Hrvatski Fokus
Feljtoni

Maks Luburić u Glasu Domovine (4)

I ne bih bio iskren kada ne bi priznao, da sam voljan dati život kako bi pred poviešću dobio mjesto, koje mi pripada

 

I ako sam ja bio jedan od onih, koji su proglašeni “izdajicama” jer sam ustao u obranu NAČELA, u odnosu PRAVDE, u odnosu INTERESA NARODA, nemogu zato predlagati svoju neodgovornost za sve ono, što se u 25 godina dogodilo, a još manje sada proglašavati svoju nepogrešivost, a blatiti one koji su ostali na drugoj strani. I kritiku treba vršiti, da se popravi stanje, a izvuče korist za domovinsku stvar.

Gdje je apsolutna istina? Uzmimo primjer Ciligu. On je vječni buntovnik. Bunio se protiv fašizma i to ga odvelo u Moskvu, u komuniste. Bunio se protiv Talijana i to ga odvelo u Jugoslavene, kojega još uvjek ponekada brani ili zagovara, iako na poseban način. Bunio se protiv nasilja u Rusiji i stigao u Sibir. Bunio se protiv vlasti u Hrvatskoj i stagao u logor, a sada se buni protiv velikosrbstva i srbokomunizma. Tko može sumnjati da se je dao voditi ludim srdcem, koje i ako nije bilo ustaško, ipak je ludo hrvatsko srdce, kao i onog Zmaja od Bosne i Hadži Loje, kao i gosp. Zrinskih i Frankopana, kao i Matije Gupca, pa kao i Tita, koji se buni protiv svojih gazda u Moskvi.

Srbi vele: buni se kao “Grk u hapsu”, a mi bi mogli kazati, da se “buni ko Ante Ciliga”. I u svom materializmu bio je buntovni idealista. Ali, velimo u dobronamjernoj kritici, ipak nije ni buntovao pravo na strani Cilige jedino ispravno, jer eto ja sam se bunio protiv onih, koje je i Ciliga odgojio kao bivši komunist, bunio sam se protiv i onih Srba koje je Ciliga u Mostaru konsultirao o “zlodjelima fratara”, bunio sam se, jer sam i ja i mnogi ondašnji postao Ustaša pod srpskim batinama, i progonima, koji nisu u Mostaru bili slučajni. Pa bunio sam se i protiv Talijana, ne jdenom ih napao, i to je poznato, da sam morao napustiti zonu, a moje ime bilo izvješeno na svakom telegrafskom stupu u Hercegovini i Dalmaciji, da se nesmiju odazivati mojim pozivima, niti ići u vojsku, jer će biti proganjani roditelji tih vojnika. Bunio sam se i protiv mojih prijatelja Njemaca i bez predomišljanja napao bih bilo koga, ako je to bilo u interesu Hrvatske. I bilo je takvih, kao ja, koji su se i protiv mene bunili, pa i glavom platili tu bunu.

Nije Ciliga zastupao ABSOLUTNU ISTINU, i ne može graditi ni ABSOLUTNI KALUO, prema kojemu se treba pisati povijest. Ili, recimo, način kako Varoš (Miroslav Varoš, prof., Udbin agent, mo.) piše o odgovornosti za Bleiburg, za držanje Hrvatske vojske, pišući o tome, što kažu partizanski generali o tim stvarima. Varoš nije vojnik, posebno nije bio zapovjednik, ne pozna stvari o kojima piše, ali se penje na bačvu, pa veli: eto Maks se borio, Sudar konja jašio, vojska pjevala kao da ide u svatove, kako to kaže dobri čiča Fra. Oton, (Knežević, mo.) a Poglavnik odmaglio, zapovjednici i vlada napustile vojsku, došli partizani i poklali je. Generaliziranje je neodgovorno, nanosi veliku neprocjenjljivo štetu našoj stvari.

