Proživljavam svaku njegovu riječ!
U kancelarijama lepoglavske kaznione nastane jednoga dana strka, početkom mjeseca ožujka 1939.
Ministarstvo pravde tražilo je hitno telefonski upravitelja kaznione. Pošto njega nije bilo, tražilo je zamjenika, a pošto nije bilo ni zamjenika, opet nekog drugog činovnika i t. d. Konačno su se nekako snašli. Ministarstvo je tražilo da se hitno dostavi u Beograd popis onih hrvatskih političkih osuđenika, koji imadu pravo na uvjetni otpust. Slijedećeg dana rano u jutro već je jedan stražar otputovao u Beograd.
Mi smo za to, dabome, saznali.
Među ljudima je nastalo uzbuđenje. U kaznioni je vrlo važno za čovjeka čim se spomene njegovo ime, a pogotovo je važno kad se eto nešto radi o njegovom uvjetnom otpustu.
Naše spise nose u Ministarstvo!
To nije mala stvar, tu može biti i nade. Ali da, toliko puta su spisi išli u Beograd i za amnestiju i za uvjet, pa ništa od svega toga. Tko bi u to vjerovao.
A onda opet ona stalna i neizbježiva nada stvara kombinacije.
Možda ipak.
Nova politička situacija, nova vlada itd. Svakako smo razmišljali i kombinirali, i sa izmjeničnim osjećajima nade i skepse, očekivali smo stražara iz Beograda.
I došao je.
Poslije 11 sati jednoga dana budem pozvan iz kaznionske bolnice, gdje sam bio na zapovjedništvo straže, pa dođem i pitam zapovjednika Govedića, što me treba. On mi pokaže rukom na neki spis i reče mi, da idemo na uslovni otpust.
„Kakav uslovni otpust?“ zapitam ja.
„Pa na uslovni otpust idete! Kući idete!“
Ponovi mi on. To mi nije išlo nikako u glavu.
„Kakav otpust, kako kući?!“
Ja se nikako nisam mogao snaći, i samo sam sa nepovjerenjem gledao zapovjednika straže Govedića i u onaj čudni spis na stolu. Nakon toliko beskrajnog dugog vremena u kaznionskim zidinama, iza željeznih rešetki, donekle naučen i smiren sa svim onim metodama i patnjama, nakon već stvorene predodžbe da za mene nema drugoga i boljega života, sad najedamput ovaj mi govori:
„Otpust! Kući!“.
Ne, to baš nikako ne ide u glavu.
„Ali evo i ministar je potpisao!“
Uhvativši spis pokazao mi je rukom zapovjednik Govedić ministrov potpis. Hm, možda, ali to je on, da čudno. Neobičan osjećaj. Kući!?… Nikada se nisam našao u ovakovoj osjećajnoj situaciji. Dovedu i ostale kojih se je to ticalo, te nas dvadesetak poredaju, da nam to i službeno potvrde. Teško to ide. Ljudi nestašni. Neki kliču i viču od veselja, neki ispituju, da li je to istina, neki time iznenađeni šute i pozorno promatraju. Dolazi upravitelj. Umiruje ih i čita taj spis. Veli nam:
„Sutra idete kući“.
Sada nastane razgovor i rasprava, kako i u kojim odijelima, jer mnogi nemaju svojeg odijela.
Iz Zagreba dolazi autobus po sve drugi dan.
Ali ja sam želio da iziđem sam. Više nego ikada, sada sam želio da budem sam sa sobom, da iziđem sam mirno i neopaženo u život.
Znao sam, čekati će me mnogi prijatelji i znanci, ali nisam mogao drukčije.
Poslije podne, u nekoj neobičnoj smirenosti, predajem jednom osuđeniku metereološku stanicu, koju sam vodio u bolnici. Nakon toga mi donesu moje civilno odijelo, s kojim sarn ležao na podu u istrazi, bio pred sudom, i koje je također u jednom sanduku izdržalo u kaznioni vrijeme moje robije.
Na večer razgovaram dugo sa Tončekom Pogorelcom, koji još ostaje, i koji želi doći na moj krevet.
Po noći se slabo spava.
Cijelo vrijeme mislim na ono civilno odijelo. Rano u jutro otvara stražar vrata. Već sam obučen u civil i spremio svoju košaru.
Izlazim.
Vodi me preko tamničkih dvorišta. Za svaku stvar, za svaki zid zapinju mi oči. To sad sve ostavljam. Na stražarnici kod vratara čekam stražara, koji će me odvesti do kolodvora.
U velikom hodniku ulaza lepoglavske kaznione, stražari dolaze i odlaze. Neki me glasno pozdrave, drugi samo namignu, već prema tome koliko je tko imao kuraži. A koji su mi bili što krivi, samo izmaknu.
Konačno dolazi određeni stražar. Dobivam otpusnicu iz kaznione. Otvaraju mi se vrata jedna, a zatim druga.
Ja izlazim na slobodu, neobičan osjećaj.
Stražar uz mene nešto pripovijeda, a ja odgovaram samo: da, da, i gubim se u mislima, koje traže spoznaju stvarnosti o mome stanju toga časa.
Ne mogu se baš nikako snaći.
Jest, ja vidim oko sebe novi život. Vidim kuće, vidim put, vidim slobodan prostor. Ja na sebi vidim civilno odijelo, u kojemu sam pred deset godina zatvoren, a u ruci nosim košaru svojih stvari.
Ali da li ja idem zaista na slobodu, kući?!
Ja desetgodišnji robijaš, koji sam se odučio svega što se shvaća pod pojmom slobode, koji i pogledom u slobodan prostor vidim pred očima još obrise željeznih rešetki, kroz koje sam kroz godine gledao, pa sada da idem: na slobodu, kući?!
Gledam oko sebe novi život.
Debeli mraz, pred jutro gusta magla. Prolazim mimo nove zgrade. Kuća sa više stotina ćelija. Zidine, rešetke. Sve to gledam sada izvana.
Kolodvor je blizu.
Stražar kupuje kartu, i tada mi ju predaje zajedno sa mojim novcem. Takav je propis. Nakon dolaska vlaka, upućuje me u vagom i pozdravlja. Neki me željezničari prepoznavaju.
Mala lepoglavska stanica, koja je primila i otpremila mnogo robijaša.
Gledajući kroz prozor vagona, oči su mi zapele za, kroz gustu maglu jedva zapažene obrise kaznionskih zidina. S njima me vežu mnoge gorke uspomene, tamo mi ostaje i jedan veći dio života.
Vlak krene.
Iza drveća i male zgrade željezničke stanice, izgube mi se obrisi kaznionskih zidina.
Sa skrhanim zdravljem i teškim uspomenama, krenuo sam ponovno u život.
Stigavši sporim zagorskim vlakom u Varaždin, nisam mogao odoliti želji, da ne potražim ono mjesto pred željezničkom stanicom, gdje sam pred deset godina, zajedno sa mojim drugom Ivanom Prpićem, opkoljen, strovaljen i sputan.
Prije deset godina!
Stao sam, gledajući to mjesto i mislio.
Što su sve tada radili, kako su nas htjeli uništiti, sve, čitavu Hrvatsku!
Pa ipak tiranija je slomljena. Slomile su je njezine žrtve.
Žrtve se vraćaju, Hrvatska pobjeđuje!
Stojeći zamišljen, mahinalno skinuo sam kapu.
