Hrvatsku svijest pokrenuli su Hakija Hadžić i Ademaga Mešić

Hrvatska svijest bilo je glasilo hrvatske nacionalne omladine. Izlazilo je u Sarajevu od 1913. godine

 

Hrvatsku svijest pokrenuli su Hakija Hadžić i Ademaga Mešić,[1] koji je u njoj poslije objavljivao članke.[2] List je pokrenut 1913. godine u krugu Hrvatskoga muslimanskog konvikta (Hakina konvikta) koji je bio jedan od središta u kojem se razvijala mladohrvatska akcija u Sarajevu (od 1912. do 1914), pod brigom Ademage Mešića (na slici), Bekira Mehmedbašića i Šemsi-bega Salihbegovića i tehničkom upravom Hakije Hadžića, Mije Vučka i Ivana Ranđela. Uređivao ju je Šemsi-beg Salihbegović, a vlasnici su bili dr Bahrija Kadić i Nikola Preka.[3]

Pred Prvi svjetski rat i Hadžić je uređivao Hrvatsku svijest.[4]

Izvori

1. Hercegovački info portal Đafer-beg Kulenović se izjašnjavao kao Hrvat, što se dogodilo sa današnjim muslimanima?, 27. studenoga 2017. (pristupljeno 22. prosinca 2017.)
2. Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 265-266.
3. Portal Hrvata Bosne i Hercegovine Hrvati i ili muslimani u prošlosti (pristupljeno 22. prosinca 2017.)
4. Hadžić, Hakija, autor Filip Hameršak (2002.), hbl.lzmk.hr, pristupljeno 1. listopada 2016.

KATOLICI I MUSLIMANI NAZIVLJU SE HRVATIMA

Husni-Hasan, „Hrvatska svijest“, Sarajevo, br. 7 – 1. svibnja 1914.

             O autoru ovog priloga:

Za razliku od Džafera Ilhami-bega Kulenovića, njegov rođak iz travničkog ogranka porodice Kulenović, Ibrahim Hakki-beg Kulenović (r. 1870), koji je obavljao različite dužnosti u osmanskoj administraciji, ne navodi da mu je predak Kulin Mahmud Hidajet-paša. U njegovom personalnom dosjeu u sidžilli ahval defteru piše da je „sin bosanskog uglednika, umrloga Hasana Husni-bega”. (Munir Mujić, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu: „Između dva sistema obrazovanja, dva sistema sudstva i dvije imperije: Osmanski sudija i kandidat za reisul-ulemu u Bosni i Hercegovini 1913. godine Džafer Ilhami-beg Kulenović i njegova idžazetnama“)

Muslimani i katolici autohtoni su element u Bosni i Hercegovini, pa su po tome i Hrvati, jer su ove zemlje spadale u rimsku Dalmaciju i Panoniju, koje — kako piše i Konstantni Porfirogenet — naseliše Hrvati.

Ima danas dosta ljudi (doduše ne Hrvata), koji muslimanima i katolicima poriču njihovo Hrvatstvo.

No to je badava. Pogledajmo samo na geografsku kartu, pak će nam odmah biti sve jasno i bistro:

Ako je Dalmacija hrvatska zemlja i ako je Slavonija (Posavska Hrvatska) takova, onda je li moguće, da ne bude i današnja Bosna, koju su Hrvati vazda držali kao u zagrljaju.

Je li moguće, da su Hrvati znali naseliti i daleke otoke u moru, kao što su Cres, Vis, Biševo, Sv. Andrija i Jabuka, a da nijesu znali prijeći Dinare s jedne, a Save s druge strane, što im je ipak tako naravno i lako bilo?

Da je Bosna od uvijek bila pustinja, onda bi dakako bilo jasno, zašto su Hrvati opkolili ovu pustinju, te u nju nijesu htjeli stupiti.

U do sada poznatim ispravama bivše bosanske banovine, odnosno kraljevine, zvao se je narod jedino Bošnjani ili Bošnjaci, što je očito u svezi s geografskim poimanjem, ali ne s etnografskim.¹

Često se čuje i opet od Srba, da se u Bosni nije za Hrvatstvo ni znalo, dok nije Bosnu okupirala vojska hapsburške monarhije.

To ne stoji.

