Nikakve nije bilo trgovine zlatom
(Ovo pismo od 4 stranice se nalazi u knjizi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA 1952 1969”, na st: 880 – 881 – 882 – 883. Pročitati sadržaj ovog pisma čitatelju će potpuno biti jasno razlog zašto je Maks Luburić ovo pismo pisao takvog sadržaja. ja sam ovo pismo u cijelosti prepisao 26 prosinca 2012. god, na Forumu Hrvatski Integralisti. To pismo Maks Luburić je pisao godinu i 4 dana prije svoje mučeničke pogibije 20 travnja 1969. To pismo danas 28 dana prije našeg hrvatskog državnog praznika DESETI TRAVNJA 2023., kao povijesni dio pisama Maksa Luburića iznosim na čitanje Hrvaticama i Hrvatima.
Mile Boban. Otporaš.)
Priložio sam sliku Maksa Luburić koji je pisao to pismo, te sliku Mile Boban koji je prepisao to pismo. Inače se za ovo pismo ne bi ni znalo.
16. IV. 1968.
Gdja Mira Buntić i obitelj
Toronto
Pišem Vam ovih nekoliko riječi s uvjerenjem, da ćete znati Vi i Vaša obitelj razumjeti mene i moje stanje u pogledu naših veza, koje su izašle iz normalnih veza dviju obitelji, da postanu stvar u kojoj imaju riječ i pripadnici Odpora. Ljudi kao ja ne pripadaju samo sebi i svojim obiteljima, nego i jednoj zajednici, gdje svi imamo i stanovitih dužnosti i prava medju nama.
Radi se o tome da sam odjednom počeo dobivati pisma sa skoro istim sadržajem o tobožnjoj trgovini sa zlatom, draguljima, dolarima itd. i to u vrijeme kada u “Vjesniku” i još jednom Udbaš M. Rajković posvećuje meni čitave stranice, a počeli su me miješati u trgovinu zlatnih dukata, koje u Münchenu vodi gosp. Tuđina. (Gosp. Zlatko Tuđina je imao radnju zlatarije u Münchenu u kojoj je izrađivao dukate i razne nakite od zlata ili pozlaćene, te uz te nakite i hrvatske Velikane: Kralja Tomislava, S. Radića, Kardinala Stepinca, Poglavnika, NDH isl. To je bio jedan jako lijep ukras i poklon prijatelja prijatelju. Hrvati su to kupovali više iz ukrasa i ljubavi nego nekog isticanja. U ovom pismu general o tome piše i po sadržaju pisma se može primijetiti da je ljut što je gdja Buntić i neoprezno širila vijest da je u trgovini dragulja sa generalom Drinjaninom. Mo. Otporaš.)Znam da Vi niste zlonamjerno rekli ni jednu riječ, ali je nažalost sasma sigurno, da ste nekim Hrvatima u Torontu govorili o tome da Vam ja šaljem zlatne predmete i vrijednosti, a Vi da to prodajete i meni šaljete novce. Manje ili više nešto slično ste morali reći, jer to inače ne bi mogli znati ljudi izvan obiteljskog kruga Vašeg i mog. Zato je potrebno ovu stvar postaviti na svoje mjesto, u koju svrhu mi je dužnost obavijestiti sestru (Maksova polusestra Zora udata za pukovnika HOS-a Jakova Džalu, mo. Otporaš.)i prijatelje u Torontu, jer ova stvar već nije osobna.
