Rođen je 27. studenoga 1909. u selu Hrasno nedaleko od Busovače
U hrvatskoj političkoj emigraciji bilo je mnogo visokoškolovanih koji su u srcu bili domoljubi, ponekad bi se pojavili među narodom, poneki su znali i domoljubno pisati, posebice kritizirati, ali nisu se upuštali u konkretan rad „na terenu”, s narodom. Znali smo reći da su to „trebalo bi” domoljubi! Stanko Vujica (1909. – 1976.) ne samo što je pisao i govorio nego je bio spreman preuzeti veliku odgovornost kad je trebalo. Prihvatio se biti predsjednikom Izvršnoga odbora Hrvatskoga narodnoga Vijeća u trenutku kad ga je Vijeće, odnosno politička emigracija, najviše trebala.
Životni put
Stanko Mirko Vujica rođen je 27. studenoga 1909. u selu Hrasno nedaleko od Busovače. Nakon završetka osnovne škole u Busovači, završio je Franjevačku gimnaziju u Visokom, studirao filozofiju i teologiju u Sarajevu, Zagrebu, Beču i Innsbrucku, a titulu doktora filozofije postigao je u Zagrebu. Za vrijeme rata, odnosno Nezavisne Države Hrvatske, službovao je u Ministarstvu vanjskih poslova. Kraj rata zatekao ga je u Njemačkoj pa je imao sreću nedugo nakon što su prestala razaranja i masovna ubijanja doseliti se u Ameriku (SAD). Već 1947. postao je profesorom filozofije i komparativne religije na Wilkes Collegeu u Pennsylvaniji, gdje je s vremenom postao i pročelnikom Odsjeka za filozofiju.
Objavljivao je analitičke priloge u više emigrantskih glasila: Danica, Hrvatski glas, Hrvatska revija, Journal of Croatian Studies i Studia Croatica, a u stranim glasilima: Eastern World, Pakistani Philosophical Journal, Research Journal of Philosophy i East Europe. Objavio je knjige Razmatranja o sadašnjosti Hrvata (1968.), Razmatranja o Oktobarskoj revoluciji: Prigodom njezine 50-godišnjice (1968.) i Kroz izbjegličku prizmu: političke polemike i pouke (1972.), a na engleskom
Croatia’s Struggle for Independence (1965.) i The Humanist Marxism in Croatia: An Agonizing Reappraisal of Marxist Dogma and Practice (1969.).
Vujica je bio dobitnik poznate Fulbrightove stipendije i proveo je (sa suprugom Nadom Kesterčanek) školsku 1960./1961. u Pakistanu i Indiji istražujući istočnjačke vjerske i filozofske tradicije i držeći predavanja na tamošnjim sveučilištima o američkom, odnosno zapadnjačkom načinu života i razmišljanja.
Za slogu i slobodu
Wilkes College (od 1990. sveučilište) nalazi se u gradiću Wilkes-Barre, kojih stotinjak kilometara sjeverozapadno od grada New Yorka. Premda je Stanko (poslije i njegova supruga Nada) radio i živio podalje od hrvatskih emigrantskih naseobina, uvijek je bio dio života hrvatske emigracije i njezina rada za slobodu svojega naroda. Bio je ne samo član Hrvatske akademije Amerike (Croatian Academy of America) nego i njezin višegodišnji predsjednik (1968. – 1971.). Osim strukovnih udruga, bio je i počasni član Odbora za istraživanje bleiburške tragedije. Pozorno je pratio događanja u Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj državi, i čitateljima hrvatskih emigrantskih glasila redovito tumačio (ne)prilike u domovini. Među ostalim, s još nekoliko drugih hrvatskih intelektualaca dao je 1967. javnu potporu Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika.
Slom Hrvatskoga proljeća, odnosno „udar iz Karađorđeva”, zahvatio je domoljubne redove u emigraciji kao toplinski val. Jedan je od gorućih zahtjeva „iz naroda” bio: Hoćemo slogu u borbi za zajedničku nam demokratsku Hrvatsku. Ideja nacionalnoga pomirenja također je bila sazrela. Rezultat toga bilo je utemeljenje Hrvatskoga narodnoga vijeća 1974., u kojem je sudjelovao i Stanko Vujica.
Vujica nije pripadao ni jednoj hrvatskoj političkoj ili ideološkoj grupaciji. Dostatno mu je bilo biti domoljub i svojim tihim ali ustrajnim radom dati svoj obol u promicanju slobodarskih ideja i nastojanja među Hrvatima. Bio je pobornik sloge svih Hrvata i zagovornik hrvatskoga nacionalnoga pomirenja. Zato smo ga na Saboru HNV-a u Torontu 1975. s velikim oduševljenjem izabrali (bio sam jedan od sabornika) za predsjednika Izvršnoga odbora. Dr. Dinko Šuljak, nekoć partizan i vodeći HSS-ovac, bio je izabran za predsjednika Sabora HNV-a. Time je otpočelo novo doba djelovanja hrvatske emigracije.
Oni koji su poznavali Stanka Vujicu, dobro znaju da se prihvatio predsjedništva HNV-a iz čiste ljubavi za svoj potlačeni narod, a ne radi moguće slave i časti. HNV je smatrao demokratskom koalicijom hrvatskih izbjegličkih stranaka, hrvatskih kulturnih društava i pojedinaca, a njegova jedina ambicija bila je što djelotvornije predvodi zajednički rad zacrtanom cilju slobode i samostalnosti Hrvatske. Nažalost, samozatajni i odani domoljubni rad mu je skratio ovozemaljski život.
Neočekivana smrt
Svake godine, počevši od 1964., tijekom prvoga rujanskoga vikenda (Labour Day Weekend), održava se turnir hrvatski nogometnih timova u SAD-u i Kanadi. Tom prigodom okupi se po nekoliko tisuća Hrvata, uglavnom hrvatske mladosti. Godine 1976. turnir je bio u kanadskom Londonu. Turniri uvijek završavaju svečanim banketom na kojem se dijele pobjednički pehari. Tako je bilo i u Londonu. Počasni gost i glavni govornik bio je dr. Stanko Vujica, predsjednik HNV-a. Dočekan je s velikim oduševljenjem i ovacijama. U svečanoj dvorani brojna hrvatska mladež iz raznih gradova Amerike i Kanade složno je klicala njemu i hrvatskoj slobodi. Možemo samo zamisliti uzbuđenje koje je proživljavao gledajući i osjećajući toliko domoljublje, potporu njemu i hrvatskoj slozi. Njegovo ionako oslabljeno srce nije moglo izdržati takvo ushićenje i radost. Tijekom govora srce mu je prestalo kucati. Ni brza liječnička pomoć nije uspjela produljiti mu ovozemaljski život. Preminuo je u nedjelju navečer, 5. rujna 1976. u Londonu, Kanada.
Vujica je bio svjestan tereta koji se poduzeo, ali nije mogao ne odazvati se pozivu većine sabornika HNV-a koji su ga smatrali najprikladnijim da u tom važnom trenutku bude na čelu ujedinjenih hrvatskih domoljubnih snaga. Spremno se odazvao, ali mu je nenadana smrt prekinula snove o povratku u slobodnu Hrvatsku.
Nakon svečanih vjerskih obreda u hrvatskoj župi na Manhattanu (New York) ispratilo ga je mnoštvo Hrvata iz mnogih gradova Amerike i Kanade na vječni počinak u Wilkes-Barre, Pennsylvania.
