U kafiću jedne nedjelje
(Priča iz romana „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“, Tkanica d.o.o., Zagreb, 2015.)
Uz visoke literalne vrijednosti, roman Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela ima iznimno vrijedne odlike povijesno dragocjenoga dokumenta o srijemskom hrvatskom selu kojega, kao takvoga, više nema. Ova će knjiga, korektno i dostojanstveno, čuvati istinu o jednome ponositome dijelu hrvatskoga Srijema, koji je, više negoli i jedno drugo mjesto u toj regiji, bio trn u oku pobješnjelom šovinizmu iz vremena devedesetih. No, u ovoj knjizi nema mržnje, niti osvetničkih pokliča, a još manje omalovažavanja ma kojega drugog naroda. Ivan Balenović
Bila je nedjelja i u kafiću je bilo dosta gostiju. Na oba bilijarska stola momci su igrali ,,deveticu”, jedan poker aparat je bio slobodan, a za drugim je sjedio nepoznati čovjek pedesetih godina. Bio je najstariji u lokalu i uz to stranac. Svima je upao u oči i svima je bio pomalo sumnjiv. Pretpostavljali su da je izbjeglica iz Hrvatske i sumnjali su da je poslan izviditi situaciju, jer su krenule priče da će se Hrvati morati iseliti iz Hrkovaca, a da će u naše kuće doći Srbi izbjegli iz Hrvatske.
Do sada u Hrtkovcima nije bilo incidenata, a samo su Jurčevići, koji već odavna žive u Omišu, zamijenili kuću svojih nedavno umrlih roditelja. Kuća je preko puta kuće Tomlekinih i u nju je došao neki čovjek iz Dalmacije sa ženom i dvoje djece. Žena mu je Hrvatica, svi su bili povučeni i mirni i ova prva zamjena kuća nije izgledala kao nešto strašno. Bila je čak logična, jer je poslije smrti Ruže i Grge Jurčevića kuća ostala prazna, a njihovih četvero od petero djece odavno ne žive u Hrtkovcima, a čak troje su u Omišu. Od Jurčevića je u Hrtkovcima ostao jedino Luka, ali je on sa svojom obitelji živio u svojoj kući u centru sela, u Savskome šoru.
U kafiću su se ljudi, isključivo mladi, okupljali radi zabave i provoda, ali u zadnje vrijeme i da bi prepričavali što se događa na ovim prostorima i da bi razmijenili svoja mišljenja što bi se trebalo činiti u vezi toga. Svi su bili Hrtkovčani, poglavito iz ovoga kraja i iz Cakića šora, svi su bili Hrvati i sve ih je Marko dobro poznavao. Bilo je sada već svima jasno da za Hrtkovce dolaze teška vremena, jer velika sila udruženih jedinica Jugoslavenske armije, jedinica srpske teritorijalne odbrane i srpskih dragovoljačkih jedinica napadaju naselja u istočnoj Slavoniji, dok, s druge strane, hrvatske postrojbe u Dalmaciji, Lici, Kordunu i zapadnoj Slavoniji vraćaju naselje za naseljem pod hrvatsku vlast. Na sve strane se vodi krvavi rat. A njegov ishod odrazit će se sigurno i na sudbinu hrtkovačkih Hrvata, pa i Mađara, i na koncu svih drugih.
Za sada su stizale samo glasine o mogućem prinudnom iseljavanju, kao i poneki srpski izbjeglica iz Hrvatske, ali i službene izjave da Srbija nije u ratu, da u Vojvodini ne prijete događaji slični onima u Hrvatskoj i da su u njoj svi narodi i narodnosti apsolutno sigurni.
U Hrtkovčane se ipak uvukao nemir i strepnja da će se stvari odvijati loše po njih. A razloga je bilo. U prvoj mobilizaciji u Jugoslavensku narodnu armiju, koja se podigla ,,da brani Jugoslaviju”, iz Hrtkovaca su se odazvali svi mladići, a bilo je najviše Hrvata i Mađara, njih oko tri stotine. Ali kada su u samim redovima Armije vidjeli da se ona pretvara u vojsku koja je sve više samo srpska, da se Jugoslavija brani sa tri prsta, četničkim pjesmama i srpskom zastavom, te da se u njezinim redovima nalaze i prave četničke snage s pijanim koljačima, svi su iz te armije pobjegli, sigurni da ne bi živi dočekali kraj rata. Netko bi im pucao u leđa, ili bi bili zaklani na spavanju, ili bi bili poslani u akcije iz kojih nema povratka.
