljude iz zasjede, palio sela, huškao ljude protiv režima, promicao opasne komunističke ideje, surađivao s partizanima, mogao je, opravdano, očekivat kaznu. Što je tu protuzakonito?

Što je trebala poduzet država u ratnim uvjetima? Nije Jasenovac bio zabaviše, pa koji zatvor to jest, ali bio je radni logor koji je proizvodio, izmedju ostalog, i proizvode za ratnu industriju (tamo je proizvedena i prva hrvatska strojopuška), tko bi na pokretnoj traci ubijao ljude koji su održavali takvu proizvodnju. Jasenovac je trebao postat, današnjim rječnikom govoreći – vojnoindustrijski kompleks koji bi proizvodio za potrebe države Hrvatske. Nitko u NDH nije stradao od državnih vlasti bez sudske presude. Pa kad je to sve danas jasno, kad to, evo već desetu godinu, iztražuje Družtvo za iztraživanje trostrukoga logora Jasenovac, neumorni iztraživač Igor Vukić, kad su matematičari Koić i Banić znanstveno, matematičkoj metodi podvrgli jasenovački popis i uztvrdili da je nelogičan u preko 85% i taj dokaz je objavljen u relevantnim svjetskim znanstvenim časopisima, kad brojni marljivi povjestničari, znanstvenici, bez državne podpore, o svom trošku, a ne koje kakvi skorojevići, argumentirano ruše mit o Jasenovcu i životu u NDH, kad Stjepan Lozo dokazuje da je već u NDH izvršen genocid nad Hrvatima i prije završetka rata, tko još može Hrvate držat taocima jedne tako monstruozne laži kao što je jasenovački mit i mit o zločinačkom karakteru NDH?

Kad ćemo već jednom smoći snage i hrabrosti, suočit se s istinom, svemu uzprkos, izaći iz pogubne, tupave hrvatske šutnje i konačno reći poviestno – DOSTA! Dokle ćemo poput preplašene, neinteligentne zvjeradi skakat na stražnje noge kad nas netko nazove ustašama? Ako nema dokaza o masovnim ustaškim zločinima, a nema ih, zašto zauzimamo obranbeni stav kad nas nazovu ustašama i time našim neprijateljima potvrđujemo vlastitu krivnju i upadamo u njihovu perfidnu zamku. Prvo su sotonizirali bilo kakav oblik hrvatske države, zatim su ustaše proglasili absolutnim zlom, što je bezkrajnim ponavljanjem postala „obćeprihvaćena činjenica“, koju smo bili prisiljeni prihvatit, a danas i nesvjestno svojom nespretnom reakcijom potvrđujemo obtužbe naših neprijatelja. Svatko tko se bavio borilačkim vještinama zna da nema pobjede uzmicanjem, takva strategija vodi u siguran poraz. Hrvati moraju krenut u aktivnu obranu.

Ne, gospodo, ako nema zločina, nema krivnje, nema stigme na našim predcima koji su se borili za istu stvar kao i mi ’91. i to treba jasno i glasno reći – današnja hrvatska država, ako ne teritorialno, a onda duhovno, djelomično je sljednica i Nezavisne Države Hrvatske. Nestrpljivo očekujemo od Klasića, Goldsteina, Jakovine i ostalih jugoslovenskih historičara, da nam konačno podastru dokaze o zločinima. Možemo glumatat, ali pjesmom smo nesvjestno potvrdili predhodno rečenu tvrdnju o duhovnom nasljeđu. Nisam čuo tiekom Domovinskog rata da je netko opalio Po šumama i gorama, Oj Kozaro i slično.

Ne, sjetimo se, zanosno smo pjevali hrvatske junačke pjesme, klicali Juri i Bobanu, Poglavniku i bili za dom spremni. Što nam je bilo nadahnuće, šumski razbojnici koji su rušili vlastitu državu ili junačka Hrvatska vojnica? U smrtnoj borbi za obstanak iz čovjeka progovara njegovo nesvjestno, vječna Istina. Jeste li to zaboravili? Sramite li se toga? Što ste Vi, ministre Medvedu, koje note svirali ’91., a pred kim danas povijate leđa?

Iako ovo već negdje ranije napisah, već sam dosadan sam sebi, ali ponovimo gradivo.

