Hrvatskim jezikom protiv agresivne mađarizacije
Juraj Kolarić: MEĐIMURSKA KAJKAVSKA BIBLIJA, Tkanica, Zagreb, 2023.
Nova knjiga mons. Jurja Kolarića Međimurska kajkavska Biblija – Mala Biblija Staroga i Novoga Zakona, objavljena je u vrijeme neposredno nakon što je u Mađarskoj objavljena karta Velike Mađarske na kojoj je hrvatsko Međimurje prikazano sastavnim dijelom Velike Mađarske. Znakovito i poučno. Knjigu je podijelio u dva dijela: Prvi dio: Crkvene prilike u Zagrebačkoj biskupiji sredinom 19. stoljeća; Crkvene prilike prema pisanju Katoličkog lista; Juraj Haulik kao mecena i Jezik zagrebačkih biskupa i nadbiskupa Jurja Haulika; i drugi dio, s četiri poglavlja: Međimurska kajkavska Biblija, Međimurski molitvenik Jezuš ljubav moja, Međimurska Mala Biblija staroga i novoga zakona i Kajkavski Novi zavjet Ivana Ruperta Gusića iz 1821. godine. U reprint Prilogu Kolarić je objavio: JEZUŠ, LJUBAV MOJA – Molitvenu knjižicu s pjesmama i katekizmom za Međimurce, Zagreb, 1912., i MALU BIBLIJU STAROGA I NOVOGA ZAKONA, Budimpešta, 1914. po Emanuelu Pokornom za međimursku školsku djecu, Budimpešta, 1914. Na kraju je bilješka o autoru, popis literature i kazalo imena. Urednik knjige je Marijan Majstorović a nakladnik Tkanica, d.o.o. Zagreb.
U Predgovoru je urednik, među inim, naglasio svrhu spomenutih iznimno važnih dokumenata s objašnjenjima. Mala Biblija staroga i novoga zavjeta za međimursku djecu ili Međimurska kajkavska Biblija, predstavlja vjerski, kulturni, jezični i nacionalni fenomen u novijoj povijesti Hrvata iz Međimurja. Ovaj pothvat međimurskog klera predstavlja zapravo zadnje poglavlje bogate povijesti Zagrebačke nadbiskupije koja je, braneći skoro tisuću godina svoje pravo na Međimurje, očuvala Međimurje za Hrvatsku. Preko Male Biblije Međimurce se kanilo što više približiti njihovoj domovini Hrvatskoj od koje su bili politički odijeljeni i izloženi agresivnoj mađarizaciji, a svojom kajkavštinom namjerno više približiti hrvatskom književnom jeziku.
Juraj Haulik i Katolički list
Prvi dio knjige autor posvećuje prvom zagrebačkom nadbiskupu Jurju Hauliku i njegovom, jednim od najvećih dostignuća njegova biskupstva Katoličkom listu zagrebačkom, prvim hrvatskim katoličkim novinama. U središtu interesa je turbulentna 1848. godina, u vjerskom i političkom smislu, kao i godine koje će obilježiti Bachov apsolutizam (1849. – 1860.). Oktroiranim Ustavom 1849. g. bečki je dvor kanio pomiriti separatističke zahtjeve pojedinih naroda s načelima državnoga jedinstva. Pod utjecajem vojnih krugova Bečki je dvor u potpunosti skinuo masku i otvoreno pokazao svoje centralističke i apsolutističke nakane. Njima su napose bili pogođeni Hrvati koji su mislili da će svojom ulogom u zaštiti interesa bečkoga dvora i Monarhije biti nagrađeni. Iako je 1848. godine, nakon što je ban Jelačić protjerao Mađare iz Međimurja, ponovno pripojeno banskoj Hrvatskoj. Završetak razdoblja Bachovog apsolutizma započinje objavom ožujskog ili oktroiranog ustava a završava listopadskom diplomom 1860. godine. Godinu dana kasnije, nakon raspuštanja Carevinskoga vijeća i objavljivanja tzv. veljačkog patenta 26. veljače 1861. godine, pojačan je centralizam, koji je uz Nijemce i Mađarima jamčio prevlast nad ostalim narodima. Međimurje je ponovno oduzeto Hrvatskoj i predano Ugarskoj. I ostalo pod Mađarima do 1918. godine. Od pozitivnih posljedica u tom mračnom vremenu Kolarić ističe lik i djelo zagrebačkog biskupa i prvoga zagrebačkog nadbiskupa Jurja Haulika, kao i odluku pape Pija IX. 1852. g. kojom je podigao zagrebačku nadbiskupiju na nadbiskupiju i njoj podredio kao sufragane biskupe senjskog, križevačkog i đakovačkog. Uz Haulika kao veliko ime ističe se đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer, imenovan za biskupa 1949. godine na prijedlog bana Jelačića. Neizostavno je ime i djelo bana Josipa Jelačića. No, u ovom radu autor veću pažnju posvećuje, često zanemarenoj ulozi zagrebačkog nadbiskupa Haulika, čije se djelo minorizira u odnosu na djelo biskupa Strossmayera, što nikako ne odgovara istini.
