Treba nam puno bolja oporba koja bi nas izvukla iz sustavne krize
Ušli smo u godinu izbora. Prema ispitivanjima javnog mišljenja HDZ je prvi izbor oko 30 posto birača. Dakle, relativni pobjednik. Sami ne će moći sastaviti vladu. Prisiljeni su na političku koaliciju. Pitanje je samo s kim. Ponuda je široka i šarena. Svi žele biti s pobjednikom. Svi žele biti vlast. Ta vlast se sada, kao i ona prije toga održava pomoću raznih i različitih žetončića. To su manje-više prodane duše, ljudi spremni sa svim i svakim, ukoliko im to nudi ostanak i opstanak na političkoj sceni. Nagledali smo se toga. Ti isti išli bi jednako s lijevom i desnom opcijom, samo da im se dočepati vlasti. Oni su uglavnom opskurni likovi, pojedinci, koji su promijenili više političkih stranaka, uvjerenja, ideja i opredjeljenja. Sigurni su podupirači vlasti tako dugo, dok od toga imaju koristi. Ponekad su to redikuli koji svojim djelovanjem i ponašanjem sablažnjavaju, nasmijavaju i ogađuju politiku narodu. Ništa manje ništa manje jadne i ne vjerodostojnije nisu neke političke stranke, koje mogu sa svima i svima se nude. To je meni nepojmnjivo. To samo govori o tomu dio čega im je stalo. Naravno, do vlasti, a ne do naroda u koji se zaklinju. Glavni cilj politike i političara bi trebao biti boljitak (opći i posebni) za sve. Bolji, sigurniji i ljepši život. Život dostojan čovjeka. Toga ovdje očito nema. Zbog nam i odlaze mladi ljudi, s cijelim obiteljima u inozemstvo. Svoju sreću traže tamo gdje je čovjek i njegov boljitak u centru svih interesa, zbivanja i događanja, gdje se svaki pojedinac može realizirati i postići svoj maksimum. Ovdje to mogu samo oni s plavim stranačkim iskaznicama. Dobro su to procijenili ranih devedesetih svi oni koji su se iz Partije (SK) preko noći upisali u HDZ. Mnogi od njih postali su razni rukovoditelji, šefovi, istaknuti političari, na svim nivoima. Oni su krojili našu sadašnjost i budućnost. Danas to rade njihova djeca. Ako ovako nastavimo radit će to i njihovi unuci.
Unatoč tomu što su obojani u plavo, Hrvatskom vladaju crveni. Ništa se ne bi promijenilo niti da sadašnja oporba dođe na vlast. Jezgro i bit većine političkih stranaka je nastala iz Partije. HDZ je danas Partija, po mnogo čemu slična onoj Partiji u bivšoj državi. Mentalitet je teško mijenjati, posebice mentalitet vladajućih. Njima je u krvi podjarmljivati narod. Njihovi vođe svojim autokratskim vođenjem i vladanjem teže k diktaturi. Demokracija je tu na niskim granama. To je samo privid i lažna opsjena. Izbori su manje-više namješteni, očekivani. Kandidati na izbornim listama su odabir njihovih lidera. Znamo kako se to radi. Da bi postao kandidat na bilo kojoj izbornoj listi, moraš biti podoban i poslušan. Tu se uglavnom vrte jedni te isti, sve dok ih vrijeme ne pregazi.