Bošnjaci i Hercegovci nazivali su se i prije Hrvatima, a osobito od propasti bosanskog kraljevstva, dakle u doba osmanlijske uprave. Hrvatima se nazivlju sami u svojoj domovini, a isto tako i u tuđini, a tako ih zovu stranci. Hrvatstvo dakle nije sobom donijela okupaciona vlada, šta više i ona ga je gušila i zatirala, što je više mogla.

Iz dalje navedenih dokaza vidjet će se, da Hrvatstvo Herceg-Bosne nije plod modernih političkih težnja ili „velikohrvatske propagande”, kako to neki vele, dok je Srpstvo u ovim zemljama jedino na taj način stvoreno i s Pravoslavljem identificirano, a u historiji mu ovdje nema, a i ne može biti traga.

Slavni turski povjesničar Aali (1542—1598.) u svojoj povijesti „Kunhulachbar”, koja je poznata pod imenom „Tarihi Aali,” kaže:

„Što se tiče plemena Hrvata, koje se pripisuje rijeci Bosni, njihov se značaj odrazuje u veseloj naravi, — oni su u Bosni poznati i po tekućoj rijeci prozvati. Duša im je čista, a lice svijetlo, većinom su stasiti i prostodušni, — njihovi likovi kao značajevi naginju pravednosti. Golobradi mladići i lijepi momci poznati su na daleko radi naočitosti i ponositosti, a daroviti spisatelji, kao umni i misaoni ljudi. Uzrok je ovo, što je Bog — koji se uzvisuje i uzdiže — u osmanlijskoj državi podigao vrijednost tome hvaljenom narodu dostojanstvom i čast njihove sreće uzvisio, kao visoki uzrast i poletnu dušu, jer se među njima nasilnika malo nalazi. Većina onih, koji su došli do visokih položaja, odlikuju se veledušjem, t. j. čašću i ponosom. Malo ih je, koji su tjesnogrudni, zavidni i pohlepni. Neustrašivi su u boju i na mejdanu, a u društvu, gdje se uživa i pije, prostodušni. Obično su prijazni, dobroćudni i ljubazni. Osobito se odlikuje ovo odlično pleme vanrednom ljepotom i iznimnim uzrastom”.

A na drugom mjestu kaže: „Bez sumnje Bošnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici dobrotom i pobožnosti, kao age i zapovjednici obrazovanošću i vrlinom, ako dođu do časti velikih vezira, u upravi su dobroćudni, ponosni i pravedni, da ih velikaši hvale i odlični umnici slave”.²

Aali se rodio u Galipolju (Gjeliboli) 1542. god. 1574. nalazimo ga u tvrdom Klisu kao sekretara Kara Alibega Sokolovića, a već god. 1575. (7. siječnja) kao sekretar bosanskog namjesnika Ferhat paše Sokolovića piše izvješće u Carigrad glasovitom knezu Auerspergu. Duže je vremena boravio kod zvorničkog sandžak-bega Jahja, koji je u velike cijenio njegova književna djela. Zatim ga nalazimo uz vrhovnog zapovjednika bosanske granice Balibega Malkovića, a kašnje kod požeškog sandžak-bega. Umro je kao namjesnik u Džidi 1599. godine.

Da se vidi, koliko je znamenit historičar Aali, mi ćemo jednostavno navesti sud glasovitog njemačkog povjesničara i učenjaka J. Hammera. Evo šta o njem veli: „Najveći gubitak ove (1599). po osmanlijske historičare i pjesnike — kobne godine nije Saduddin (pisac „Tadžut tevaricha”), koji čisto za hator stila obilazi istinu, kod koga posvuda izbija dvorska politika carskog učitelja, nego smrt Aalina, jednog od najslobodoumnijih i najistinoljubivih (wahrheitsliebendsten) osmanlijskih historičara, koji je i ako ne uvijek kronološki kritično, ipak zdušno i duhovito svoja djela pisao. …

Napokon Hammer veli: „Mi se s bolju rastajemo od ovih u svom genre-u jedinih usta istine u osmanlijskoj povjesnici, koja su nas do sada vjerno pratila i t. d.” („Geschichte des osmanischen Reiches.” IV. svezak, strana 307—308.).

Još nam je napomenuti, da je Aali veći dio života proboravio uza Sokoloviće, da Sala Mustafu i gazi Hasan pašu Sokoloviće sam naziva svojim dobrotvorima, da je uzduž i poprijeko proputovao Bosnu, da je na sva četiri kraja i u srcu Bosne proživio na godine, pa nam je to dosta da upoznamo, koliko poštovanja treba da dademo njegovoj tvrdnji o našem porijeklu i narodnosti. — („Behar”, IX. str. 15.)

