Hrvatski Fokus

Muhbabani odaje optimizam Azije koja je nakon razbijanja feudalnih okvira i dekolonizacije napokon doživjela porast ekonomije i standarda

 

“Je li se Zapad izgubio”, intrigantni je naslov knjige izdane 2019. godine singapurskoga autora Kishorea Mahbubanija (1948.), stalnog poslanika u UN-u od 1984. – 1989., 1998. – 2004, te predsjednika Vijeća sigurnosti UN-a 2001./2002. Od 2019. je član Američke Akademije znanosti i umjetnosti; predavač je na singapurskom Nacionalnom sveučilištu, Lee Kuan Yew školi za javnu politiku, te na harvardskom centru za demokraciju i inovacije. Radi se o kultiviranom, inteligentnom i lukavom gospodinu, koji ej autor i više drugih knjiga, od kojih ističem ironični naslov “Znaju li Azijci misliti?”.

Ponešto će mi smetati autorov optimizam, pozivanje na Machiavellija ili smatranje povećanja broja automobila i pametnih telefona napretkom. Stvarnost i izazovi tehnologije, geopolitike, kao i naše povijesno iskustvo čine da prihvaćam Mahbubanijevu knjigu “cum grano salis”.

Autor smatra da je uspon Europe (i SAD-a kao čeda Europe) od kasne renesanse do danas povijesna anomalija, te da su Kina i Indija svjetsko žarište civilizacije i ekonomije bili i ostali. Takvo stajalište zanemaruje mediteranski bazen od civilizacija Egipta (Afrika) i Bliskog istoka do Grka koji su pod Aleksandrom prodrli do Indije, te značajno Rimsko carstvo. (Bizant je ipak težište imao u Aziji, današnja Turska.) I Križarski ratovi su dokaz probuđene snage Europe, koja se nije znala ujediniti, iako je pripadala istoj kršćanskoj civilizaciji.

Nakon velikoga ekonomskoga uspona SAD-a i zapadne Europe 1945. – 1973., kada SAD nose veći dio svjetske izvozne ekonomije i posebno bankarstvo, dolazi već 1974. – 2015. slabljenje, iako proizvodnja raste za 73,4 % plaće ju prate tek sa 11,1 %. Godine 1965. američki izvršni direktor je zarađivao 20 radničkih plaća, 2013. ih zarađuje 296. Države E7 (Kina, Indija, Indonezija, Brazil, Meksiko, Rusija, Turska) već 2015. čine 36,3 % svjetskoga rasta, dok nekada najmoćnije države Zapada, tzv. G7 čine 31,3 %.

Iako liberal i prijatelj Zapada osobito kritizira Mahbubani američke intervencije u islamskom svijetu koje su po njemu stvorile trenutačni kaos i dugoročno nepovjerenje, pa čak i neprijateljstvo prema Zapadu.

Osuđuje i Trumpov izolacionizam i ulaganje u mornaricu, što se odnosi vjerojatno i na suprotstavljanje kineskoj ekspanziji u Južnom kineskom moru, u čemu međunarodno pravo ide u korist Kine, ali upravo tu može SAD Kinu ugroziti, te iskoristiti bojazan kineskih susjeda da ih privuče na svoju stranu.

Indija je tu u mogućnosti da “sjedi” na dvije, tri geopolitičke stolice, ali ne i da širi svoj utjecaj, osim eventualno na Cejlon (Šri Lanka) ili dijelove JI Azije (tzv. Indokina).

Muhbabani odaje optimizam Azije koja je nakon razbijanja feudalnih okvira i dekolonizacije napokon doživjela porast ekonomije i standarda. Citira Maxa Rosera (1983., njemački filozof i ekonomist) da je 1950. 3/4 svijeta živjelo u ekstremnoj bijedi, 1981. 44 %, 2016. svega 10 %. Smatra da je i ratova manje, te da zapadnjački mediji namjerno šire depresiju; američki predsjednik Bush čak izjavljuje da je svijet opasno mjesto!

Autor smatra da su vođe Indije (Modi), Kine (Xi) i Indonezije (Jokowi) moralni ljudi usmjereni na dobru ekonomiju i upravu.

Ispitivanja javnog mišljenja pokazuju porast pesimizma na Zapadu i porast optimizma, povjerenja u državu i osjećaja sreće na Istoku!