Neki govore i pišu da je vrijeme pregazilo HDZ. HDZ se potrošio. Nema novih ideja. Nema provedenih niti osmišljenih reformi. Sve što se u tom smislu radi su vatrogasne mjere, krpanje, prelijevanje iz šupljeg u prazno, eksperimentiranje i pregrupiranje. Bilo kako bilo; HDZ je i dalje prema ispitivanjima javnog mišljenja i brojčanim pokazateljima, najjača politička stranka u zemlji. SDP ima dvostruko manji rejting. Možemo pomalo raste, Most stagnira, Domovinski pokret nema onu kvalitetu i kvantitetu koja bi ga uzdigla iz prosjeka i učinila dovoljno prepoznatljivim da si osigura dovoljan broj mandata, s kojima može utjecati na formiranje vlasti i biti važan i bitan politički čimbenik. O drugima da i ne govorimo. Neke političke stranke su postale neprepoznatljive i pomalo nestaju s političke scene. Neke nove, nedavno osnovane stranke nemaju dovoljnu težinu i političku zrelost. Uglavnom imaju lokalni karakter. Od svega toga jedno veliko NIŠTA. Puno galame ni za što. Koliko god bila njihova želja i težnja maknuti HDZ s trona i vlasti, oni za to nemaju dovoljno snage, upornosti, strpljenja, znanja i sposobnosti. Pogledajte samo neke od lidera političkih stranaka, sasvim svejedno lijevih, desnih ili onih u centru, štogod taj centar predstavljao. Nema tu lidera koji bi se mogao izdići i povesti oporbu u pobjedu na izborima. Pođemo li od najbrojnije političke stranke u oporbi i analiziramo tko i kako je vodi, konstatirati ćemo da je vodi u propast. Raspolovio je stranku, nema ideja, nema znanja, ni sposobnosti. Njegove verbalne akrobacije nikome ne ulijevaju povjerenje i malo tko ga može zamisliti kao premijera. To bi bila lakrdija. Nepotrebno je analizirati ostale lidere oporbe. Viču, galame, prijete, obećavaju… Kaj god! Iz mnogih još uvijek progovara stara ili nova Partija (SK ili HDZ). Osim toga, nekima je njihov ego veći od stranke koju vode i ne dozvoljava im da vide i puste ikoga drugoga ispred sebe.
Nužno je potrebna neka nova politička opcija ili politička stranka, koja svoje djelovanje i politiku ne vidi isključivo kao polugu za svoj rast i razvoj i svoju egzistenciju, već kao alat kojim će svima omogućiti i osigurati bolji i sretniji život u Hrvatskoj. Dosta je bilo ustaša i partizana. Dosta je bilo udbaša i KOS-ovaca. Dosta je i previše mrzitelja Hrvatske i svega onog što je hrvatsko. Oni koji protiv toga ne mogu široko im polje. Oni koji ne mogu disati i živjeti pod hrvatskom zastavom i uz hrvatske insignije bolje je da Hrvatsku mirno napuste i uljepšaju si život, na nekoj drugoj lokaciji i u državi gdje im ne smetaju državne zastave. Nikakve bune i pobune im neće proći. Pokazali smo da znamo i možemo braniti i obraniti svoju Domovinu, jedinu na svijet koju nam je Bog stvorio i dao. Nažalost ta lijepa zemlja Bogom dana je danas opustošena u svakom smislu. HDZ to očito ne može promijeniti. Vodstvo HDZ i Andrej Plenković sa sadašnjom političkom koalicijom to i ne namjerava učiniti.
Pitanje što oporba misli o tomu? Kako oporaviti i usmjeriti Hrvatsku u pravom smjeru? Smjeru u kojem će svima biti bolje. Smjeru u kojem će se oporaviti i razvijati danas opustošena i napuštena sela. Smjeru u kojem mladi stručnjaci ne će bježati u Europu i svijet. Smjeru u kojem ne će izumirati autohtoni hrvatski narod.
Za sada nema na vidiku nijedne političke opcije koja bi to osigurala. To bi bilo moguće kad bi se ujedinile sve progresivne političke snage i one političke opcije koje su tu zbog naroda i za narod, stvarno, a ne deklarativno. To bi trebalo pokrenuti. Za to je potreban vođa, osoba koja će se žrtvovati i ne će na toj funkciji gledati sebe, svoj ostanak i opstanak, svoje napredovanje i mogućnost stjecanja materijalnog bogatstva. Pitanje je samo: Kako prepoznati vjerodostojnu osobu, kojoj bi se dalo povjerenje da vodi državu. Tu nisu dovoljne riječi. Potrebna su djela. Potreban je karakter i istinsko domoljublje.