I Ciliga i Varoš liepo su opisali moju ulogu, nukajući me, da neka govorim. Ja sam i voljan, ali ne tako, da ispadne, biva, sada si u nemilosti kod HOP-a pa udri nije ti ga majka rodila, udri po Poglavniku. To nije pisanje poviesti. Nemam se zašto zahvaljivati Varošu, što me prikazuje u pozi junaka, zapovjednika, ako ja trebam biti hipoteka mojim zapovjednicima, ODNOSNO VOJSKI KAO CJELINI. Ne bi to bilo pošteno od mene. Ja ću svima njima pomoći u pisanju poviesti, dati podatke, koje mislim da se može dati, ali ne mogu dati podatke koji bi mene mogli predstaviti u ulozi žrtve protiv moje domovine. Ja ću sa svima njima surađivati na zajedničkoj stvari, ali nikada tako, da nakon toliko pogrješaka, koje sam u životu počinio, i druge zato, da operem sebe za eventualno političku ulogu ili za poviest. I ne bih bio iskren kada ne bi priznao, da sam voljan dati život kako bi pred poviešću dobio mjesto, koje mi pripada. To radi mene, radi moga oca, majke, radi moje djece, i radi bezbroj drugova koje sam vodio i odveo u smrt, i baš ta vjera me obligira, “Noblesse oblige”.

(Moram, više kao čovjek nego kao Hrvat, a tek onda kao Hrvat, reći za generala Drinjanina: koliko god je on imao snage boriti se za Hrvatsku i u toj borbi počiniti nedozvoljene stvari, još više je on imao snage reći istinu. Zato je on u svojem famoznom i povijesnom govoru Hrvatima grada Toronto, prigodom proslave Desetoga Travnja 1968 god., na vrpci rekao RECI ISTINU I RAZBIŠE TI GLAVU. Ako netko želi vidjeti dio tog članka, neka kline : RECI ISTINU I RAZBIŠE TI GLAVU. Taj članak sam stavio na portal javno prigodom četrdesete obljetnice pogibija generala Drinjanina, mo. Mile Boban.)

I šta da kažem o subjektivnim kritikama Dide? (Eugen Dido Kvaternik, mo.) Sve to počima sa “moj otac i ja”. Ne, Dido. Ti nisi bio poen, nisi bio raja, nisi bio ni žrtva, nisi bio ni beznačajan. I nisi otišao, nego smo te otjerali sa vlasti, jer smo se bojali dinastije Kvaternika. Ti govoriš danas drukčije nego ikada. Bio sam Tvoj prijatelj i Tvoga oca. Poznam sve i ne jednom smo Moškov i ja Tebe mirili sa Tvojim ocem.

On je Tebe optuživao da tjeraš ljude u šumu, a Ti Njega da on naoružava partizane. A mnogo nas je bilo, koji smo pak vjerovali, da obojica tjeratu SVOJU POLITIKU i objektivno sudeći, najviše ih je bilo koji su tako mislili. I nije istina, da je Poglavnik razjurio KONCETRACIJU USTAŠKIH SNAGA, nego nije Tebe , nego Juru postavio za zapovjednika, skupa smo plan pravili, i ja sam trebao biti šef organizatorskog odjela te USTAŠKE KONCETRACIJE. Otišao si onda, kada smo te otjerali, jer si poslije počeo praviti SVOJU STRANKU, SVOJU VOJSKU, SVOJE USTAŠE, SVOJU POLICIJU, SVOJU DRŽAVU.
Poglavnik je mene pitao pred Tobom, koliko vremena trebam, da TVOJU SNAGU RAZJURIM. Rekao sam pola sata i da zato već imam snage u Zagrebu. (Kada je ovo general Drinjanin pisao 1960. godine, Eugen Dido Kvaternik je bio živ. Koliko se sjećam ja nikada nisam nigdje pročitao, ili barem ja za to nisam znao, da je Dido Kvaternik ove generalove navode pobio ili na njih odgovorio, mo.) Tada si bio otpušten, pa iako si mogao ići na teren, u jednu pukovniju, otišao si plandovati na Tatre, i onda optuživao svoju domovinu.

