Metafizički dnevnik Danice Bartulović
Nekada sam volio proljeća, volio sam ih zbog nezaboravnog ušuškavanja, ušuškavanja koja su me znala dražiti danima. Jedno takvo proljeće, mirisno proljeće, prožeto s mirisom toga zaboravljenog ušuškavanja, donijelo mi je iznova susret s rukopisom književnice Danice Bartulović, ali i iznenadni susret s američkim književnikom Johnom Barthom, točnije zakašnjeli susret s njegovom razvikanom knjigom Izgubljen u lunaparku (Lost in the Funhouse, 1968.) u prijevodu Maje Tančik, a koju je daleke 2006., uz kratki esej Književnost iscrpljenja u prijevodu Nade Šoljan, objavio nakladnik IBS iz Zagreba. Ne znam zašto sam ispustio jedno od najznačajnijih književnih djela druge polovice XX. stoljeća, niti zašto sam ispustio taj glasoviti esej u kojem Barth opisuje probleme književnog postmodernizma, ali i svoju poetiku.
I danas, dok sam iščitavao taj rukopis književnice Bartulović, rukopis koji bi se mogao svrstati u neku vrstu „metafizičkog dnevnika“. I dok sam ga iščitavao kroz nekakve kratke stanke, iznova je izranjala misao o tom upitnom „ispuštanju“, koja je kod mene stvarala jaku nelogičnost, prije svega zbog spoznaje da sam djela Johna Bartha izdizao iznad mnogih ostalih. Njegovi fascinantni romani Ploveća opera (The Floating Opera, 1956.), Kraj puta (The End of the Road, 1958.), Trgovac duhanom (The Sot-Weed Factor, 1960.), Giles, jarac-dječak (Giles Goat Boy, 1966.), Pisma (Letters, 1979.)…, itekako su bili prisutni za vrijeme moga boravka u Njemačkoj. Problematiziranje književnih izričaja i stalni podtekst njegovih djela, čine ga istaknutim piscem postmodernizma i njegov doprinos suvremenom pripovijedanju, nezaobilazan je i neprocjenjiv. Možda bih danas odgovor na ovo, samome sebi postavljeno pitanje mogao jednostavno pripisati mojoj izgubljenosti, koja me zahvatila krajem 2001. nakon iznenadne smrti osobno mi drage, Njemice, Elvire Kalke iz Stuttgarta, tada vlasnice njemačke nakladničke kuće Kalke, gdje sam niz godina obnašao i funkciju urednika. No, vratimo se opet književnici Danici Bartulović i njezinom „metafizičkom dnevniku“, i potražimo zajedno te niti koje se isprepliću s nitima vezanim za ovu moju priču o američkom književniku Johnu Barthu.
Američki apostol i prorok, utemeljitelj i najvredniji praktikant američkog postmodernizma, John Barth, u tekstu Književnost obnavljanja, sa znakovitim podnaslovom Postmodernističko stvaralaštvo, tvrdio je da se umjetnički žanrovi i forme s vremenom istroše, drugim riječima, da je umjetničke konvencije u postmoderni potrebno odbaciti, nadvladati, preoblikovati, a sve to kako bi se stvorilo novo i vitalno umjetničko djelo koje će zaokupiti pozornost čitatelja svoga vremena i zadovoljiti njegove recepcijske potrebe.
Kombinacijom različitih, već oslušnutih žanrova i postupaka, i književnica Danica Bartulović iza koje već stoje mnoga zapažena djela: Glasnici zemlje, Iznad mrakova i tamnica, Bijeli leptiri, Na izvorima ljubavi, Kad cvjetam, Stablo vremena, Sakriveno blago, Svjetlosti živa, Hodočašće – Milost… u svom novom djelu, znakovitog naslova, usuđujem se ovdje napisati, itekako je nastojala postići dostojan uradak kao što je to u svojim djelima činio i sam Barth, uradak koji će zaokupiti pozornost današnjeg, prije svega, mladog modernog čitatelja i zadovoljiti njegov izoštren ukus i potrebe.
