Splitski intelektualac Bogdan Radica (1904. – 1993.) u svom je životnome putu prošao metamorfoze kao i hrvatski narod, kao uostalom i dr. Franjo Tuđman. Radica u splitskom varošu miješa jugoslavenstvo i katolicizam, u ratu se posvađao s rojalistima (čitaj: velikosrbima) da bi pružio podršku Titu, ali suočen sa užasima crvenoga terora požurio se natrag u SAD.
Radica je zet slavnoga mislioca Guglielma Ferrera (i Leo Ferreo, Gina Ferrero i Ferrerov punac Lombrosso su zanimljivi likovi, kao i sin mu Leo Raditsa). Na tragu Ferrera, koji je osobni protivnik Benita Mussolinija i kritičar američke kvantitativne civilizacije, piše Radica "Sredozemni Povratak". Značajno mu je djelo "Agonija Europe" u kojem kroz razgovore s briljantnim europejskim intelektualcima, mahom književnicima (Radica je romanist) uoči Drugoga svjetskoga rata traži dijagnozu za bolesnu Europu. Boreći se protiv komunizma i titoizma kao starac je dočekao nezavisnu Hrvatsku.
Članak u "Hrvatskoj reviji" (München, 1972., br. 2.-3.) "Titov nokturno" potencira mračan ugođaj ,ali i sumrak divusa Titusa i Jugoslavije kao poroda od tmine. Naslov je i parodija na Titov povratak 1937., tj. kumrovečki nokturno M. Krleže, odvratno groteskni ulagivački tekst za koji dajem poveznicu: https://www.tacno.net/kultura/miroslav-krleza-titov-povratak-1937/
Započinje Bogdan Radica energično in medias res: "s prosincem 1971. otpočelo je raspadanje, ili, točnije odumiranje Jugoslavije." Iz mudroga i zanimljivoga teksta koji secira patologiju jugoslavenske federacije, Tita, Partije i narodnih masa izdvojit ću samo neke akcente koji su aktualni ili retorički izuzetno uspjeli.
"Komunistički sistem u Hrvatskoj zadnjih godina pružio je ipak mogućnosti inteligentnijem dijelu inteligencije da se izgradi u značajne individualnosti, kakvih prije kod nas nije bilo. Lov na vještice ustvari je lov za partijskim pozicijama: odstranjivanje jačih individualnosti s vodstva otvara vrata primitivcima, kretenima, zaostalima i reakcionarnim elementima."
Ljuba Prvana Marina Gruića, Bogumila Cukuna Radica naziva staljinističkim poluinteligentima. "Tito se uostalom ponovno vratio na onaj rang vođenja vlasti koji je kao Staljinov aparatčik naučio u najtamnijim periodama komunističke vlasti. On je to sasvim jasno potvrdio kad je izjavio da se njemu nisu nikada posebno sviđale promjene koje je izvršio Peti kongres Partije. Dakle: liberalizacija, samoupravljanje, isticanje humanizma i samostalnog vođenja komunizma od sovjetskog utjecaja. To isto sada izjavljuje i Jurjević Baja, presretan što u Titu vidi obraćenika ili povratnika na batalsko – balkanski primitivni komunizam, komu nisu potrebni ni Đilasi, ni Pijade, ni Tuđmani, ni Djerdje, ni Komarice, ni (Ivan) Supeki, ni (Miko) Tripali, ni (Marko, komunist optužen da je anarholiberalan) Nikezići, ni Latinke Perović (čelnica srbijanskoga CK), ni Savke Dabčević nego Rankovići pod drugim imenima, bilo da se zovu Dolanci (Stane, op. T.T.) i opet Bilići (Jure) jer ni Kardelji uskoro ne će biti potrebni!
Sve će nadživjeti Tito, bilo da ostane živ, bilo pretvoren u vosak mumiju u mauzoleju na Avali! Hrvati naime ne će Tita na Mirogoju, pa čak niti u Kumrovcu". "Titovo traženje počasnih doktorata i moljakanje Nobelove nagrade za mir, zatim skupljanje svih mogućih nagrada i ordena, sve je to oznaka senilnosti jednog provincijskoga parvenua. (fr. skorojević). Optužuje ga da oponaša Habsburgovce, ali u stilu "Grofice Marice" (seljanke koja oponaša gospodu, op., T.T.), da troši na održavanje Brijuna 2 milijuna dinara dnevno, a da je zarada jednog radnika 100.000 dinara mjesečno.
Ipak ovdje napominjem unatoč istinitosti Radičina teksta da je napadanje na Tita od kojeg je upravo Zapad napravio mit često bilo kontraproduktivno. Taj čovjek bio je ratni zločinac, slabih emocija i ravnodušan prema Hrvatskoj, ali bistar realpolitičar koji je znao iskoristiti položajnu rentu.
"One (publikacije, T.T.) kroz svoj pluralizam i kroz svoje mnogostruko gledanje na probleme Hrvatske i svijeta upravo udaraju u mozak "stihijsku" baruštinu jednog isušenog stvorenja, kao što je Bakarić i cjelokupna vladajuća komunistička vrhuška Hrvatske danas." (Bakarić iako podmukao nije bio glupan, što većina hrvatskih političara danas jesu, ali opet generički je to slično op., T.T.).