Vi ste došli u Španjolsku, kao i 18 milijuna turista, i među njima nekoliko stotina Hrvata. Neki od njih donijeli su mi i pisma i poruke, knjige, darove itd. za mene i moju djecu. I to nikad nije bio problem. Običaj je, da se ljudi i prijatelji daruju, i to su mnogi učinili, a nekima sam uzvratio, nekima ne, prema postojećim odnosima među nama. Donijeli ste mi i pozdrave od moje sestre Zore, donijeli ste mi filmove, fotografije od moje stare majke (generalova majka je rođena 1886. a umrla kod kćeri u Rijeki 1989. Bilo joj je 103 godine kada je umrla, mo. Otporaš.) i morali ste taj film vratiti mojoj sestri Zori, s kojom ste bili u prijateljskim odnosima. Trebali ste mi donijeti i paket novina. Bili ste u Mallorci, (Kanarski otoci, mo.) i na povratku u Madrid, prošli ste kroz Valenciju, bili u kući moje gazdarice, bili s nama par dana, i rastali smo se kao prijatelji. Za mene i moju djecu značilo je mnogo da ste nam donijeli film o mojoj starici. (Majki, mo.)
U isto vrijeme donijeli ste kao dar neke svetere itd. (engleska riječ sweater, što bi u ovom slučaju moglo značiti pleteni džemper, mo.) i shvatili smo da je to od Vas i moje sestre. Bio sam uvjeren, da ste to skupa činili. Rekli ste mi da imate mogućnost kupiti jeftino robu sa malim manjcima. (Sa malim odštetama, mo.) Ja nisam htio da to bude žrtva bilo za Vas, bilo za moju sestru. Zato sam Vam ponudio da ovdje kupimo kakve stvarčice, koje se tamo mogu prodati, da bi tako platili kako tako tu razmjenu u robi. Pitao sam što bi išlo, i javili ste mi da se mogu medju prijateljicama prodati medaljoni, izradba tipična, koja se zove “arte toledano” tj. stare arapske rezbarije.
Kupio sam prvu pošiljku u javnoj prodaji u Valenciji i poslao Vam skupa sa omotom, cijenama, koje su u javnoj prodaji bile između dolara i dva dolara. Mislim da sam poslao 6 i desetak medeljica Sv. Ante ili slično, isto u vrijednosti od dolara po komadu. Zatim sam Vam poslao mislim 35 medelja “toledanskih” i zatim 6. Cijena ovih je 70 peseta, tj. nešto malo više od dolara. Kupio sam to preko prijatelja Madžara, koji to kupuje na veliko i šalje u Ameriku. Oni se time bave profesionalno i dobivaju cijenu tvorničku. Poslao sam Vam to kao “Muestru bez vrijednosti” i tako je i stiglo.
Istina ove rezbarije imaju jedan inkrustirani konac zlata, (ja bih to preveo sa:…”ove rezbarije imaju jedan navučeni sloj zlata, mo. Otporaš.) i u tome jest posebnost te rezbarije. Nu koliko to može vrijediti vidi se od tvorničke cijene od 70 P. ili dolar po komadu.
Sve to ne bi imalo razloga za bilo kakvo opravdanje. Pokušali smo i nažalost bez uspjeha sa drugim našim ljudima razne stvari iz USA unovčiti ovdje. Izmijeniti medaljone za svetere, medju prijateljima, i kad je po srijedi jedna sestra i tako drago čeljade kao moja seka, je sasma normalna stvar. Nu prestala je biti normalna kada se bilo iz indiskrecije, bilo jer niste davali važnost, kao ni ja, kazali našim ljudima, da trgujemo sa zlatnim predmetima. I to je stiglo na ulicu, i vrlo vjerojatno će stići u javnost. Da to potkrijepim evo Vam slučaja sa dukatima g. Tuđina:
Obrana, Danica, Hrv. Revija, Dom, Hrv. Glas, Naš Put, Glasnik Srca Isusova i Marijina, Glasnik Župe u Njemačkoj, Hrv. Narod, i valjda sve hrvatsko novinstvo je donijelo oglas g. Tuđine, kojega je donijela i OBRANA. On je te oglase platio, nama i svima drugima. Pa ipak nije se govorilo o drugome nego o “Luburiću i Tuđini” i “njihovim zlatnicima”. Eno i Vjesnik o tome piše. Ja toga gospodina (Tuđinu, mo.) u životu vidio nisam, a sa njegovim poslom sam imao toliko (toliko veze, mo.) koliko i Vi sa atomskom bombom, iako su u Münchenu neki naši ljudi dugi niz godina živjeli i tako poznavali g. Tuđinu. To je lako. Mogu staviti oglas u OBRANI i time stvar završena. Ljudi će vjerovati tko je voljan, ali Udba će tada reći “posvadili se Tudjina i Luburić oko dukata”, a neće manjkati ni hrvatskih ljudi i novina, koje će iz prsta izsisati priču o “hrvatskom zlatu iz kojeg Tudjina i Luburić prave dukate”. Isto tako mogli bi izmisliti da smo (or)obili jednu Banku, pojeli jednog kardinala, silovali jednu babu, ili napravili tajni sporazum sa Heferom i U Tant-om (Thant (Sithu U) 1909-1974, glavni tajnik Ujedinjenih Naroda od 1961-1971., mo. Otporaš.) za preuzimanje vlasti u Vijetnamu. To me mnogo ne zabrinjava, jer sam kroz 40 godina borbe imao prilike upoznati srpske manevre ali i hrvatsku fukaru.