Povećanje životnoga vijeka u Aziji i Africi, eksplozija obrazovanja nude optimizam, ali ipak Muhbabani se ironično osvrće na knjigu Fukuyaminu (Francis, r. 1952.) “Kraj povijesti”, u kojoj se odaje površnost trijumfirajućega Zapada nakon pada komunizma. Ipak ne simpatizira ni Huntingtona (Samuel, 1927. – 2008.) koji na tragu Spenglera vjeruje u sukob civilizacija. Navodi primjer većinski kineskoga Singapura koji surađuje sa rastućim ekonomijama većinski muslimanskih Malezije i Indonezije. Smatra da je američka i svjetska javnost rušenju nebodera “blizanaca” 11. rujna pristupila pretjerano, dok je važnost ulaska Kine u WTO (Svjetska trgovinska organizacija) podcijenila, iako je to epohalni čin koji je jako utjecao i na standard zapadnoga radništva.

Sretnije čovječanstvo Mahbubani vidi i u rastu srednjega sloja, od 1,8 milijardi 2009. do 3,2  godine 2020. Ističe da je u  Maleziji stopa siromaštva opala od  51,2 %  1958. na 1,7 % 2012. godine, ali ne ističe da Malezija nije slušala MMF. I rušenje malezijskih zrakoplova još nije objašnjeno. S današnjom tehnologijom!

Godine 1950. bilo je u svijetu 25,3 milijuna turista, 2015. godine 1,16 milijardi! Godine 1980. nije bilo kineskih turista, godine 2015. ih je 100 milijuna.

Osim oholosti zbog pobjede nad socijalizmom, Zapad je po Mahbubaniju radio strateške pogrješke, u sjevernoj Africi, na Bliskom istoku gdje je protiv sebe okrenuo skoro 2 milijarde muslimana. Širenje NATO-a na istok Europe, mimo dogovora s Gorbačovom i mimo upozorenja Kissingera (1923.), Brzezinskoga (1928. – 2017.) i Thomasa Friedmana (1953.), je izazvalo reakciju Rusije i stvaranje političke Putinove ere.

Obojene revolucije (roza, narančasta, ljubičasta, tulipanska, jasminova, lotosova) su smjenjivale legalne vlasti uz američku pomoć, dočim SAD i najmanje demokratsko miješanje u svoje unutarnje stvari doživljava histerično. Između 1824. i 1994. SAD je izvela 74 invazije u Južnoj i Srednjoj Americi.

Mi možemo i trebamo ojačati multilateralne institucije globalne uprave poput OUN-a, MMF-a, Svjetske banke i SZO-a (Svjetske zdravstvene organizacije) da bi se pobrinuli za zajedničke svjetske izazove tvrdi Mahbubani. (Koje izazove, je li možda koronadiktaturu?, op., T.T.)

Postavlja se pitanje je li Mahbubani mason (je li masonerija u svijetu jedinstvena?), želi li stvaranje nekoliko svjetskih država određenih zemljopisom i kulturom, ili smatra da je moguća jedna svjetska država po UN-om ili SZO-om?

Hoće li doći do miješanja civilizacija i rasa, do općeg ateizma ili jedne svjetske religije?

Inače suzdržani Mahbubani ne može se ne zapitati o mudrosti EU-a koji ne prima Tursku, ali prima radnu snagu iz Turske koja podržava Erdogana, ili o pameti SAD-a koji nameće zahtjeve Kini (oko 20 % svjetske populacije), ljuti muslimane (20 %), ignorira Afriku (15 %).

Tvrdi da je europska politika osiromašila seljake sjeverne Afrike kojima ne preostaje nego emigrirati u EU. (Sjetiti se gospođe Dubravke Šuice od demografije i demokracije europske, koja preporuča uvoz Afrikanaca u EU!) Ipak liberal Mahbubani osuđuje ideološki liberalizam SAD -a koji ne živi u realnosti, već u oholom osjećaju superiornosti i ističe da demokracije nemaju odgovor na probleme, jer prosječni građanin želi standard i mir, nipošto odricanja ili rat ili dugoročne programe u ekonomiji. Još je Mahbubani bio i  preblag!

Teo Trostmann

Povezane objave

Istočna Srbija je bugarska!

HF

Lažna njemačka kritika nacionalizma

HF

Cetinje je srce Crne Gore

hrvatski-fokus

Steže se obruč oko Rusije

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više