Naš pjesnik Hasan Kaimija (rođen u Sarajevu, a umro u Zvorniku g. 1690.) pjevao je svoje pjesme u svom materinskom hrvatskom jeziku, a pisao ih arapskim slovima. On je za kandijskoga rata između Venecije i Turske (1645.—1669.), a koji se vodio ne samo oko otoka Kandije (Kreta), nego i po današnjoj Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, naime po tadanjem turskom pašaluku „Bosna”, Mlečanima ovako pjevao:

„Nemojte se kladiti,

A Hrvate paliti,

Za to ćete platiti,

Kad Vam ode Kandija”.³

 

Od ovog istog pjesnika i ovi su stihovi:

„O Hrvati, čujte me,

Čujte i počujte me,

Islamu se prignite,

Allahu se dignite;

Ne budite din — dušmani

Prihvatite liep’ kuran!

Svim nam Allah pomog’o,

A dušmane odmog’o!”

 

Kud ćeš ljepših, zanosnijih i rodoljubnijih stihova, nego li su ovi bistroga Kaimije?

On, kao nadahnuti pjesnik zna, da je njegov narod na tri vjere podijeljen, pa kao odani sljedbenik islamske vjere — svjetuje sve Hrvate, pravoslavne i katoličke vjere, da i oni priznadu Islam i da mu se poklone. On, kao pjesnik prave divinacije, predviđao je svojim velikim duhom, da će se nažalost rastrojena braća još dugo i dugo među sobom klati i progoniti. Pa šta je drugo i mogao on kao muslim, nego da ih na Islam pozove, da se tako ujedine i slože. Doista kao Hrvat (u ono vrijeme) i nije mogao sa svoga gledišta drugačije da postupa i da zaželi svaku sreću svome hrvatskome narodu, iz kojega je i sam potekao.

Eto, tako je pisao i pjevao naš Sarajlija Kaimija i svoj narod u Bosni nazivao Hrvatima.

Malo prije živio je još jedan pjesnik, također Sarajlija, koji nas naziva Hrvatima.

To je Augustin Vlastelinović.

Njegov je ujak fra Jerolim Lučić iz Vareša postao god. 1637. namjesnikom apostolskim u Bosni, a Augustin mu je tom zgodom ispjevao prigodnu pjesmu, koja je tiskana iste godine u Rimu pravom ćirilicom. Prije nekoliko godina našao je ovu pjesmu u propagandinu arhivu u Rimu fra Eusebije Termendžin i objelodanio ju ponovno u franjevačkom glasniku (tečaj IX.) U ovoj pjesmi pjeva fra Augustin ovako:

„Još otkada pomanka Banovo kraljevstvo,

Rasu se Stipanovo herceško gospodstvo,

Moguće vladarstvo kralja bosanskoga,

Zatar se hrabrenstvo puka horvatskoga.”

 

Ne spominje li se ovdje najprije banovo kraljevstvo, a to je Hrvatska, Dalmacija i Slavonija, zatim Hercegovina, naime herceško gospodstvo hercega Stjepana Kosače, onda vladarstvo kralja bosanskoga, biva Bosna i napokon se ističe hrabrost svega puka hrvatskoga, koja je satrvena i uništena u svim tijem krajevima?

Ne znamo, kud bi jasnijih dokaza za Hrvatstvo Herceg-Bosne od ovijeh!

God. 1713. izađe u Mlecima gramatika „latinsko-ilirskog” jezika od fra Lovre Sitovića Ljubušaka za mladež bosansku. U predgovoru ove gramatike stoji ovo: „Moj dragi i mili štioče! Nemoj se čuditi ovomu momu ako i malenom trudu, jer kad razumiš razlog i uzrok, rad koga sam ovo dilo sastavio, ti ćeš isti ispoviditi, da sam dobro učinio. Jur je tebi očito, da mnogi narodi, to jest Francuzi. Španjoli, Italijanci, Nimci, Ungari etc. lašnje nauče gramatiku nego mi Hrvati.”

Držimo, da ovim Sitovićevim riječima ne treba nikakova komentara.