Dosta je jer, NDH je, uzprkos tragičnom izhodu, koji je bio posljedica globalnih geopolitičkih silnica, a ne nekih njenih grieha, postavila doktrinarne postavke kako bi hrvatska država u budućnosti trebala izgledati.

NDH je zaokružila teritorij u svojim poviestnim granicama, naravno s Bosnom i Hercegovinom u kojoj su Hrvati autohtono, starosjedilačko pučanstvo. Posljedično turskim osvajanjima, hrvatski narodni korpus podieljen je vjerski pa u Bosni žive muslimani i katolici, s turskim prodorom dolazi s iztoka i pravoslavni živalj. U NDH se shvaćalo da su katolici i muslimani u BiH jedan, hrvatski narod i većina muslimana u to vrieme Hrvatima se i osjećala i izjašnjavala. Otimanjem Bosne Hrvatskoj, u jugosatrapiji se na  sve načine  dielio hrvatski nacionalni korpus – muslimani su postali nacija Muslimana. Po toj logici mogli su i pravoslavce proglasit nacijom Pravoslavaca, katolike nacijom Katolika. Danas takve gluposti ipak ne prolaze i nema Muslimana kao nacije pa se pokušava stvorit nacija Bošnjaka. Takve budalaštine, u svietu nezabilježene,  mogle su se tolerirat i događat samo u Jugoslaviji kojom je upravljao visoko uvježbani agent-ubojica Broz, inače, diabolična i psihički bolestna, primitivna i nepismena spodoba, koja je bila u stanju i vlastite žene poslat pred streljački stroj, gulag ili ludnicu. Da je Bosna ključ obstanka ne samo nje same, kao i Hrvatske, nego i Austro-Ugarskoga carstva, shvatio je, za Carevinu malo prekasno, nadvojvoda Franjo Ferdinand. Kada je kanio praktično provest načelo trializma, stabilizirat Carevinu na tri stupa, Beč – Pešta – Zagreb (to podrazumieva i povratak BiH u hrvatsko okrilje) spriečio ga je oprobani srbski princip – metak, i na neodređeno vrieme odgodio rješenje bosanskoga čvora. Veliki rat dodatno je odgodio uztroj hrvatske države stvaranjem Jugoslavije pod patronatom pobjednika i njihovih geopolitičkih interesa, prije svega V. Britanije.

U NDH je bio živ kulturni život i osjećaj za hrvatski identitet

Velika je pozornost bila na odgoju hrvatske mladeži. Oživjele su družtvene znanosti, napose poviest. Na zavidnoj razini bio je hrvatski slikopis. Tiskane su brojne knjige, koje su svojom kakvoćom bez premca i po današnjim kriterijima. Prelistajte prvih pet svezaka Hrvatske enciklopedije iz toga doba i uzporedite s današnjom i sve će vam bit jasno. Posebna se pozornost posvetila jeziku. Donešena je Zakonska uredba o hrvatskom jeziku. Tek ovih dana svjedočimo bojažljivim pokušajima donošenja Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika, na poticaj Matice Hrvatske. Baš me zanima tko će ga se pridržavat i hoće li netko tko n. pr. piše obim, ponaosob, osnov, izmjestit, sudac istrage (u genitivu, umjesto iztražni sudac) i sl. tome – prvak Hrvatske, izazov života, riba Hrvatske (umjesto hrvatski prvak, životni izazov, hrvatska riba i t. d.) zaradit kaznu od paprenih 30 138 kuna. A koja korist od zakona koji će zabetonirat vukopis kojim Hrvati danas pišu i koji je jedna od glavnih stratežkih poluga velikosrbskog imperializma. Najbolja obrana od velikosrbskog (ne)kulturnog nasrtaja je povratak hrvatskoga pravopisa na korienskoj osnovi.