Biskupstvo i hrvatsko domoljublje Juraja Haulika
Iako Slovak po rođenju Haulik (1788. Trnava – 1869. Zagreb) punih je osam godina – sve do imenovanja Josipa Jelačića banom – 1848. g. i kasnije, odlučno zastupao interese hrvatskoga naroda. Kako ističe Kolarić koliko god mu je dopuštala njegova crkvena služba, stavio se u službu hrvatskoga nacionalnog pokreta, što je potvrdio svojom izjavom u pastirskom govoru 1838. godine: Vas pako molim i zaklinjem da me smatrate svojim i onim koji domovinu vašu smatra svojom domovinom, i nadalje: On je odlučno branio hrvatska nacionalna prava pred nepravednim mađarskim nasrtajima, a sve što su Hrvati u to vrijeme postigli na kulturnom, političkom i vjerskom području, postigli su zaslugom i zauzimanjem Jurja Haulika. Zagrebačkim biskupom Haulik je postao 1837. godine, kada je ban bio Franjo Vlašić koji je pobolijevao te je bansku službu od 1838. do 1842. te od 1845. do 1848. obavljao upravo Haulik. U Beču su rovarili protiv njega zbog njegova zauzimanja za hrvatsku stvar, a u Ugarskoj ga je Lajos Kossuth proglasio veleizdajnikom i neprijateljem mađarsko ugarskog naroda i izdajicom domovine. Otvoreno se protivio mađarizaciji i germanizaciji Hrvatske i na svim mjestima podupirao, branio i tražio uvođenje hrvatskoga jezika u Međimurju. Među brojnim zaslugama za naš narod autor navodi: utemeljenje zaklade za sestre milosrdnice Sv. Vinka; osnutak Hrvatsko – slavonskog gospodarskog društva; osnivanje Gospodarskog lista; rad na podizanju narodnih čitaonica i škola; veliko i odlučno protivljenje odcjepljenju Međimurja od Zagrebačke biskupije; rad na uljepšavanju grada Zagreba i uređenje parka Maksimir; osiguranje novca za obnovu crkava i postavljanja novoga inventara u njima; podupiranje školovanja hrvatske mladeži; temeljita obnova Zagrebačkog sjemeništa; kao mecena ništa nije zaostajao za mecenstvom Strossmayera jedino što njegovo nije bilo toliko spektakularno; utemeljio glasilo svoje biskupije Katolički list zagrebački, g. 1848. kao jedan od svojih najvećih pothvata. U početku je glasilo bilo namijenjeno svećenstvu a potom obrazovanim čitateljima. Za protivnike Glasilo je imalo jaku protukatoličku struju, poput Jugoslavenskih novina koje su vodile kampanju protiv katoličanstva, katoličkog svećenstva i papinstva. Kao što smo spomenuli njegov jedan od najznačajnijih pothvata bilo je utemeljenje Katoličkog lista. Ovaj crkveni tjednik bile su prve katoličke novine na slavenskom jugu. Sam spomen na raznolikost tema kojima se bavilo glasilo rječito govori o njegovom značenju. Navedimo ih makar taksativno: filantropizam, bezboštvo, sloboda Crkve u svijetu, Rimokatolička Crkva kao istinska Kristova Crkva, mržnja na katoličku Crkvu, podizanje zagrebačke biskupije na nadbiskupiju, o sudjelovanju svećenika u politici, kriza u katoličkom svijetu, kultura i znanost, književnost, o masonima, o vjerskim prijelazima, o prozelitizmu, katoličkim misijama, hrvatskoj dijaspori, stanju katolika u Bosni i Turskoj, temama iz političke svakodnevnice, bezbožnom suvremenom svijetu i racionalizmu, odnos prema hrvatskom nacionalnom blagu, tradiciji i baštini – muzejska djelatnost, o interkonfesionalnim odnosima, prikazima knjiga i raznih publikacija… Katolički list izlazio je od 1849. svake subote kao glasilo Duhovnog stola, pod naslovom, najprije Katolički list zagrebački (1849. – 1850.), potom Zagrebački katolički list (1851.-1852., 1854.-1876. te konačno samo Katolički list (1877.-1945.)
