Hrvatski Fokus

Nije Hristos vaskrese, već Hristos voskrese…

 

(Priča iz romana „Martina“, Tkanica, d.o.o., Zagreb, 2020.)

Roman Martina Branimira Miroslava Tomlekina istovremeno je povijesni roman i tzv. familienroman, pri čemu su višegeneracijaska povijest jedne vojvođanske obitelji i opća novija povijest tog prostora neraskidivo povezane. Martina je hrabar i dirljiv roman, posebno važan za povijesno sjećanje onih Hrvata koji su još preostali u Vojvodini, ali i za njihove sunarodnjake u Hrvatskoj.

Denis Peričić

Drugog dana pravoslavnog Božića Stjepan je došao na posao poslije jednog dana praznovanja, veselo je upao u ured u koji su ga namjerno smjestili s ljudima s kojima nije u poslu imao nikakve veze i uzviknuo:

– Hristos vaskresne!

Svi su se zgledali. Nekolicina je bila zgranuta, a dvojici je iz očiju sijevao bijes. Nitko nije ništa rekao i nitko mu nije ništa odgovorio. Jedan od one dvojice bijesnih je izletio iz ureda i prolazeći pored Stjepana procijedio kroz zube tiho, ali tako da ga je Stjepan čuo:

– Jebem ti majku ustašku! Danas je Božić, a ne Uskrs!

– Što mu je ?! – čudio se Stjepan i upitno pogledavao ostale.

– Ja vam lijepo svima poželim sretan Božić, upravo sam naučio kako se to radi, a ovaj se ljuti.

– To se govori za Uskrs, a ni ne kaže se tako. – rekao je Sima poslije duže pauze.

– Nego kako? – još više se začudio Stjepan.

– Hristos vaskrese.

– Nije Hristos vaskrese, već Hristos voskrese. – upade nervozno Raša.

– Voskresne ili vaskresne? Eto, ne znate ni vi, stare komunjare! – rekao je Stjepan.

– Vaskrese! Krese! Ne, kresne! – uzviknuo je Sima, a u istom trenutku je i Raša vikao:

– Voskrese!

– Zar ne vidite da vas ovaj prevejani Latin zajebava?! – rekao je onaj drugi od dvojice bijesnih, napuštajući ured.

Tako su u poduzeću stalno ispadali neki nesporazumi na relaciji Stjepan – ostali. Ili je bilo da Stjepan tvrdi da je nešto onako kako se njima nije sviđalo ili ih je dovodio u nedoumicu da li se šali s ozbiljnim stvarima ili je nesporazum dolazio zaista iz njegova neznanja. Ali nikada Stjepan nije dozvolio da steknu dojam da se zajebava. Bilo bi to preopasno!

– Ne zajebavam se, kako se stvarno kaže za vaš Božić?

Gledali su ga s nevjericom i takvom mržnjom u očima koja je govorila da ovog ustašu treba sad odmah, tu na licu mjesta, zaklati.

U Sloveniji se počelo puškarati, a bilo je jasno i da će u Hrvatskoj izbiti rat i u poduzeću su Stjepana počeli tretirati kao da ima neizlječivu zaraznu bolest. I oni za koje je znao da su korektni i pametni ljudi i bili su ranije s njim sasvim bliski, sada više to nisu smjeli pokazivati. Razumio je to Stjepan i nije mu mnogo smetalo. Ponašao se kao da je sve normalno i da je sve u redu, a ništa više nije bilo normalno i ništa više nije bilo u redu! To su bila takva vremena i jednostavno se moralo čekati da prođu. Da svi poslije kažu: Bili smo u zabludi. Nas su prevarili.

Ali najteže je bilo to što nitko nije znao koliko će ta vremena trajati i kako će završiti. Možda dolaze još i gora.