Mene smeta da je jedna stvar, koju ste kao praktične žene dogovorili sa mojom gazdaricom, ali s mojim odobrenjem, i jer se radi o Hrvatima i mojima, mojoj sestri i mojoj djeci, da se ta stvar eto pretvorila u trgovinu sa zlatom, draguljima, dolarima koje mi šaljete itd. Ako trebamo ponoviti, mogu to učiniti deset puta, da vjerujem da ste Vi to učinili dobronamjerno i da niste mislili da može biti bilo kakvih poteškoća iz ove naivne obiteljske izmjene robe za stvarčice. Smeta me da je moja sestra i Jakov, (Jakov Džale, suprug generalove polusestre Zore, mo.) iako indirektno umješani, i jer je to došlo medju naše ljude i pripadnike Odpora. Naravno da morate razumijeti da to nije onaj Maks, kakvog ljudi vole, poznaju i slijede, posebno ako se nadoda tome svemu sva ona zla krv koju ljudi nekada i nehotice umiješaju u bilo što. Bilo je nažalost Hrvata i eno baš o tome piše Vjesnik, kako je fra. Branko Marić tobože obavijestio moga punca da ja nisam general nego koljač, i da je iza toga nastao spor u mojoj obitelji. A ženio me fra. Branko! Ja ne mogu znati koliko je istina, ali bilo je ljudi koji su dolazili u Španjolsku da saznaju je li istina “da su Maksa zatvorili u ludnicu”. Čeprkanje je to po starim ranama i ne spada ovamo. Htio sam podsjetiti Vas, da svaki detalj moga života ima stanovitu vrijednost na crnoj burzi, vijesti koju podržava Udba. U doba dok sam ja živio u najstrožem samostanu Španjolske, bilo je Hrvata koji su davali sigurne podatke o tome kako živom sa jednom talijanskom glumicom. Ima takovih stvari na stotine, ali neću duljiti.
Zato ću Vam biti zahvalan ako bi ovu stvar prihvatili kao dokaz prijateljstva. Mi nismo nikada vodili nikakve trgovine, nismo nikda slali nikakvih novaca, i najbolje je da i ovu razmjenu nekako završimo, kako bi Vi odprilike imali odštetu za stvari koje ste nam donijeli ili poslali, tj. svetere i džempere. Ukoliko ima razlika izmedju ovih stvari i onih, koje sam Vam poslao, budite dobri pa to nekako sračunajte, pa da to uredimo bez novca, kao i do sada, ali tako da budu računi čisti i duga ljubav. Mi drugih poslova imali nismo, osim što smo Hrvati, jer Vi niste u našoj organizaciji, i ne znam kakvi su Vaši politički nazori, niti me interesira. Imate pravo kao i svaki Hrvat osjećati jedno ili drugo, ili ne osjećati, i to nije ni dolazilo u obzir. Dokrajčimo ovu operaciju kao prijatelji, a ako ima poteškoća, ne bih htio miješati druge osobe, pa da izravnamo račune i prestanemo s ovom izmjenom, koja je postala, kako vidite, za mene jedan problem. Ni jedan Odporaš ne može zamisliti Maksa kako trguje sa zlatom, nakitima, draguljima i dolarima, – iako ni takva jedna trgovina ne bi imala ništa amoralno za bilo koga drugoga. Ja sam napustio trgovinu, da se mogu posvetiti Hrvatskoj i želim takav ostati u očima Odporaša i svih Hrvata.