Godine 1861. Haulik je upozorio na pogubnost jugoslavizma/jugoslavenstva za hrvatske interese i za sudbinu hrvatskoga i drugih naroda. Zbog te izjave Juraj Haulik je istisnut iz hrvatske/jugoslavenske povjesnice u odnosu spram Josipa Juraja Strossmayera i njegova jugoslavizma, baš kao što se dogodilo i s jednim od najvećih hrvatskih preporoditelja grofom Jankom Draškovićem (1770.-1856.) u odnosu spram ilirizma/jugoslavizma Ljudevita Gaja. Prvi zagrebački nadbiskup Juraj Haulik bio je jedan od prvih i najznačajnijih proroka propasti jugoslavenstva i zbog njegovih zasluga za hrvatske nacionalne i interese Crkve u Hrvata, hrvatski narod bi trebao, u svjetlu novih spoznaja i političkih okolnosti, ocijeniti njegov značaj i dati mu pravo mjesto u našoj crkvenoj i nacionalnoj povijesti.
Domaća inteligencija i međimursko svećenstvo u borbi za hrvatstvo Međimurja
Autor upozorava da su se Mađari, u svojoj politici mađarizacije, služili svim mogućim sredstvima: u sve škole i urede uveden je mađarski jezik; u Čakovcu je otvorena mađarska učiteljska škola; izvršena je denominacija topografskih naziva kao i hrvatskih imena i prezimena; djeca u školama morala su slušati vjeronauk na mađarskom jeziku; u upravi, sudstvu i školstvu mogli su biti namješteni samo Mađari; neprestano su inzistirali na odvajanju međimurskih crkvenih vlasti od Zagrebačke biskupije i pripajanju Mađarskoj… U međimursku kajkavštinu Mađari su nastojali ubaciti što više mađarskih riječi kako bi takvu mađariziranu kajkavštinu proglasili posebnim međimurskim jezikom, nastojeći Međimurje i na taj način odvojiti od hrvatskoga jezika i Hrvatske, premda je na prijelazu 19. u 20. stoljeće u Međimurju živjelo oko 92 posto Hrvata i samo oko osam posto Mađara! U takvim okolnostima najveći protivnici mađarizacije bili su mlada domaća inteligencija i napose mladi svećenici, rođeni u Međimurju a školovani u Zagrebu. Znajući da se glavni rat vodi na liniji očuvanja hrvatskoga jezika i domaće kajkavštine, koju su nastojali što više približavati prema standardnom hrvatskom jeziku, prionuli su na pripremu crkvenih knjiga i brošura kojima se narod najviše služio. Autor nam predstavlja međimurski molitvenik Jezuš, ljubavi moja – Molitvena knjižica s pjesmama za Međimurce na hrvatskom kajkavskom jeziku sa što više hrvatskih riječi. Molitvenik je 1912. u Zagrebu objavio Juraj Lajtman, jedan od najzaslužnijih hrvatskih boraca protiv politike madžarizacije i za očuvanje Međimurja za hrvatsku domovinu. Drugu značajnu knjigu, 1916. godine pripremio je Vinko Žganec pod naslovom: Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja, a kojom je, kao i svojim cjelokupnim radom želio upozoriti glazbene stručnjake i povjesničare da u Međimurju živi hrvatski narod, koji se protivi mađarizaciji i koji želi sačuvati svoj hrvatski jezik. Zanimljivo je kako je ova knjižica odigrala značajnu ulogu u budućem statusu Međimurja, kada se na mirovnoj konferenciji u Trianonu, 4. lipnja 1920. godine, odlučivalo kome će pripasti Međimurje. Kao što znamo ono je pripalo Hrvatskoj, odnosno osnovanoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. O Lajtmanovu Molitveniku i Žgančevoj knjizi popijevki dosta se znalo u našoj povijesti, no manje je poznata Međimurska kajkavska Biblija Jurja Lajtmana.