A odnos prema njemu kao nekom tko je leprozan i opasan po okolinu Stjepan je shvaćao upravo suprotno. Znao je da su oni bolesni, a ne on, s tim da oni toga nisu svjesni. Bolesni su smatrali zdravog za bolesnog. A bili su jako bolesni, i to masovno, kao kad zavlada epidemija. U svakoj sredini i u svakoj situaciji kao Hrvat Stjepan je bio lakmus koji je pokazivao gradaciju bolesnog stanja svakog Srbina. Posebno im je smetalo što se vidjelo da nije nimalo uplašen, utučen ili barem zabrinut, a što se očekivalo s obzirom na njegov tako bijedan položaj sada kada je ovdje vrijedilo pravilo da je svaki Hrvat najgori čovjek na svijetu, da sve Hrvate treba pobiti i da će se to uskoro i dogoditi kada Srbi dobiju ovaj svoj pravedni rat. Kako su stvari s tim u vezi dobijanja rata za svakog onog koji nije zaslijepljen stajale upravo suprotno, Stjepan je pokazivao neskriveni ponos što je Hrvat, a kako je u uredu politika bila svakodnevna tema, nije se libio bilo kojeg razgovora u vezi s njom.

Posebno su ga mrzili jer je otvoreno govorio i pokazivao da je i autonomaš. Hrvat, autonomaš! Ima li gore kombinacije?! Nije vrijedilo što je argumentirano dokazivao da Vojvodina ima povijesno pravo na svoju specifičnost, da može čak i ostati u sastavu Republike Srbije ali da mora imati visoku autonomiju i, prije svega, da može samostalno raspolagati svojim resursima, svojom privredom i svojim novcem. Svaki takav razgovor završavao bi konstatacijom, koja je imala visok stupanj prijetnje, da ako mu se ovdje nešto ne sviđa može ići u “lijepu svoju”.

– Zbog čega bih ja bilo kuda išao? Ja sam ovdje kod kuće više nego bilo tko od vas. I imam pravo reći ako mi se nešto u svojoj kući, ovdje u Srijemu, ne sviđa. – odgovarao je Stjepan.

– Svi Hrvati trebaju otići iz Srbije u Hrvatsku. Srbija ne može biti kuća Hrvatima. Oni svi rade protiv nje.

– Da li to vrijedi i za Srbe u Hrvatskoj? – bilo je pitanje koje je Stjepan uvijek na ovakvu tvrdnju postavljao onomu tko bi je izrekao, a na što bi uvijek uslijedila duga i žučna rasprava oko toga što je u Hrvatskoj srpsko, a što hrvatsko, kolika je Hrvatska, kolika je Srbija i slično tome. A nisu znali da je Knin grad hrvatskih kraljeva, da je Tomislavova velika Hrvatska postojala početkom desetog stoljeća, kada se o srpskoj državi nije ni sanjalo. Nisu znali da je Srijem bio u toj Tomislavovoj državi, a da Dušanova velika Srbija, nastala tristo godina kasnije, nije bila ni u Mačvi. I čudili su se njegovoj izjavi da je on u isto vrijeme za veliku Dušanovu Srbiju i za veliku Tomislavovu Hrvatsku, jer nisu znali da te dvije zemlje i da su postojale u isto vrijeme, ne bi imale spornih teritorija.

– Ali Vojvodina nikada nije bila srpska sve do poslije Drugoga svjetskog rata, kada je samo administrativno, kao Autonomna pokrajina, pripojena Srbiji. – nastavljao je i pored sve usijanije atmosfere u uredu.

– U Vojvodini ima najviše Srba!

– Točno, ali tek od Drugoga svjetskog rata. A znate li koliko ih je bilo prije Prvoga svjetskog rata?

Naravno da nisu znali.

– U Vojvodini je poslije Drugoga svjetskog rata, a to za povijest znači jučer, napravljen najveći egzodus naroda u Europi i promijenjen je sastav njenog stanovništva i to tako da je protjerano, ubijeno ili nestalo preko milijun njenih stanovnika, najviše Nijemaca, pa Mađara, pa Hrvata i drugih, a doselilo se preko milijun Srba. Tako je dvadeset posto Srba u Vojvodini s početka dvadesetog stoljeća povećano na osamdeset posto krajem toga istog stoljeća!

– Vojvodina je oduvek bila srpska!