Moram se opet vratiti američkom književniku Johnu Barthu. U drugoj polovici šezdesetih godina prošlog stoljeća otprilike 1967. ili 1968. književnost se našla u dotad nepoznatoj situaciji modernistička su se pisma iscrpila, a i cijela Gutenbergova galaksija našla se pred munjevitim medijskim blickrigom. Pisci toga doba iznenada su se našli u nezavidnoj situaciji morali su se početi prilagođavati novonastaloj situaciji, a u borbi za pozornost čitatelja, otkrivati nove postupke i služiti se novim strategijama. Među ostalim, služiti se i sintetiziranjem iskustava raznih novih i starih proznih izričaja.
Postmodernizam je teško definirati kao cjelovit sustav. Postmodernizam neprestano ispituje modernizam, a sam prefiks „post“ u slučaju postmodernizma nužno ne označava ono što dolazi poslije. To je vrsta „post-a“ koja propituje, ali ne ukida i poništava pitanja modernizma. Prema najopćenitijim naputcima, modernizam utjelovljuje mišljenje i praksu o cjelovitosti sustava, vjeru u um i pojedinca, progres u povijesti i tako dalje. Nasuprot tome postmodernizam kroz kritiku te vjere, u krajnju mogućnost umne zbilje, razotkriva nataložene diskurse moći, neprestanu opasnost totalitarnog uništavajućeg nasilja, ali i mogućnosti otpora kroz nove oblike mikrosocijalne politike, manjih marginaliziranih grupa, antihijerarhijskih sustava i tako dalje. No mora se prihvatiti da je Postmoderna donijela i ogromne obveze stvoriti pozornosti vrijedno djelo ali i određene poticajne slobode. U postmoderni je sve moguće, jer ništa nije zabranjeno.
Književnici Danici Bartulović ne znam koliko su američki književnik John Barth i postmoderna bili bliski pri stvaranju njezinog novog djela, no krajnji cilj koji si je ona postavila, svakako je dosegnut. Stvorila je pozornosti vrijedno djelo, stvorila je, nošena krilima „slobode” do sada i nešto nezabilježeno u povijesti mlađe književnosti, a to je „knjiga u knjizi”.
Nisam se namjerno ovdje u svom uvodnom tekstu okrenuo detaljnoj analizi djela i to isključivo zbog odličnih književnih kritika na njezina prethodna objavljena djela u Hrvatskoj, djela koja imaju itekako dosta povezanosti sa ovim novim djelom. I ovdje u ovom djelu kao i u tim prethodno već objavljenim djelima prisutna je fabularna napetost. I to na tematskoj i stilskoj razini njezina iskaza iščitljive su temeljne karakteristike do sada neiščitanog ženskog pisma na razmeđi tisućljeća: naglašena autobiografičnost i asocijativnost, križanje žanrova, fabularna fragmentarnost velikih i malih meta-priča, autoreferencijalno tematiziranje ženskih, da dobro sam napisao ženskih sudbina te potraga za subjektivitetom. No, moju je pozornost već drugi puta književnica Danica Bartulović zaslužila, prije svega, zbog te „slobode” koju je ona u svakoj rečenici ovoga uratka utkala, a koju danas, iako je suvremena hrvatska književnost odavno već obilježena europskim literarnim strujanjima i raznolikošću poetičkih iskaza, rijetko ili gotovo nikako ne susrećemo u djelima hrvatskih književnika i književnica.
Zaključimo: Devedesete su okarakterizirane godinama dokumentarizma jake zbilje, kada pisanje postaje tek privatna gesta i kad se pojavljuje niz osviještenih autora, čije se poimanje književnost ne iscrpljuje pukom stvaralačkom potrebom, već u literarnome činu prepoznaju moćno mjesto vlastite identifikacije. Transformacija, dotada slabog autorskog subjekta, postaje svojevrsni kulturni fenomen, što kulminira jačanjem postmodernog autorskog narcizma naših dana.
Književnica Danica Bartulović, pridružuje se grupi književnika koje su u Hrvatskoj još davnih devedesetih godina prošloga stoljeća, svojim tekstovima postmodernistički osvješćivali različite načine oblikovanja osobnoga identiteta, javno artikulirajući probleme unutar društva u kojemu su živjele. A književnik koji nadilazi sve moguće ladice i etikete, koje smo mi smrtnici skloni dijeliti kreativcima da bismo ih „pripitomili” i približili vlastitoj mjeri, ako i ne bude odmah svrstan u tzv. elitnu literaturu, zasigurno je vrijedan upoznavanja. I književnica Danica Bartulović sa svojim novim uratkom Životna nit itekako je vrijedna upoznavanja.
