Stanko Modec rođen je u Zagrebu 21. lipnja 1872.
(Prof. Vjekoslav Zadrović, „Hrvatska misao“, Sarajevo, broj 11.-12., studeni-prosinac 1944., str. 359.-363.)
Prigodom njegove smrti napisane su u „Napredku“ sliedeće rieči:
„Umre učitelj učitelja, kakav se riedko rodi, i kakvih ni veliki narodi mnogo nemaju. Mnogu je on iskru zapalio, koja danas svietli domovini. Mnogo srdce oplemenio, čija ljubav sada grije stotine gojenčadi hrvatske.“
Posebno moramo iztaknuti Modecove veze s Bosnom, gdje su djelovala dva njegova đaka, pjesnici Silvije Strahimir Kranjčević i Josip Milaković.
Prilikom svakog svog puta u Zagreb obojica su redovno posjećivala svog velikog učitelja, da mu na taj način izkažu svoju zahvalnost i štovanje. Modec je pod konac svoga života doživio, da njegov jedinac, sin Stanko, djeluje kao učitelj u Bosni. Sin je svakako bio u ovim krajevima najbolji propovjednik otčevih ideja.
Stanko Modec rođen je u Zagrebu 21. lipnja 1872.
Nakon što je svršio četiri razreda zagrebačke gornjogradske gimnazije za Divkovićeva ravnateljevanja prelazi u otčevu učiteljsku školu. Izpit zrelosti položio je 1891. u Petrinji.
Samo četiri godine služio je kao učitelj u sjevernoj Hrvatskoj (Virje, Glina i Lasinja), kada je 30. prosinca 1895. prešao u Bosnu. Najprije je služio kao učitelj, a zatim kroz daljnjih 15 godina kao ravnatelj na III. pučkoj školi na Marijinu dvoru u Sarajevu, zatim u Prozoru i Mostaru (oko 4 godine), da bi se ponovno vratio u Sarajevo, na istu školu, gdje služi daljnjih 12 godina.
Nakon 5 godina učiteljske i 28 godina upraviteljske službe bio je 2 godine nadzornikom za grad Sarajevo.
S propisno navršenim godinama službe umirovljen je na vlastitu molbu.
Danas Stanka Modeca, koji i dalje boravi u Sarajevu, poznaju svi njegovi prijatelji i štovatelji kao dobro uzčuvana starca, bodrog duha i vedra razpoloženja. Nas, svoje znance, uviek susreće sa smieškom i nagovara nas svojim jasnim a gromkim glasom, koji je nekada odzvanjao po sarajevskim učionicama.
U Sarajevu je Stanko djelovao na šest škola raznog tipa, uključivši ovamo i građansku školu, što odaje učitelja s velikim teoretskim i praktičnim znanjem i inteligencijom, naslieđenom od otca. Za svaki školski rad imao je mnogo ljubavi i požrtvovnosti. U Lasinji i Prozoru iztakao se i kao vrstan seoski učitelj poučavajući narod u ciepljenju voćaka, livadarstvu, poljodjelstvu, pčelarstvu, povrćarstvu i svilogojstvu. Takvih učitelja našlo se u to vrieme podosta u Hrvatskoj preko Save, a u Bosni i Hercegovini, kao da ih i nije bilo.
Za vrieme prvog svjetskog rata Stanko Modec stekao je velikih zasluga svojim djelovanjem u Dječjem domu („Kinderheim“), koji je bio osnovan za najsiromašniju djecu, koje su otčevi bili na ratištu.
Modec je spašavao sarajevsku djecu od gladi u najtežim vremenima. Sam je obilazio kuće bogatijih građana primajući od njih darove za svoje sirotane.
Godine 1903. Stanko Modec otvara u Sarajevu svoju školu za glasovir, što dokazuje, da je imao obsežno znanje u glasbi, stečeno u učiteljskoj školi.
Zanimljivo je, da je Modec 1909. otvorio u Sarajevu tečaj hrvatskog jezika za činovnike zemaljske vlade sa svrhom, da bi činovnici znali rješavati službene spise na hrvatskom jeziku.
Osobito je bio obilan Modecov rad u Hrvatskom pjevačkom družtvu „Trebević“, gdje se iztakao oko 1900. kao pjevač, glumac-diletant i izvrstni deklamator.
Jednoć je nastupio na kazalištnim daskama s današnjim predsjednikom hrvatske državne vlade dr. Nikolom Mandićem. Sve igrokaze, koji su se prikazivali u „Trebeviću“, Modec je i režirao.
U srpnju 1898. izvodio je Modec na pozornici „Trebevića“ pjesmu Rikarda Jorgovanića „Gospodska ljubav“, u obliku melodrama, za koju je glasbeni dio sastavio tadašnji sarajevski glasbenik prof. Pienta.
Modecu je za vrieme školovanja u Zagrebu ulio ljubav za glumu veliki Andrija Fijan, koji je s Marijom Ružičkom-Strozzi kroz 30 godina izgradio najsjajniju epohu hrvatske kazalištne umjetnosti. Fijan je bio vrlo česti gost u gostoprimnoj kući Stankova otca. Zato je Stanko u svojim mlađim godinama s velikim uspjehom priređivao glumačke predstave u Petrinji, Glini i Sarajevu.
Treća pučka škola, na kojoj je Modec ravnateljevao, bila je po uspješnoj nastavi doista prva pučka škola u Sarajevu. Roditelji su tu školu nazivali „Modecova škola“.
Mnogi odličniji roditelji, koji su stanovali u središtu grada, slali su svoju djecu u Modecovu školu na Marijin dvor.
