Osamljenje
Ja ideala više nemam
prizemljila me zemlja
ozemljila me
oštri zubi divljih pasa
meso i kidaju
dušu od tijela rastavljaju
više ne razmišljam
o dobru i zlu
potpuna sloboda
ne stječe se
dobrim vladanjem
niti osamljenjem
ona je svjetionik
koji nam šalje signale
s druge obale
na ovoj sumornoj zemlji
i sunce da se rodi
zla kob snašla bi ga
ovdje bi bilo tuđe
i neprihvaćeno
makar bez njega
ne bi mogli živjeti
klupko se ne odmotava
i dalje se zamotava
groznica nas trese
banalne stvari
izvrsno prolaze
i sve što ima
kratki vijek trajanja
u trendu je
ja ideala više nemam
iako i dalje miješam svoj dah
s dahom proljetnih ruža
one zimske i kad procvatu
bezmirisne su
srce mi se sveudilj
obraća pticama
koje s užitkom pjevaju
svoje predivne pjesme
prije svitanja
ustajem iz postelje
ispisujući poruke
nebeskim zvijezdama
nisam razočarana
niti sam ispunjena
mržnjom i gorčinom
život je plamen
koji se pali i gasi
tko zna gdje i kako
ne daj Bože
da me kloniraju
jer moje vatre još žare
visoko bacajući
svoje zlatno pramenje
moje iskrište
ne može se više ponoviti
svaki je čovjek
svoj i neponovljiv