Međimurska kajkavska Biblija
Iako je rukopis Biblije bio dovršen 1913. godine, objavi Biblije na putu bile su brojne prepreke, kako organizacijske tako i vjerske. Biblija je ipak tiskana 14. travnja 1914. godine, godine u kojoj je izvršen Sarajevski atentat tako da zapravo nikada nije bila u uporabi kao službena Biblija u međimurskim školama. Ipak, kako ističe Kolarić, Mala Biblija na međimurskom kajkavskom jeziku ostaje svojevrstan vjerski i kulturni spomenik koji su međimurskom čovjeku podigli njegovi svećenici u borbi za hrvatsko Međimurje. Mala Biblija staroga i novoga zakona za međimursku školsku djecu, prijevod je djela Emanuela Pokornyja, prilagođen svrsi prevoditelja i priređivača Jurja Lajtmana, koji je djelo preveo na međimursko kajkavsko narječje kako bi istisnuo iz uporabe madžarsku verziju međimurske kajkavštine koja je išla za odnarođivanjem Međimuraca. U Bibliji Stari zakon ima 50 poglavlja, a započinje sa Stvorenje svieta a završava poglavljem Eleazar i junački Makabejci. Novi zakon ima 59 poglavlja, započinje s poglavljem Angjel Gabrijel navješća rodjenje sv. Ivana Krstitelja a završava s Djelovanje svetih apoštola i njihova smrt. U Dodatku se prikazuje povijest Crkve u devet poglavlja: 1. Rimljani unište Jeruzalem i rastiraju Židove, 2. Progonstva, 3. Konštantin Veliki daje kršćanima slobodu, 4. Narodi u Europi primaju vjeru kršćansku, 5. Krive vjere, 6. Raskol, 7. Protestanti, 8. Cirkva se raširila po cielom svietu, i 9. Kako proganjaju Cirkvu u najnovije vrieme? Posebna vrijednost Međimurske kajkavske Biblije sadržana je i u lijepim grafikama koje ilustriraju gotovo svako poglavlje, ove, uistinu, po opsegu male, a po nacionalnom i vjerskom značenju, velike knjige.
Za kraj knjige mons. Kolarić uvrstio je prikaz Kajkavskog Novog zavjeta Ivana Ruperta Gusića iz 1821. godine, prvi cjeloviti prijevod Novoga Zakona na kajkavski književni jezik. Knjiga je predstavljena našoj javnosti 2021. godine. Djelo su za tisak priredili i pogovor napisali prof. Alojz Jembrih i Zvonimir Kurečić.
Mons. Kolarić obradovao nas je svojom novom knjigom kojom rječito pokazuje borbu Međimuraca protiv agresivne mađarizacije i svekolikog odnarođivanja, stavivši u središte otpora borbu za očuvanje hrvatskoga jezika i pripajanje Međimurja hrvatskoj domovini, kojoj odvajkada i pripada.
Stoga bih ovom štovatelju i odanom promotoru Međimurja poželio da doživi da i njegovo Međimurje i njegova rijeka Mura, uđe u tekst hrvatske himne Lijepa naša. Činjenica je da je rijeka Mura, od doseljenja Hrvata bila najsjevernija granica Hrvatske, pa nema nikakva razloga da se u našoj himni u stihu Teci Dravo, Savo teci, prva riječ ne zamijeni riječju Muro, pa bi stih tada glasio: Muro, Dravo, Savo, teci… Do sada su to predlagali: prof. dr. sc. Zvonimir Bartolić, prof. dr. sc. pater Vladimir Horvat, autor knjige mons. Juraj Kolarić i brojni drugi. Naposljetku, njima se pridružuje i autor ovoga teksta. I još jednu želju. Da konačno u Međimurju, u javnim prostorima, nestanu svi spomeni na partizanske tzv. osloboditelje Međimurja, koji su umjesto slobode Međimurcima i hrvatskom narodu donijeli teror i progone, pretvorivši Hrvatsku u novu jugoslavensku tamnicu naroda.