I sam sam sliedio Tvoju sudbinu, (to je bilo kada su Njemci i Talijani vršili pritisak na Poglavnika da izruči Maksa Luburića Njemcima zbog neblagog postupanja prema jednima i drugima. Sve je to lijepo general opisao u DRINAMA, samo ih treba pronaći i pročitati. Sve je u njima rečeno, sve što se je moglo javno reći, mo.) kao i neki drugi. Ali ja sam otišao u jednu jedinicu Moškova, kao čarkar, a bio i ranjen pri krčenju puta u Varaždin, a u “OBRANI sam ostavio LJUDE, ŠKOLU, i svi su vodili “OBRANU”, dok se sve nije stišalo i vidilo se, da opet mogu Hrvatskoj koristiti. Isto se odnosi i na sve druge, koji su u dobroj ili pogrešnoj vjeri pisali o POVIESTI NAŠEGA RATA.

Još ne znamo gdje je istina, jer ista nije bezuvjetno uvijek na strani POBJEDNIKA i POLITIČKOG OPORTUNIZMA. I dok se ne znadne gdje je apsolutna istina, ne možemo i ne smijemo postavljati ni pitanje apsolutne odgovornosti za pokolj hrvatske vojske i za Bleiburg.

Moj sastanak sa Stepincem, nakon svega toga nije nikakva tajna. Na procesu se o tome govorilo, (S U Đ E N J E Lisaku, Stepincu, Šaliću i Družini, Ustaško-Križarskim Zločincima i Njihovom Pomagačima, Zagreb 1946., mo.) i Stepinac je zaista rekao da se samnom sastao i rekao, da se ni toga ne treba stiditi. O tome je govorio i nadbiskup Šarić u Madridu pred čitavom kolonijom pred par godina. (Nadbiskup Vrhobosanski Ivan Šarić je umro u Madridu u srpnju 1960., mo.) Nije tajna. Dobro, reći ću Vam, da je Stepinac bio uvjeren, da se ne smije braniti Zagreb, jer smo znali, da su Srbi koncentrirali ČETNIČKE JEDINICE ZA OSVAJANJE ZAGREBA. A mi koji znamo što su četnici i partizani, znamo, da bi oni bili Zagreb pretvorili u Hirošimu, a to nam narod nikada ne bi oprostio, jer time Države ne bi spasili. U Zagrebu je bilo sve što se bilo spasilo iz Hrvatske, a nije pobjeglo na zapad. I k tome bi još amerikanski i engleski i ruski avioni bombardirali i zadnje ostatke “fašističke Hrvatske”.

Da, nije tajna niti da smo Boban i ja, kao i veći broj terenskih zapovjednika bili da se pruži odpor. – Nije tajna niti da sam ja bio imenovan po Glavnom Stanu Poglavnika zapovjednikom toga ODPORA dok sam još bio u Sarajevu. Zna se da sam na sjednicama Glavnog Stana Poglavnika branio mišljenje da treba pružiti odpor nakon pada Njemačke. Ali to ne znači da su moji drugovi, generali, zapovjednici, članovi Glavnog Stana bili kukavice koji su napustili vojsku, jer bi to bila povijestna neistina. Oni su izvršili zapovjedi, a te su bile, da se imaju probiti do linije saveznika i predati se. Ja sam skočio i rekao, da me nitko ne može prisiliti da se predam, nego sam rekao da moramo udariti po englezima i amerikancima i probiti se u pozadinu, pa se razbježati po šumama i zatvorima svih evropskih gradova i sela, dok prođe orgija klanja. Ali šta mi vriedi to, kao ni to, da sam se borio u zalaznici, vratio se u šumu, borio se itd. kada je politika ZAPADA ISKOPALA GROB HRVATSKOJ VOJSCI.

Kakva je bila sudbina Poljske, Mađarske, Litve i ostalih zemalja, koje nisu imale Poglavnika? Kakva im je sudbina danas? Poljaci su pali kao i mi unatoč svega, kao i Madžarska, makar je Horeti poslao drugu Armiju Rusima u susret kao i saveznicima.