Danas je nekoliko stotina hrtkovačkih mladića, dezertera iz te vojske, rasuto po cijelom svijetu, a nekoliko desetaka su u Hrvatskoj, gdje su se sklonili kod svojih znanaca, prijatelja ili rođaka. I tamo su u ilegali, kao ljudi koji su bili borci u neprijateljskim redovima i borili se protiv Hrvatske, a ovdje u Srbiji su uvjereni da su namjerno otišli u Hrvatsku vojsku, u ustaše. Tvrdnja Srba da ,,iz Hrtkovaca ima puno momaka u ustašama” mogla je ovdje samo pogoršati situaciju i svaki se novi dan iščekivao sa strepnjom.
– Čovjek koji sjedi za pokerom, samo što je ušao, pitao me je tko je gazda lokala – uzbuđeno je Marku rekla Irena, simpatična bucka koja je tu radila kao konobarica, istoga trenutka kada se Marko pojavio na stražnjim vratima prostorije u kojoj je bio šank. Da se izvana, odnosno iz avlije, iz nove kuće, moglo ući izravno u šank skoro nitko od gostiju nije znao i kada bi Marko u kafić ušao sa te strane, a ne sa šora gdje su ulazili i svi gosti, nitko ga dugo ne bi ni primjećivao u dubini šanka, gdje bi, leđima okrenut prema dvorani, pregledavao papire.
– Što je htio? – pitao je Irenu.
– Pitala sam ga je li nešto važno. Rekao je da jest i odmah je otišao za poker, a ja mu nisam rekla za vas i nisam vas zvala, jer ne znam bi li to bilo dobro. Ništa poslije nije govorio, samo naručuje piće. Sada ispija petu lozu.
– Dobro. Ne brini. Kako ide?
– Sve slabije.
Detaljno je Marku podnijela izvješće o prometu iz prošloga tjedna, od ponoći prošle nedjelje do ove ponoći, koja je upravo prošla prije desetak minuta, i predala mu utržak. Kafić je inače do ponoći službeno i radio, ali ako je bilo gostiju nije se zatvarao do jedan sat poslije ponoći. Svi su to znali, sada je bilo puno gostiju i iščekivali su ponoć, znajući da će se Marko sigurno pojaviti, a što je činio svake nedjelje zbog prošlotjednog utrška, te će se tako susresti s nepoznatim strancem, koji je pitao za njega, svakako s nekom namjerom.
– Nikada teže nisam dočekala vaš dolazak – uzbuđeno je govorila Irena. – S novcima mi je strah bio još veći, i da se niste pojavili za još koju minutu, došla bih vam u kuću predati ih. Svašta se događa u Hrtkovcima i ovaj za pokerom sigurno ima nekakve loše namjere. Bojala sam se i da će me napasti i tražiti novac. Sigurno zna da je nedjeljom uvečer kod mene sav utržak.
– Ne brini – pokušao ju je umiriti Marko, ali ni njemu nije bilo svejedno.
Prvo je odnio novac, ali ne u kuću. U Hrtkovcima već duže vrijeme ni on ni mati nisu držali nikakve novce u kući. Novac nije držan ni u stanu u Novom Sadu, iz bojazni da mu i tu, kao Hrtkovčaninu, netko ne upadne u stan, prebije i opljačka. Sav je novac zato držao u autu, i to na skrovitome mjestu. Kako je auto noću u Novom Sadu bio garažiran, smatrao je da je to mjesto za ove prilike najbolje kao skrovište za novac.
Namjeravao je inače još noćas, poslije primitka nedjeljnog utrška, krenuti nazad za Novi Sad, jer je sutradan morao biti na poslu, ali sada je odlučio poći ujutro, kako bi ovdje bio do zatvaranja kafića i raspleta u vezi tajanstvenoga gosta. Bio je u dvojbi hoće li čekati što će se dogoditi, ne povlačeći prvi nikakav potez, ili da odmah priđe čovjeku za poker-aparatom i upita ga iz kojih se razloga raspituje za vlasnika lokala.