Obnovljena je Hrvatska pravoslavna crkva

Danas vidimo da je to jedno od stratežkih političkih pitanja u Hrvatskoj, gdje nelegalno, podrivački, kao srbska imperialna predhodnica djeluje Srbska pravoslavna crkva. Pravoslavna crkva je samosvojna (autokefalna) i djeluje na državnom teritoriju – ruska, ukrajinska, bugarska, makedonska, srbska, crnogorska…, samo, eto, izuzetno, u državi Hrvatskoj djeluje Srbska pravoslavna crkva, nelegalno, naravno, a kako bi drugčije kad je i Tomos od carigradskog patrijarha izhodila podmićivanjem. Naime, beogradska vlada je 1922. od carigradskog patrijarha Meletija IV izhodila Tomos kojim je priznata nova pravoslavna crkva u novoj državi i za to platila 1 500 000 švicarskih franaka u zlatu i time počinila simoniju, veliki prekršaj, pa tako zapravo samu sebe delegitimirala, a patrijarha kompromitirala. Srbska pravoslavna crkva registrirana je u Jugoslaviji tek 1. kolovoza 1947. donošenjem Ustava Srpske pravoslavne crkve. U Republici Hrvatskoj SPC nije registrirana, a Hrvatska pravoslavna crkva, koja jedina može bit legitimna crkva hrvatskih pravoslavaca, kojih je preko 16.600, ne može dobiti odobrenje sadašnjih hrvatskih vlasti.

Postavimo, konačno, nekoliko aktulanih pitanja. Traži li danas 16 600 hrvatskih pravoslavaca registraciju Hrvatske pravoslavne crkve? Traži, sasvim legitimno, sa svom potrebnom dokumentacijom. Zahtjev je ponovno odbijen. Može li BiH obstat kao funkcionalna država? Ne može i na žalost, za Hrvatsku je vjerojatno nepovratno izgubljena tako da su i jedna i druga dugoročno osuđene na nestanak ili polaganu demografsku smrt. Kad se nešto što čini organsku cjelinu (dovoljan je pogled na zemljovid), jedno tielo, nasilno razdieli, osuđeno je na propast. Postoji li nešto što bismo danas mogli, u najširem smislu, nazvat hrvatskom kulturom? Jesu li to Dubrovačke ljetne igre, koje se i nakon više od tri desetljeća nisu izborile za hrvatski naziv jer u srbskom jeziku je sve igra, i kazalištna predstava i kolo, zabava (igranka). Dok je tjednik za kulturu Hrvatsko slovo nestao s kulturnog tržišta, četničke Novosti se izdašnim iznosom od 4.520.700 kuna održava na životu, iako ga čita jedva par stotina čitatelja. Dok je narodu omiljenom pjevaču Marku Perkoviću zabranjen nastup u nekim mjestima, najčešće onim naprednim, kozmopolitskim, u istim tim mjestima, poput kraljeva se dočekuje najgori ološ i smeće s iztoka (izprika častnim izuzetcima koji su pokazali dostojanstvo, prepoznali i pružili odpor ovoj inačici srbskog imperializma). Vrhunac poniženja je dolazak bivše, olinjale jugo-folk zabavljačice na Uzkrsni ponedjeljak 10. travnja ter izbor negledljivih, onemoćalih, dosadnih i neinteligentnih predstavnika za Eurovizijsku pjesmu. O slikopisu, trendovima u književnosti, neka pišu oni koji su za to mjerodavniji.        

Zaključak se svakom zdravorazumskom promišljaju nameće sam po sebi. Mogu li antifašizam i neokomunizam, globalizam, genderizam, jugoslavenština, nekultura, primitivizam i prostačtvo, velikosrbstvo i četničtvo, bit temelj mirnog i skladnog života u državi Hrvatskoj? Iz navedenoga je jasno što su temelji i gdje su izvorišta i doktrinarne postavke za takav život. Reakcija naših neprijatelja najbolji je pokazatelj da je tomu tako. Pa što mislite zašto skaču kao opareni na svaku novu knjigu, svaki novi dokaz protiv njihovih laži, kakva galama oko izbora dr. Vukelić za dekanicu Hrvatskih studija koja, zamislite, tvrdi da je u Brezovici kod Siska, partizanskom orgijalištu, pobijeno na tisuće Hrvata poslie rata. Hrvatska ne će slobodno prodisat sve dok nosi teret „mračne prošlosti“ poražene NDH. Kao što čovjek, koji nosi stigmu nepravedne kazne i traži zadovoljštinu u reviziji, tako i Hrvatska traži temeljitu reviziju prošlosti, kako nedavne tako i pradavne, koja je još uviek obavijena ideoložkim oklopom. Svakom mislećem Hrvatu je jasno da revizija ne znači uljepšavanje nego slobodno i nepristrano iznošenje svih do sada nedostupnih činjenica. Ali pitanje je tko će tu reviziju provest. Vladajuće klike to sigurno ne će učinit jer to ruši sam temelj njihove moći i obstanka na vlasti. Oni će do kraja pružat grčevit odpor, tim jači što su argumenti protiv njihove „istine“ očigledniji. Uz to, imaju jaku podporu svjetskih središta političke moći koja oblikuju novi globalni poredak, ta oni su samo poslušni izvršitelji svih tih globalnih agenda i podpuno su sigurni u svoju nedodirljivost.

