Plenkovićev HDZ svjesno i nesvjesno upropaštava Hrvatsku, u mnogo čemu i po mnogo čemu
Mi ne bi bili mi, kad se u svemu i svačemu ne bi dijelili, preispitivali i prepucavali, čak i tamo gdje tome nema mjesta. Hrvatski sabor je odlučio da Dan državnosti bude 30. svibanj. Jedno vrijeme je to bio 25. lipanj. Znamo što je bilo i događalo se na te datume u našoj bliskoj povijesti. Važno i bitno je konstituiranje prvog višestranačkog Sabora. Važna i bitna je odluka o razgraničenju od bivše države i osamostaljenju. Što je od toga važnije? Jedno je uzrok, drugo je posljedica. Konstituiranje Sabora je ishodišna točka samostalne, neovisne, demokratske i slobodne Hrvatske. Od toga sve počinje. To je i kamen zaglavni. Međutim, to je dan kad se slavi pobjeda HDZ i preuzimanje vlasti od te političke stranke. Od tada pa do danas, uz dvije iznimke HDZ vlada državom. Zbog toga, neki HDZ poistovjećuju s državom Hrvatskom. HDZ nije Hrvatska to mora svakome biti jasno. Plenkovićev HDZ svjesno i nesvjesno upropaštava Hrvatsku, u mnogo čemu i po mnogo čemu. Rezultat toga su stotine tisuća iseljenih, mladih, obrazovanih i potentnih ljudi, stručnjaka i onih koji obećavaju. Velik je to gubitak, ne samo materijalni. Iza njih ostaje pustoš i praznina, naročito u nekad bogatoj Slavoniji. Mnoga mjesta zjape prazna, sela pusta, škole i crkve zatvorene. To je Bogu za plakati. To nikoga ne bi smjelo ostaviti ravnodušnim.
Međutim, čini se kako to n ikoga ne brine previše. Radna snaga se uvozi i to ne samo fizička. Fali nam stručnjaka, specijalista i eksperata. Svakim danom se to sve više osjeća. Najviše u zdravstvu. Nedostaje nam liječnika, medicinskih sestara i ostalog medicinskog osoblja. Razlog tomu nisu samo nedovoljno visoke plaće, već opća i posebna društvena klima i situacija u zemlji. Nitko nikome više ništa ne vjeruje i ništa dobro ne očekuje. Nema se čemu dobrom nadati. Depresija i letargija se uvukla u ljude. Potrebne su mnoge promjene u svim područjima da bi se nešto pozitivno pokrenulo i dogodilo. To se ne može očekivati od onih koji su nas u postojeće stanje doveli. Na vidiku nema nikoga tko bi to mogao promijeniti.
Oporba je blijeda, podijeljena i nedjelotvorna. Oni samo galame. Prema ispitivanjima javnog mišljenja HDZ ima stalnu podršku oko 30 posto. Bit će relativni pobjednik u svim izborima. I tako unedogled. Koalicijski partneri nude im se sa svih strana. Unosno i korisno je biti uz pobjednika. Mnogi se tako šlepaju godinama.
Uz Dan državnosti spominju se sve pobjede, uspjesi i postignuća države, odnosno HDZ-a. HDZ svojata Domovinski rat i branitelje. HDZ-u se pripisuje ulazak u EU, NATO, izgradnja Pelješkog mosta, uvođenje eura i ulazak u Schengen. Hoćeš ne ćeš to tako ispada, po logici stvari. Je li to baš tako, o tome bi se moglo raspravljati. Raspravlja se danas i raspravljati će se još dugo i puno o ignoriranju Dana državnosti, i svega vezanog uz to, od predsjednika države. Za njega 30. svibanj nije Dan državnosti, već dan HDZ-ove pobjede na prvim višestranačkim izborima. Smije li se predsjednik države tako ponašati? U najmanju ruku to nije lijepo, primjereno i većini prihvatljivo. Predsjednik države ima svoje razloge, koji su donekle logični i prihvatljivi, da govori ono što govori. Međutim, to je njegova osobna stvar. Dan državnosti je određen po odluci Sabora i kao takav ušao u zakon. Zakon bi svi trebali poštivati i držati ga se.
Bilo kako bilo za primijetiti je kako uz Dan državnosti nema slavljeničkog duha u narodu. Nema veselja, razdraganosti i posebnog slavlja, za sve naše pobjede i činjenicu da ima svoju samostalnu, neovisnu, slobodnu i demokratsku državu Hrvatsku. Zašto je to tako? Mnogi taj dan vide i doživljavaju i vide kao još jedan slobodan dan, kojim se može produljiti vikend.
Dan državnosti u mnogim državama je nešto posebno. Ne samo simbolično. Dan državnosti je nositelj svega onoga što oni jesu, kome pripadaju i od čega su nastali i postali. Oni imaju državnost, koje su svjesni.
Imamo li mi državnost?Znamo li što čini državnost? Je li to samo teritorij, narod, jezik, kultura, vlast, HDZ? U svemu prevladava HDZ? Iako ankete istraživanja i ispitivanja zadnjih godina idu u korist HDZ-a, narod ne voli tu vlast, posebice kad se uzmu u obzir njihovi koalicijski partneri i žetončići, uz koje vlast egzistira.
Ovo je bila još jedna i to posebna prilika, da se naš premijer neizmjerno hvali. U tomu mu nema premca. Na vidiku mu još uvijek nema premca ni rivala za budućeg premijera, iako su izbori sve bliže. Sami smo si za to krivi. Svojim neizlaskom na izbore dopuštamo da nam vlast kroji manjina glasača (birača) koja redovno izlazi na izbore. To su članovi i simpatizeri HDZ-a. Mnogi od njih još uvijek misle da glasuju za Franju i njegov HDZ. Od tog HDZ nema više ništa, osim prisvajanja države. Hrvatsku bi trebalo otrgnuti iz HDZ-ovih ruku i vratiti je narodu. Taj narod bi trebao odlučiti što je Dan državnosti i na koji datum taj dan slaviti. Tada bi tom proslavom vladao slavljenički duh. Vijorili bi se hrvatski barjaci, pjevale se domoljubne pjesme, isticale državne insignije, slavile sve naše pobjede, uz klicanje slobodnoj, neovisnoj, samostalnoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj, svojoj jedinoj Domovini.