Grčke su patrijarhe nastojale svim silama, da bosanske fratre podvrgnu svojoj vlasti, da ih otrgnu od Rima i nametnu im poreze. — Fratri su se tome otimali, a kako se je narod ponio prema Pačari, koji je u tome poslu došao u Livno god. 1661., vidi se iz ove pjesme, što je u ovoj kronici priopći fra Nikola Lašvanin:

„Kad dojdoše oni u Livno,

al im nebi onde mirno.

Onde najpri on spomenu,

ali malo nepoginu.

Navališe Hrvaćani

i njihove mlade žene

s palicama i s kamenjem.

Svi jedino vapijahu,

nuti krmka govorahu”.⁴

 

Ovaj naš domaći ljetopisac zove Livnjake Hrvatima, no on na više mjesta u svojoj kronici zove Bošnjake i Hercegovce Hrvatima.

I drugi naš ljetopisac Benić zna za Hrvate u Bosni i Hercegovini.

Turski putopisac Evlija Čelebija, koji je skroz našu Bosnu i Hercegovinu proputovao i taj put opisao u svojemu djelu („Sejahatnami”), na više mjesta spominje Hrvate i hrvatski narod u Bosni. Opisujući svoj put od Foče do Uloga veli ovo:

„Tu noć prebdismo (u Plaču, selo u Hercegovini) jedući na nevarenom maslu pečenu ribu pastrmu i onda mu gazije ove kasabe prema sultanovoj zapovjedi, koja mu je u rukama, dadoše oko pedeset hrvatskih momaka pod oružjem za pratioce i družtvo.⁵       

Valja znati, da su ovi hrvatski momci bili islamske vjere jer su u ono doba za ovake pratnje uzimali samo muslimane.

Dokazano je, da su Abagovići s naše gore lišće⁶, a za Mahmut pašu Abagovića vele sva turska vrela, da je Hrvat⁷.

Mahmut paša je bio poznat turski književnik, a i literarna turska historija znade ga kao Hrvata. Pogubljen je 27. kolovoza 1474. u Stambolu.

Još mnoge naše zemljake koji se istakoše kao dobri pjesnici, učenjaci i državnici, smatra osmanlijska povjest Hrvatima. Za Rizvan-efendiju, koji je duže vremena bio rektor različitih medresa, veli se, da je „rodom Hrvat”. Kao Hrvat poznat je Sijavuš paša.⁸

Veliki vezir Rusten-paša Opuković iz Mostara, njegov brat Sinan paša, drugi veliki vezir Mehmed Sokolović sjedili su u doba sultana Sulejmana (1520—1566.) na carskom dvoru, a povjest osmanlijska i hrvatska zna za njih jedino kao za Hrvate.⁹

Pišući Nijemac Krones o imenu župe Crowat u Koružkoj veli ovo:

„Ob nun jenes Crowat als Ganzbezeichnung Kärntens sich auf den N a m e n des Volkes bezieht, welches um die Mitte des siebenten Jahrhunderts im Süden der Donau im Binnenlande Dalmatiens in Hochkroatien und Bosnien, gleichwie auf den Inseln des Quarnero und der westlichen und dann mit den Slovenen an der Save und Drau verschmolz, indem es sie in den Bereich seiner Macht zog, oder ob der Name auf slovenischem Boden mit dem nichts gemein hat, sondern einen landschaftlichen Bruchtheil des Slovenenvolkes darstellt, gehört zu den nicht eben seltenen Rätselfragen dieser dunklen Zeiten”.¹⁰

Dakle i Nijemac Krones znade, da su se u Bosni polovicom VII. vijeka naselili Hrvati.

Poznati historik dr. Franjo Rački pišući ispred Neodvisne narodne stranke odgovor na program stranke prava veli ovo: „Hrvatska ujedinjena opozicija složi se na osnovu sporazumka u slijedećih tačkah zajedničkog programa: Nastojat će svimi zakonitimi sredstvi 1. glede zemljištne cjelokupnosti, kraljevine Hrvatske, da joj se prema državnom pravu njezinu povrati Rieka s kotarom i Medjumurje i da se sdruži Dalmacija. Nadalje ići će u susret na osnovu prirodnoga načela onim rodoljubom Istre, i slovenskih zemalja, koji traže svojoj domovini naslon na hrvatskoj zemlji, te će združenje Istre, Kranjske i slovenskih dielova Štajerske i Koruške s kraljevinom Hrvatskom podupirati, čim se njihovo pučanstvo za to izjavi. Napokon pošto su Bosna i Hercegovina zaposjednućem po habsburškoj monarkiji s ovom došle u bliži dodir, ako ikada budu joj pridružene, zahtijevati će njihovo sdruženje s kraljevinom Hrvatskom, kojoj su pojedini dielovi njihovi njekada i pripadali a kojih stanovništvo s njezinim jedan narod čini.”¹¹