Zanimljivo je da su žrtve smjene nakon Hrvatskoga proljeća (1971.) Josip Djerdja (komunist,prvoborac iz 1941., teoretičar nesvrstanosti, umro u Beogradu 1990.!) Maks Baće (borio se i u Španjolskom građanskom ratu), dakle kadrovi koji su bili dosljedni komunisti, pa čak i fanatici! Radica navodi da je sasvim iznenađen optužbama splitskoga suda na račun nekih sudionika splitskoga i zadarskoga simpozija da su pod Radičinim utjecajem ideja o Hrvatskoj na Mediteranu. (Matvejević se tom temom bavi tek 1987., možda i po nalogu?)
"Položaj Hrvatske u Mediteranu je ono što je čini osebujnom i toliko različitom od ostalih naroda u Jugoslaviji, tvrdi Radica, ali to otvara zamršeno pitanje (Braudel!) što je Mediteran, kao i dokle sežu Alpe i Srednja Europa; ili Rdaica pakosno nameće Srbima da su nemorski i bezmorski narod?
"Zanijekati ili oduzeti Hrvatskoj njezin mediteranski lik, značilo bi je osakatiti ili baciti u zaostalost Balkana." Ova razmišljanja su osobito bitna: "bilo bi ipak neobjektivno kazati da postoji neka srpska teritorijalna ekspanzija. Republika Srbija kakva je danas stvarno nije nego malo veća od predkumanovske Srbije (mjesto u Makedoniji, bitka 1912. između srbijanske i turske vojske). Izgubljena južna Srbija preko makedonskoga rascvata ne će se više vratiti u Dušanovo carstvo. Kosovo i Metohija, postojbina stare i pradavne Srbije, izgubila je sav svoj demografski izgled. Ona je albanska; i ne će proteći mnogo vremena da se sjedini s majkom zemljom Albanijom. Srbiji dakle na europskoj strani ostaje samo Vojvodina. Muslimani (tako se zvalo Bošnjake u doba Jugoslavije, T.T.) su upravo sada izglasanjem nacionalne većine u BiH dali strašan udarac velikosrpstvu. Ali bilo bi nepolitički misliti, da ostvarenjem muslimanske većine muslimani nisu isto tako upozorili i katoličke Hrvate u toj "fatalnoj zemlji", kako ju je nazvao nitko drugi nego poglavnik Pavelić, da oni neće biti kusur (turc.: sitan novac za razmjenu) u političkim računima hrvatskih odnosa sa Srbima.
Budimo realni; na realizam jednog elementa koji je već u otomanska vremena naučio biti realan treba reagirati realno. Mi koji smo zadnjih godina pod udarcem i srpske i hrvatske političke iredente iz BiH bili licitirani i nadlicitirani da nismo Hrvati, ili da smo malo Hrvati, ili da nismo Hrvati kako treba, da poput Mačeka siječemo i dijelimo BiH, morali bi se sada nasmijati. Ali drama je i suviše teška, a da bi joj se gledalac mogao smijati. Tek ostaje i Srbima pravoslavcima i Hrvatima katolicima da sve svoje brige posvete užoj domovini. Hrvati ipak imaju jednu prednost nad Srbima. Ta se sastoji u tome, da Hrvati ne će klati muslimane, jer ih nikada i nisu klali, dok u odnosima između Srba i muslimana antropologija upozorava na jučerašnjicu."
"Naš se, čak i demokratski svijet, nije naučio jednome, da u velikim masovnim demokracijama američkog tipa politički čovjek mora oko sebe okupljati mnogovrsnu inteligenciju, kako bi mogao odgovarati potrebama jednog složenog društva, za koje politički čovjek nije pripremljen. Bez tzv. "brain trusta" (okupljanja mozgova) Roosevelt ne bi mogao operirati u tijeku rata; isto tako i svi predsjednici poslije njega."
Udara Radica i po Krleži da se morao pokloniti tiraninu, koji ga odlikuje najvećim ordenom Bratstva i jedinstva, dok istodobno tisuće ljudi ostaje bez posla ili završava u zatvoru. Zlobno dodaje da se u daleko benignijoj situaciji Krleža sprdao s kiparom Meštrovićem kojemu u zagrebački atelier dolazi diktator kralj Aleksandar. Samo zašto naziva Krležu Titovim dvorskim zabavljačem Radica kada je i sam "držao svijeću" kralju Aleksandru? "Jugoslavenski nokturno i smrt Jugoslavije. Imao sam duboko uvjerenje kada sam čitao da se tjeraju u tamnice Tuđmani, Gotovci, Pavletići, Čički, Budiše…, kako se vrijeđaju tradicionalne ustanove, kao što je Matica hrvatska, kako se falsificiraju iz ustiju jednog megalomana (Tita, op., T.T.) Radići, Jelačići, Zrinski i Frankopani, dok se idoliziraju Karađorđevići (pretjeruje, toga nije bilo, op., T.T.) i sve što je srpsko da je Jugoslavija umrla. Zaključuje dalekovidno Bogdan Radica da je na mladima da podignu i ožive Republiku Hrvatsku! Živjela Hrvatska!
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više