Tako je vladin tajnik Liuboje Dlustuš, vrstan pedagog i organizator školstva u Bosni i Hercegovini, svoja dva sina preveo iz jedne pučke škole u središtu grada u Modecovu školu. To je isto i učinio i profesor učiteljske škole Josip Milaković sa svojim sinovima Ivicom i Brankom.
I Stanko je poput otca Ljudevita okusio svu težinu Khuenova vladanja u Hrvatskoj.
Iz Gline, gdje je imao za učenika Sarajlijama dobro poznatog prof. Miju Vučaka, bivšeg odjelnog predstojnika za školstvo, morao je Stanko seliti u Lasinju, veće selo u Pokuplju. Kao sin velikog Khuenova protivnika Ljudevita Modeca, kojega je Khuen tek nakon 15 godina privremene ravnateljske službe konačno imenovao stalnim ravnateljem učiteljske škole, što mu je također zagorčio premještajem iz Zagreba u Petrinju, bio je Stanko stalno nadziran za vrieme službe preko Save.
Obćinski načelnik, bilježnik i’ blagajnik u Lasinji bili su izraziti „mađaroni“, koji su Stanku zagorčavali život. Osim toga došao je u Lasinji u sukob s tamošnjim starim župnikom, koji je osuđivao njegov rad u smjeru nove škole. Starom župniku dao je mladi Stanko jednom prilikom sliedeći poletan odgovor:
„Velečastni. Kada su zaniemili topovi, mač je zamienjen perom i plugom; kada su se bili razišli tmasti oblaci puščanog praha; onda je osvanula zora novoj kulturi i novoj školi; tada je iznemogli školski „djed“ predao školskom „unuku“ svome gusle javorove, posve nove gusle i rekao mu:
Uzmi, sinko, uzmi gusle ove,
pa izvodi na njih pjesme nove:
Pjesme nove po srdcu duboke,
A po misli do neba visoke!“
Taj odgovor dobričini starom župniku, koji je htio iz pučke škole onog vremena izbaciti zemljopis, poviest i prirodopis, pokazuje, da je Stanko kao učitelj bio dostojan sin svog velikog otca.
Razstavši se sa sjevernim stranama, izpunjen mržnjom na mađaronski duh, Stanko je 1895. dobio Kranjčevićevim posredovanjem učiteljsko mjesto u Sarajevu. Kranjčević je po svome učitelju Ljudevitu Modecu dobro prosuđivao sposobnosti Ljudevitova sina. Kada se Stanko na dolazku u Sarajevo predstavio vladinu tajniku Lj. Dlustušu, donoseći mu pismo od svoga otca, Dlustuš ga je pozdravio riečima:
„Vrlo se radujem, što vidim u našem šeheru sina velikog muža, pedagoga Ljudevita Modeca“.
Dlustoš je Stanku pomogao, da prevede 1897. i svoju sestru učiteljicu u Grubišnom Polju, na „kolodvorsku školu“ u Sarajevu. Kada je poslije Ljudevitove smrti i njegova udovica preselila u Sarajevo, našla se u Bosni ciela obitelj pokojnog Ljudevita, da bi prosvjetno djelovala u drugom gradu hrvatske zemlje, gdje je rad u duhu nove škole bio osobito potreban.
Stankova sestra bila je toliko ambiciozna sarajevska učiteljica, da je nakon 20 godina naporne službe, zbog narušena zdravlja, morala zamoliti mirovinu.
Razstavši se s bratom, živi sada u Zagrebu, dočim je Stanko, vezan za grob pokojne majke na sarajevskom Koševu. ostao u Sarajevu.
I u Bosni nailazio je Stanko Modec na nova razočaranja.
Uoči Burianove vlade često ga je napadala „Srbska rieč“ tražeći njegov premještaj iz Sarajeva.
Kada su 1911. odjelni predstojnik za školstvo Treščec i vladin savjetnik Dlustuš bili umirovljeni i kada je na mjesto prvoga došao aristokrata Paul, a na mjesto drugog Murko, rodom Slovenac, prije kotarski predstojnik u provinciji, morao je Stanko seliti u selo Šćit, u travničkom okružju.
Modeca su u „Srbskoj rieči“ napadala trojica drugova učitelja, jer je trebalo izstisnuti jednog Hrvata s ravnateljskog mjesta na jednoj pučkoj školi u Sarajevu.
Poznato je, da je Burianova vladavina u Bosni bila uvedena uoči balkanskog rata i da je bila jedan od mnogih loših poteza austro-ugarske politike u Bosni. Iako Modecu nije tada mogao pomoći „Hrvatski dnevnik“, gdje su bile pisane pohvale njegovu odgojiteljskom radu i iznošeni prosvjedi protiv njegova nepravedna premještaja u Šćit, pomogla mu je njegova bolest. Umjesto u Šćit bio je premješten u Prozor, gdje je postojao kotarski liečnik, a nakon kratkog vremena iz Prozora u Mostar, gdje je postojala bolnica. Kako se Modecovo zdravlje i u Mostaru sve više pogoršavalo, uspio mu je na temelju liečnikog pregleda i priedloga premještaj iz Mostara natrag u Sarajevo, gdje je ostao do svoga umirovljenja 1927.
Nakon što je Modec bio na upraviteljskom mjestu podpunih 28 godina, uz najveće pohvale predpostavljenih vlasti, bio je dvie godine prije umirovljenja imenovan školskim nadzornikom za grad
Sarajevo vinuvši se tako do vrhunca kariere u svome učiteljskom zvanju.
* * *
Dajući ovaj prikaz o djelovanju dvojice vrstnih hrvatskih pedagoga i o odjecima njihova rada u Bosni prilikom 100-godišnjice rođenja Modeca otca, dajemo dva primjera čestitog i nesebičnog rada, pa time ujedno zasvjedočujemo i vriednost zlatnog pravila Bouvinova:
Causa est causa causati.
(Svršetak)