Kada je ponovno ušao u kafić, Irena mu je, opet onako s vrata, i još uznemirenija nego maloprije, rekla da je ,,onaj” naručio još jednu lozu i da ju je ponovno pitao tko je vlasnik kafića, te da mu ona to ni ovaj put nije rekla.
– Izmišljala sam da je kafić vlasništvo više ljudi, da se oni stalno mijenjaju i da više ni oni ne znaju tko je gazda, a kamoli ja.
– I…, je li ti povjerovao?
– Nije. Samo se smješkao i rekao je da on zna da će pravi i jedini gazda večeras doći i da će ga on sačekati, makar to bilo i u zoru. To sam, onako tiho, na uho, rekla i nekolicini ovih naših gostiju za koje vjerujem da bi priskočili u pomoć u slučaju neke nevolje. Svi su kazali da neće ići kući dok ne vide što će biti do kraja. Gazda, ja se bojim i za sebe i za vas! Što namjerava taj čovjek?!
Poslije ove spoznaje Marko nije više imao što čekati. Pošao je u dvoranu, ravno k neznancu koji je i dalje sjedio u ćošku, za poker aparatom, leđima okrenut svima. Nije primijetio Marka sve dok ovaj nije stao sasvim blizu njega, s njegove desne strane. U dvorani je nastao tajac, čula se samo tiha glazba: Marijan Domić, truba, ,,Tišina”.
– Dobra večer – rekao je Marko, stojeći iznad neznanca, dovoljno glasno da ga taj dobro čuje, ali smireno, iako je u ušima čuo vlastite otkucaje srca.
Sasvim polako i sasvim mirno neznanac se okrenuo, pogledao je Marka prodorno i jasno i glasno odpozdravio:
– Dobra večer.
– Čujem da se raspitujete za vlasnika lokala? – nastavio je Marko odlučnim glasom, u koji je sada dozirao i malo ljutnje, pa i prijetnje.
Završavajući igru u pokeru, neznanac je mirno rekao:
– Da, i pretpostavljam da si to ti.
– Zašto te zanima tko je gazda?! – još uvijek je Markov glas bio strog.
– Ti si gazda, zar ne? I moram još samo znati je li ti ime Marko?
Marko se iznenadio, ali je ostao pribran.
– Tako je, i jedno i drugo!
Sada je došljak ustao, pružio je Marku ruku i na licu tog čovjeka Marko je pročitao da nema nikakve opasnosti od njega i da mu namjere nisu hrđave. Rukovali su se muški, što je obostrano odagnalo ostatak nepovjerenja, ali je neznanac i dalje iznenađivao Marka.
– Marko, tu smo istijeh godina i prošli smo u životu slične stvari, a i dalje ćemo slijedit sudbinu našega naraštaja – govorio je hrvatski, s jakim slavonskim naglaskom. – Ali, nemoj se ljutit, moje ime ne trebaš znat, nadam se da ga nikada ne ćeš ni saznat, jer ja sam ovdje samo večeras i nikad više me ne ćeš vidjet. Zovi me… Mićo.
– Dobro, Mićo, ali ništa ne razumijem. Zašto tražiš baš mene i što mi imaš tako važno reći, a da pri tom ne mogu znati ni tvoje pravo ime?
– Da razbijemo i posljednje djeliće nepovjerenja: prenosim ti najsrdačnije pozdrave i najiskrenije dobre želje od Velibora Bosanca!
Marko je znao samo jednoga Velibora Bosanca, i tu nije moglo biti grješke, Velibora Bosanca iz Pakraca! A i Mićo je govorio upravo tamošnjm naglaskom, samo je Velibor uvijek govorio još i glasno, može se slobodno reći i preglasno, a njegov zvonki glas, kao i smijeh, bio je prepoznatljiv s velike daljine. S Veliborom je Marko radio tri godine u Banjoj Luci, čim je u nju došao, u projektnom birou. Bio mu je jedan od najdražih suradnika, uvijek veseo, bučan, srdačan i neposredan, a i on je Marka osobito cijenio i zavolio. Družili su se i izvan radnoga vremena, no, poslije Markova i njegova odlaska iz tog biroa nisu se nikada više ni čuli ni vidjeli. Dvadeset godina.