Vi bi mene jako zadužili ako bi osobama kojima ste bilo što govorili o našoj inače nedužnoj izmjeni, rekli istinu, kakva jest, a ja ću jednom kopijom ovoga pisma obavijestiti moju sestru, kao i organizaciju Odpora, jer oni imaju prava znati istinu o svom zapovjedniku. Nema ništa zla u svemu što se dogodilo, ali ne želim da bi se produljenjem ove prakse stvaralo među pripadnicima Odpora jedno netočno mišljenje. Poznam jednog visokog dužnosnika Mađara, koji se time profesionalno bavi, kupuje, prodaje, i ostao je gospodin čovjek, kao i onaj koji prodaje kuće, cipele ili kao Tuđina, dukate. Ove netko kupi i plati, ako mu konvenira, ako ne, neka ne kupi. Ali vidite, general Drinjanin ne može trgovati sa “zlatom, draguljima i dolarima”.
Ja Vam se još jedno zahvaljujem na usluzi koju ste nam učinili da ste nam uzput donijeli film i darove, i oprostite na kojoj riječi, koju bi možda mogli smatrati nepodesnom. Nije mi bio cilj drugo doli spriječiti, da jedna nedužna stvar postane izvor političkih škandala. Rekao sam: ne pripadam samo sebi i djeci, nego i jednoj poštenoj, borbenoj i idealističkoj zajednici ljudi, pa je potrebno da se ne naškodi toj zajednici ljudi sa pričama, koje nuždno nastaju u ovakovim slučajevima.
Vašemu gosp. mužu Vašoj dragoj dječici i Vama srdačne i hrvatske pozdrave, a ovima se pridružuju svi moji. Odani Vam
general Drinjanin.
(Ps. A što reći na ovo pismo!? Svak sebe može u njemu pronaći, na jedan ili drugi način. Neka povjesničari kažu svoju završnu riječ kada za to dođe vrijeme.
Da vidimo što kaže Luburićev ideološki i politički protivnik i bivši zatvorenik u Sabirnom Logoru Jasenovac g. dr. Ante Ciliga: “…Uvjereni smo zato, da će hrvatski narod, kada jednom bude ujedinjen i oslobođen, kada svlada svoju dosadašnju plemensku razdrobljenost i pocijepanost, u oslobođenu domovinu, kao simbol hrvatske slobode i ujedinjena, prenijeti u zajednički grob u Zagreb, na Mirogoj, tijela ovih neujedinjenih u životu svojih viđa, Mačeka i Pavelića, a da će Luburićevo tijelo biti prevezeno na vječni počinak u njegovu Hercegovnu, u njegov Ljubuški, te da će na putu u Zagrebu, biti iskazano mrtvom borcu i opće priznanje. Koliko god je on griješio, u prvom redu u onoj prvoj fazi svojega života, bilo iz ideološkog fanatizma, bilo iz dinarske svojevoljnosti, nikada on nije griješio zbog koristoljublja; sve što je činio, činio je za ideju, kako ju je on shvaćao, nikada za novac, za bogatstvo, za materijalno dobro, za ugodan život. To je najveće priznanje, koje će mu povijest nesumnjivo dati…”
Izvor: Danica 17 prosinca 1969.
Tako je nekako rekao i Dr. Andrija Hebrang mlađi u svojoj predsjedničkoj kampanji 2009 godine; da se je general Luburić borio za interese Hrvatske. Za ovu izreku smo svi čuli i znamo da je dr. Hebrang mlađi za ovu izreku dobio po “trtici” i nije bio izabran za predsjednika Hrvatske. Otporaš.)