– Sve je srpsko, i tamo gdje su Srbi nekada bili i tamo gdje su jučer došli i, naravno, tamo gdje danas žive. Kada bi svi narodi imali takvu logiku, neprestano bi se vodili ratovi za teritorije. – pokušao je Stjepan objasniti za njih neobjašnjivo.

– ‘oćeš reći da ni Krajine u Hrvatskoj i Bosni nisu srpske i da Kosovo nije srpsko?!

– Krajine u Hrvatskoj i Bosni su jedna stvar, a Kosovo je druga stvar. U Krajine su Srbi došli bježeći od Turaka i došli su u tuđe zemlje. Je li tako bilo? Jesu li to možda u to vrijeme bile srpske zemlje?

Nije bilo odgovora.

– S druge strane, dio Grčke do Soluna, uključujući i njega, pa Makedonija, Albanija i, naravno, Kosovo bili su nekada, upravo za vrijeme Dušana, srpski. I sada je vaša logika da su svi teritoriji srpski gdje danas ima više od pedeset posto Srba, pa čak i manje od toga, u potpunoj koliziji s pretenzijama i na ove krajeve. U njima danas skoro sto posto živi neko drugo stanovništvo! Zar za te narode ne vrijedi isto vaše pravilo?!

Govorio je jasno, glasno i sigurno, s malo povišenim tonom, jer je sve počelo od toga da on treba da se seli iz Vojvodine. Samo nitko od njih ne treba nikud da se seli! A i tamo odakle su se ipak odselili ostaje zauvijek njihova “sveta” zemlja. S tom tezom zaratili su sa svim narodima u Jugoslaviji i zamjerili se cijelom svijetu, tvrdoglavo se držeći toga bez obzira na mišljenje bilo koga. Na svijetu ne postoji nijedan drugi narod osim srpskog. “nebeski” narod! A tko god misli drugačije smrtni je neprijatelj i jednostavno ga treba ubiti.

– Povijesna je činjenica da su vas Turci, kao velika sila, iščašili iz vašega viševjekovnog ležišta i pomaknuli na zapad. Ali nemojte se zato tući na pogrešnoj strani. Tamo ti narodi ne dozvoljavaju da ih vi pomaknete ili uništite zarad svoje sudbine.

– Ti sve znaš!

– Ništa ja ne znam više od vas ili bilo koga drugog. Sve to i vi sami dobro znate. Ako niste sigurni prelistajte vlastite udžbenike povijesti iz osnovne škole! I dobro pogledajte kartu Srbije iz tisuću devetsto dvanaeste, prije Balkanskih ratova.

– To je stara priča vas Hrvata i ostalih srbomrzaca da je Srbija Beogradski pašaluk.

– Srbija nije Beogradski pašaluk, ali nije ni ono što zamišljate. Granice država se pomiču samo u ratovima, ali ratovi moraju biti oslobađajući, pravedni i, na kraju, treba ih dobiti. I onda pobjednici crtaju granice i pišu povijest, a ne oni koji su rat izgubili.

Ovo je prelilo čašu. Svi su ustali sa stolica.

– ‘oćeš nam reći da ćemo rat u Hrvatskoj izgubiti?!

– Ništa posebno vam ja neću reći. Opet sve to dobro znate i sami, samo nećete da prihvatite objektivno stanje.

– Što da radimo, da prihvatimo da se Srbija svede na Beogradski pašaluk?

– Ne na Beogradski pašaluk, ali nad kartom iz tisuću devetsto dvanaeste treba se dobro zamisliti. I zar treba ratovati u Sloveniji da se Srbija ne svede na Beogradski pašaluk?!

– Srbija se i u Sloveniji brani!

– To je gola parola i nema veze ni s čim. – nije dao Stjepan da šuplje fraze postanu neke točke oslonca u jednoj potpuno nakaradnoj logici.

– A mi se ne trebamo boriti i eto nama Srbije bez Kosova i Vojvodine! Sve ćete vi autonomaši izmisliti samo da otcepite Vojvodinu od Srbije!