Ivo Bogdan je ustaškim zapovjednicima u samoj zgradi Ust. Promidžbe pred nosom Nijemaca prikazivao filmove o engleskom i američkom iskrcavanju i sam sam sudjelovao na tim prikazivanjima. Znali smo da su ju jaki, znali smo da smo izgubili rat, ali nismo znali da će predati Hrvatsku Vojsku Titi. Znali smo, da je sudbina Hrvatske zapečaćena, i NISMO HTJELI SPROVESTI ORGANIZIRANI ODPOR, JER BI NAS BILO NESTALO.

Ja sam bio zapovjednik toga odpora i ja sam dezorganizirao a ne organizirao. Spašavao sam glavu i glave, kažnjavao zločince. ALI NIJE NAM BIO CILJ PRUŽATI ODPOR.
To neka uzmu na znanje oni koji pišu povijest i neka ne optužuju Poglavnika za te čine, naime radi toga, jer NISMO DALI ODPOR, JER SE NIJE BRANIO ZAGREB, JER SE NIJE VODILA BORBA. i sa tim planom , kojeg sam osobno iznio Stepincu, bio je Stepinac sasma sporazuman.

A Tomica Mesić bio je jedan od onih, koje sam našao među zalaznicom i kojima sam rekao: branite se od partizana, ne organizirajte odpora, ali ne prenaglite se i ne predajte se ni saveznicima, ako vidite da ćete biti predani i prodani. I mnogi su pošli u šumu, jer sam im ja to rekao da neka ne idu cestom, jer smo već izvan zakona. I mnogo ih je koji žive baš zato. Ali ipak, GLAVNI STAN POGLAVNIKA je častno izvršio svoju zadaću, kao i Poglavnik, kao i ministri, kao i hrvatski generali.

Ne, ne želim da mene operu, a da Hrvatsku blate. Zato treba i prestati pisati na neodgovoran način o zadnjim danima HRVATSKE DRŽAVE, a posebno ne smiju to činiti oni, koji nisu u tom povlačenju imali uvida. Nisu generali ostavili vojsku, nisu Poglavnik i ministri učinili ništa čega se moramo stiditi. Pa ne pravimo i drugu crnu legendu, jer bi ista samo srbokomunizmu koristila.

Stepinac nije bio vojnik, ni državnik, ni političar. On je bio hrvatski patriota, i duhovni pastir hrvatskog naroda. Nije ni zvao na odpor, nije ni nagovarao na kukavičluk, nego je u svoje vrijeme pozvao Hrvate, da se bore za svoju Državu, to je i pred sudom posvjedočio, pa je posebno štetno ako Ga se želi, mrtva suprotstaviti mrtvom Poglavniku.

Svaki na svom mjestu dao je sve za Hrvatsku. Stepinčeve su doslovne rieči bile “nemojte braniti Zagreb”. Pa ne može biti vrlina Stepinca, kapital za mene, a grijeh za Poglavnika jer smo svi sviestni posljedica, bili u tom pitanju istog mišljenja. Oni koji govore, da je trebalo braniti kamen po kamen u Zagrebu, govore to, jer su im memoari partizanskih generala to sugerirali. I kada bi mene partizani jednom dobili u ruke, vjerujem da bi mi sve prije oprostili osim te činjenice, DA NISAM HTIO BRANITI ZAGREB i IZVRGNUTI NAŠ DUHOVNI CENTAR PUNOJ PROPASTI, KOJA PAK S VOJNIČKOG STANOVIŠTA NEBI, APSOLUTNO NIŠTA ZNAČILA.
(Svršetak u sljedećem broju)

Mile Boban

Povezane objave

Hrvatska država i njezin opstanak (5)

HF

Dalmaciju Talijanima prodao je dr. Ante Trumbić 1915., a ne dr. Ante Pavelić 1941. (7)

hrvatski-fokus

Čovjek i šport (4)

HF

Hrvatska država i njezin opstanak (6)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više