A Velibora će Marko uvijek pamtiti, uz ostalo, i po trima veselim zgodama. Prvo, kad god bi se upoznavao ili predstavljao, Velibor je naglašavao da je Bosanac. Kako mu je to zaista bilo i prezime, svaki put bi oko toga ispao nekakav kalambur, pa ga je i Marko tako upoznao, uz nesporazum koji je započeo Markovim prigovorom: ,,Kakvog značaja može imati to što si Bosanac?!”
Drugi put, kada se Velibor vratio u Banja Luku s nekog službenog puta, prošavši kroz Hrtkovce, i, onako bučan, razgalamio je po cijelom birou da Marko laže da je iz Hrtkovaca i da izmišlja što on sve tamo ima od imanja.
– Pitao sam tvoje Hrtkovčane za tebe i svi su mi rekli da takvoga u Hrtkovcima nema!
– Pitao si za Marka Tomlekina!?
– Pa, da! – vikao je da ga svi čuju. – I nitko nikada nije čuo za to ime. Rekli su da takav nikada tu nije ni živio!
– Naravno! A trebao si pitati za Mareta Paškinog!
Zinuo je od čuda i dugo mu je trebalo dok mu Marko nije objasnio hrtkovački običaj da svakoga zovu samo po nekom nadimku, i da mnogi Hrtkovčani mnoge svoje mještane i ne znaju pod njihovim pravim imenom i prezimenom.
A treći put se Marko slatko smijao kada su on i Velibor zajedno došli u Hrtkovce i kada se uvjerio u Markovu priču i kada Velibor nije mogao vjerovati svojim očima da postoji tolika kuća, tolika avlija i tolika bašta, i da je sve to još i Markovo „jedan kroz jedan“. Bio je zaista zadivljen i prvi put zbunjen, ponavljajući da je Marko „pravi spahija“.
– O, zaista sam ugodno iznenađen. Zahvali se Veliboru i prenesi mu moje iste takve pozdrave i želje. Velibor mi je jedna od rijetko dragih osoba u životu, iako smo se relativno kratko družili! – rekao je Marko Mići i upitao ga gdje je Velibor sada.
– Velibor je u četničkoj dragovoljnoj jedinici kod našega Pakraca, kao i ja. U istoj smo četi. Ali molio bih te da o tome ne pričamo u kafiću.
Marko nikada u kuću nije uvodio nepoznatu osobu, osobito u ovakvo gluho doba noći, a sada je, bez ikakva ustezanja, u nju pozvao, i to u ova smutna vremena, jednog četnika, kojega u životu prvi, a trebalo bi, po njegovu, i posljednji put da vidi, jer sljedeći put to ne bi bilo ovako, što mu je ovaj otvoreno i rekao. A i Mićo je imao hrabrosti sam ući u kuću nepoznatoga Hrvata, u kuću jednog „ustaše“, u ovo smutno vrijeme i u ovo gluho doba noći u nepoznatome selu.
U kući Mićo nije htio ništa piti niti jesti, iako se razgovor o svemu i svačemu odužio. Naglašavao je da su on i Marko ljuti neprijatelji, ali da voli Velibora kao rođenoga brata, a da taj njegov Velibor nije mogao nakupiti sve riječi hvale za Marka.
– Rekao je moj Velibor da u životu nije sreo tako dobra čovjeka kao što si ti, Marko! Kaže da si prava ljudina. Ja sam zadužen da u jednom drugom selu u Srijemu osiguram naš dolazak, ne u Hrtkovce, ali sam se zakleo Veliboru da ću ti prenijeti pozdrave i, što je još važnije, upozorenje. Ovo ne smiješ nikom govorit, ni svojoj majci ni svojoj djeci. Mi Srbi ćemo izgubit rat u Hrvatskoj, jer smo izdani, i svi ćemo se preselit u Srbiju. A konačni obračun mora bit ovdje između nas Srba. Tada ni za vas Hrvate tu ne će biti milosti. Čuvaj se, Marko, i neka Bog čuva tvoju obitelj.
U tome času Republika Srpska Krajina i njezin ,,glavni grad” Knin nisu nikada bili čvršće u rukama Srba! Marko nije mogao vjerovati što mu govori ovaj čovjek i, naravno, nikome ništa nije rekao u vezi toga.