– Ni Slovenci ni Hrvati ne traže ni Kosovo ni Vojvodinu, ali ako primijenite istu vašu logiku, jedno od toga ne može biti srpsko! Ako je Vojvodina srpska zato što u njoj danas, pored tridesetak drugih nacija, ima najviše Srba, onda se o Kosovu nema što razgovarati jer je tamo danas devedeset posto Albanaca. Ako Kosovo treba da je srpsko zato što je oduvijek bilo, onda Vojvodina ne može biti srpska jer je oduvijek bila sve drugo samo ne srpska!

– Vojvodina je oduvek bila srpska! – izbačena je opet stara parola i vratili su na početak rasprave.

– I pošto je Vojvodina oduvijek srpska, ja kao Hrvat u njoj nemam što tražiti?!

– Tako je! – konačno su se u potpunosti složili s jednom njegovom izjavom.

Znao je Stjepan da ovdje stvarno nema što tražiti, ali nije mogao zamisliti da ode bilo kuda iz Vojvodine, iz njegovog Srijema, iz njegovih Hrtkovaca, iz njegovog Novog Sada.

Međutim, stvari su se odvijale tako da je sve više trebalo razmišljati i o toj soluciji, a kao prvo pokušao je vidjeti kakva će biti reakcija u poduzeću ako nekim potezom pokaže da ima namjeru otići, barem iz poduzeća.

Po važećem Zakonu o radnim odnosima Republike Srbije Stjepan je imao pravo na sporazumni raskid radnog odnosa uz materijalnu nadoknadu, otpremninu, u visini od najviše trideset i šest prosječnih mjesečnih zarada. Tako piše u Zakonu o radnim odnosima u članku dvadeset i osmom i stoji još, između ostaloga, “da radnik ima pravo na otpremninu pod uvjetom da ta sredstva upotrijebi za osnivanje privatnog poduzeća, radnje, poljoprivrednog gospodarstva i dr.” I Stjepan je podnio molbu za sporazumni raskid radnog odnosa uz isplatu trideset i šest prosječnih plaća s obrazloženjem da će u selu svog djeda, u Hrtkovcima, otvoriti kafić.

Umjesto odgovora na molbu u poduzeću, stigao je Stjepanu poziv iz JNA za odsluženje vojnog roka. Istog je časa sjeo u auto, ponio sa sobom dokumenta i svu ušteđevinu u njemačkim markama i rekao djedu i svojoj trudnoj ženi da ide kod Zolike u Martonoš vidjeti nešto oko zajedničkog posla s kukuruzom i da će se brzo vratiti. Ovima je bio sumnjiv taj iznenadni odlazak, posebno zbog načina na koji se pozdravljao s njima i koliko je dugo grlio i ljubio svoju jednogodišnju kćer Doru.

Stjepan nije ni svratio kod Zolike. Poljskim putom je noću prošao pored njegovog sela i otišao sve do obale rukavca Tise, koji tu čini granicu između Jugoslavije i Mađarske. Poznavao je ovaj teren jer su on i Zolika provodili sate i sate pecajući uz Tisu i uz njen rukavac upravo do same mađarske granice.

Vozeći se uz rukavac prema mjestu gdje granica sa sredine rukavca pod devedeset stupnjeva skreće u kopno i produljuje kroz njive ka sjeverozapadu, Stjepan je ugasio svjetla na autu i išao tako polako da se motor jedva čuo. Onda je ostavio auto na stotinjak metara od granice i imao je namjeru ući u vodu i plivati tridesetak metara uz rukavac držeći se bliže obali da bi tako prešao zamišljenu liniju granice u vodi. Kada izađe iz vode već je u Mađarskoj i u samoj blizini prvih kuća u mjestu koje se zove Riska.

Na graničnom prijelazu na Dravi kod Donjeg Miholjca Mađari su ga bez problema pustili u Hrvatsku s jugoslavenskim pasošem, a hrvatskim graničarima je rekao svoje namjere i za desetak dana se uključio u obranu Vukovara.

Branimir Miroslav Tomlekin

Povezane objave

Svečano obilježena 70. godišnjica Hrvatske matice iseljenika

hrvatski-fokus

Kod Franje Pajrića u Koljnofu

HF

Kratak prikaz povijesti Gradišćanskih Hrvatov u Austriji (1)

HF

Tek u mirovini susreo sam se rableovštinom

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više