Mislite li da politička moć jednog bivšeg brojača ustaških rieči u hrvatskim tiskovinama proizlazi iz njegovih iznadprosječnih sposobnosti, tko je doveo na vlast najnesposobnije ljude 2000., tko oblikuje programe za brojanje glasova na izborima, kako je moguće da najslabiji kandidat osvoji dva uzastopna predsjednička mandata? Stvari se odvijaju na jedini mogući način, korak po korak, strpljivo, kako bismo izbjegli poguban sukob unutar nacionalnog korpusa, koji je bio glavnim uzrokom sloma Nezavisne Države Hrvatske.

I danas djeluju iste moćne sile koje će, kad to njima najviše odgovara, pokušat izazvat čak i novi krvavi sukob među Hrvatima. Iako se revizija zapravo već događa, proći će još mnogo vremena dok ne ovladamo vlastitom poviestću, ovladati vlastitom poviestću znači vladati vlastitom sudbinom, od naroda po sebi uzdić se do politički zrele nacije za sebe. Ipak, ako pogledamo s dovoljnim vremenskim odmakom, obnovu i razvoj hrvatske države kroz dinamiku poviestne nuždnosti, zapažamo sljedeće: 1918. hrvatska je država trajala oko mjesec dana, nakon što ju je, ilegalno, skupina smušenjaka, vođena nevidljivom rukom zakulisnih sila, izručila beogradskoj čaršiji.

Drugi pokušaj 1941. trajao je 49 mjeseci. Posljednji pokušaj 1991. dao je ovo što imamo danas. Nije podpuno, nije savršeno, sliedi novi korak, vjerujem uspješan, dodatnog uređenja države i izpravljanja svih loših i nasljeđenih problema koji su se nagomilali tiekom protuljudskog sustava u Brozovoj Jugoslaviji, u kojem je fizički uništen i duhovno opustošen čitav naraštaj. Za oporavak od komunističke pandemije trebat će nam barem još jedno stoljeće. Za naše vriednosti moramo se izborit sami, uzprkos globalnim trendovima, uzprkos politici odkazivanja, prietnjama, zastrašivanjima i silama zla koje stoje iza naših domaćih vladajućih klika, koje ih promiču u svom osobnom probitku. Samo puna istina i naobrazba, koje trebaju zahvatit što šire družtvene slojeve, može jamčit nenasilnu preobrazbu hrvatskoga družtva i zaštitu nacionalnih interesa.

Zamislimo se, na kraju, nad ovom zastrašujućom činjenicom – ako su na globalnoj razini uspjeli covid kampanjom, u vrlo kratkom vremenu, duhovno i fizički utamničit i paralizirat cielo čovječanstvo, nanievši nenadoknadivu štetu, udarivši na zdravlje i živote kao najvrjednije što čovjek posjeduje, ako su uspjeli zbunit znanstvenu zajednicu, možete li pojmiti kakve sve laži gutamo desetljećima. Ali – neke ljude možeš varat sve vrieme, sve možeš varat neko vrieme, ali nikad ne možeš sve varat zauviek.

Andrija Mažić

Povezane objave

Hrvatska premrežena partijskim sekretarima i nositeljima Titine štafete

HF

Neznanstvene i nelogične kritike povjesničara i onih drugih

HF

Film Dominika Sedlara o jedinom susretu Josipa Broza i nadbiskupa Alojzija Stepinca

hrvatski-fokus

“Zaboravljen” Pelješki most

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više