I ovome ne treba nikakva tumačenja. Dr Rački smatra nas Bošnjake i Hercegovce Hrvatima, a kao take mora nas držati svaki ljubitelj istine. Još 16. veljače 1859.piše on iz Rima I. Kukuljeviću i još tada sumnja u neke navode Konstantina Porfirogeneta o Hrvatskoj i Srbiji i misli, da je hrvatski narod još u početku Bosnu imao i naselio.

Ovo veli onaj isti Franjo Rački, pomoću koga hoće Vuković da dokaže, da je Bosna srpska. Ali kako iz gornjih citata vidimo, Rački smatra Bosnu hrvatskom zemljom, a Bosance Hrvatima, a drukčije ne može ni biti kod pravog historika.

U Petrogradu se čuva najstariji književni spomenik bosanski, kojemu na kraju piše: „Sej knjige napravi tepačija Batalo sa svojim dijakom Stankom Kromirijaninomi okovav je srebrom i zlatom i odiv krosnicom i prikaza je starcu Radinu. A napisaše se sije knjige u dni kralja Dabiše, ot sojinija sina božija 1394. lito, po smrti kralja Tvrtka 2. lito”,

a k tome je dopisano (drugom rukom) ovo:

„Sej knjige spravi tepačija Batalo, koji biše mnogo slavan, koji držaše Toričan i Lašvu i za njim biše gospoja Resa, Vukca vojvode kći. A biše joj jedan brat vojvoda bosanski, drugi knez bosanski, a treti ban hrvatski.“¹⁴

Bosanske vojvode i knezovi bili su dakle braća hrvatskih banova, a onda svakako bili su i Hrvati, kako to iz ovoga književnoga spomenika vidimo.

Šemsudin Sami tumačeći riječ Hrvat veli ovo:

„Hrvati pripadaju narodu slavenskome, a žive u Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji, Bosni, Hercegovini, Dalmaciji i Crnoj Gori.“¹⁵

Crnogorce je pravoslavlje odvratilo od Hrvatstva, dok su oni i po krvi i po jeziku pravi Hrvati.

Kao takove držao ih je naš Jukić. U III. svesci Bosanskog prijatelja na 18. str. veli, da se stanovnici Bara zovu Hrvati. U Carigradu su držali Crnogorce za Hrvate, a i oni su se sami tako zvali. Crnogorska kolonija u Carigradu imala je svoga poglavicu, a taj se je zvao Hrvatbaša — glavar Hrvata. Ovu nam vijest iznosi Srbin Ljubomir P. Nenadović.

I Crnogorci su dakle porijeklom Hrvati, a kako da to ne budu Bošnjaci i Hercegovci?

I naša narodna pjesma zna za Hrvatstvo naših muslimana:

„Platno b’jeli hrvatska djevojka

U Krajini Pjepoj begovini,

Begovini i Hercegovini,

Na limanu bega Herceg-bega.

U to doba beže Mustaj-beže,

Pa on veli ljepoti djevojci:

„O djevojko gjuzel gjuzelgjijo,

Bi l’ mi bila hanum kadunicom?”

Njemu veli ljepota djevojka:

„Mio brate, beže Mustajbeže,

Il se varaš il istinu kažeš,

Znaš li brate, da sam ti sestrica

Ne mogu ti biti kadunica”.¹⁶

 

Jednom zgodom pisao je srpski profesor A. Stojačković o nama Bošnjacima i Hercegovcima i nazivao nas Srbima. Na ovo je ustao slavni Jukić i u svome odgovoru veli:

„Bošnjaci i Hercegovci nijesu Srblje, nego slavni narod ilirički”.

Za ovog istog Jukića veli „učeni” V. Bogičević ili drukčije I. Vuković, da je bio Srbin! Je li to moguće?

Srbi često vole da kažu, da je i fra Grgo Martić bio Srpski pjesnik i pravi Srbin.

O njemu kao Srbinu govori „Srpska riječ”, a i „Bosanska Vila” (1905.), dok evo šta sam Martić veli za se:

„Napomenak Strukiću. Ako bi koi — a čini se da jih ima u narodu — o mojoj narodnosti sumnjao, valja mu kazati, da sam rodjen u županiji bivšoj Hrvatskoj jednoj od sedam poglavitijih što jih broji Porfirogenit — Imotskoj, gdje su se prvi doslići prastari Hrvati nastanili te i do danas ta ista krajišta posjeduju, dosljedno je dakle da sam i ja Martić porieklom i rodom Hrvat, što sam i svojim životom i djelovanjem pokazao.”17

Treba li ovome kakva komentara?

Zaista ne!

Isti taj Martić, — kako vele Srbi — „zvezda srpskog neba”, piše, da se je istom za vremena Topal-Osman-pašina (1860—1869.) srpstvo na sav mah razmahalo po Bosni i Hercegovini.¹⁸

Isti ovaj fra Grgo znao je više puta reći:

„Naše je do Drine, a njima onamo”.

Martić nam dakle u svojim Zapamćenjima priča, da se je srpstvo po Bosni počelo širiti istom za vremena Topal-Osman-pašinih, dakle za nj se prije ni znalo nije. Neki Srbi, kao Vaso Glušac, napinju se iz petnih žila, da dokažu, da je Matija Ninoslav (1232.—1250.) ban bosanski, nazivao svoje podanike Srbima. Ovo je baš dobar dokaz, da ban Matija nije smatrao svoje podanike Srbima, jer u onim dvjema poveljama Matije Ninoslava,¹⁹ gdje se spominju Srbi, govor je o strancima u njegovoj banovini.

Ime se dakle „Srbin” ne odnosi na banove podanike nego na strance, i samo se po sebi razumije, da će ban suditi Bošnjacima, svojim podanicima, pa se oni parbili ma s kim bilo. Zato ne treba ni s kim ništa ugovarati. To je bar jasno, a to znamo i iz prakse.

Držimo, da se iz ovoga svega jasno vidi, da su muslimani i katolici u Herceg-Bosni Hrvati i da se nikada nijesu nazivali Srbima, a niti ih je iko tim imenom zvao. Hrvatstvu je sve na put stajalo, ali uzalud! ono se ne da zatrti i baš je to znak, da je hrvatstvo u Herceg-Bosni staro korjenito.

Bilješke:

1 – Šišić, „Herceg-Bosna prigodom aneksije”, str. 20.

2 – Dr S. Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti. Sarajevo, 1912, strana 7.

3 – „Glasnik zemaljskog muzeja“, god. I. knjiga III.

4 –  Dr. fra J. Jelenić. Kultura i bos. franjevci str. 182—3.

5 – Iz Sejahatname Evlije. gl. zem. muzeja za g. 1908. str. 313.

6 – Bošnjaci i Hercegovci od S. Bašagića

7 – Ibidem

8 – Ibidem

9 – „Tarihi Dževdet” od Ahmeda Dževdeta. — Kukuljević, „Glasoviti Hrvati prošlih vjekova.” Zgb. 1886. str. 73—97. — Dr. Petrijensis, „Bosnien und das kroatische Staatsrecht” Agr. 1898. 244.

10 – Krones,„Die deutsche Besiedelung der öster. Alpenländer” Stuttgart 1889. str. 339.

 11 – G. Smičiklas., „Život dra Franje Račkoga.” Zgb. 1895. str. 131. i 132. Vidi i Rad jugosl. akad., knjiga 56. str. 65. (Rački: „Hrvatska prije XII. Vijeka“).

14 – Starine, knjiga 18. str. 130—132.

15 – Kamusi turk. Carigrad 1317. I. str. 579.

16 – Šišić: Herceg-Bosna str. 22.

17 – „Serafinski perivoj” 1911 br. 12. str, 194.

18 – Fra Grga Martić, „Zapamćenja”, Zgb. 1906. str. 43.

19 – Miklosich. „Monumenta serbica”, Beč, 1858. broj 30 i 35.

* * *

„Hrvatska svijest“, Sarajevo, broj 7, 1. svibnja 1914. –

sadržaj: Omer: Matošu.

Specians: O čovjeku, koji je više od književnosti.

Jusuf Tanović: Uskrsnuće.

Husni-Hasan: Katolici i muslimani nazivlju se Hrvatima.

R. Š. M.: A. G. Matoš.

Jusuf Tanović: Robova kletva.

Listak: Polemike A. G. Matoša.

Matoševo spomen-sijelo u Sarajevu.

Tomislav Dragun