Za slučaj upada, svi su bili spremni izginuti i popaliti svoje kuće
(Priča iz romana „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“, Tkanica d.o.o., Zagreb, 2015.)
Uz visoke literalne vrijednosti, roman Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela ima iznimno vrijedne odlike povijesno dragocjenoga dokumenta o srijemskom hrvatskom selu kojega, kao takvoga, više nema. Ova će knjiga, korektno i dostojanstveno, čuvati istinu o jednome ponositome dijelu hrvatskoga Srijema, koji je, više negoli i jedno drugo mjesto u toj regiji, bio trn u oku pobješnjelom šovinizmu iz vremena devedesetih. No, u ovoj knjizi nema mržnje, niti osvetničkih pokliča, a još manje omalovažavanja ma kojega drugog naroda.
Ivan Balenović
Sva su svjetla u kući bila odavna pogašena, a sva vrata na kući širom otvorena. Marko je sjedio u dnevnoj sobi, u fotelji smještenoj u kut iza vrata što su vodila na terasu prema ulici. Tako je imao najbolji pregled na ovu najveću prostoriju u kući, ali i kroz prozore, na veći dio avlije ispred kuće i veći dio avlije iza kuće. Pri ruci je imao dva pištolja.
Od kako je ubijen Piršić, u selu su se mnogi organizirali protiv noćnih upada u kuće i nasilnoga istjerivanja iz njih. Najjača su uporišta bila organizirana tako da su se nekoliko obitelji, s djecom, ženama i nejači, sklanjale u jednu kuću, gdje su muškarci imali lovačke puške, pokoji pištolj, sjekire, noževe i druge predmete koji su se mogli koristiti u obrani, a u ostale, prazne kuće postavljene su desetine kanistara s benzinom. Za slučaj upada, svi su bili spremni izginuti i popaliti svoje kuće. Bilo je to rezultatom velike napetosti koja je vladala u selu zbog stravičnih prijetnji, uznemiravanja preko telefona i ulazaka u kuće, uz fizičku torturu ukućana tijekom dana i upadanja u kuće uz ubacivanje bombi u dvorišta po noći, te monstruoznoga plakata na banderi pred crkvom i, na koncu, zbog groznoga i svirepog ubojstva Mijata Štefanca. A cijeli su dan kroz Hrtkovce hodale skupine do zuba naoružanih ljudi s kokardama na crnim šubarama i sa svim drugim četničkim obilježjima. Bilo ih je iz Čačka, Valjeva, Užica i tko zna od kuda još.
Dobro organiziranih skupina mještana Hrtkovaca bilo je samo nekoliko, a napadači su znali za njih i nisu se usuđivali izazivati sukob većih razmjera, pa do toga nije ni došlo. S druge strane, većina Hrtkovčana se već odselila za Hrvatsku ili u inozemstvo, a mnogi su otišli rođacima ili poznanicima u druga mjesta.
Marko nije želio napustiti kuću, govoreći djeci da će se stvar smiriti i da će poslije nekog vremena sve biti po starom, a u obrani svoga doma nije se ni s kime udružio. Ako se Hrtkovčani budu organizirano branili, moguće je da bi u nekoj budućoj državi odgovarali za udruženo neprijateljsko djelovanje. S druge strane, Marko nije želio ni da ga istjeraju iz njegove kuće i s njegove zemlje samo s time što će ga zastrašivati. Odlučio je kuću braniti sam, pa što ispadne. Dovoljnu snagu za to mu je davala i sama pomisao na svu krv i znoj Tomlekinih kojima su stoljećima natapali svaku stopu ove zemlje. A još dodatnu mu je snagu davala njegova mati, koja je bila svjesna da na taj način oboje mogu poginuti, ali koja je isto tako imala toliko ponosa i hrabrosti da je smatrala da ako ona, pa čak i njezin sin jedinac, poginu na ovaj način, čine jedinu ispravnu stvar.
Što se djece tiče Marko je bio manje-više miran, jer su ona ostala u Novom Sadu i valjda bi se nekako snašla u životu ako bi njihov otac i njihova baka stradali. Na poslu je Marko, kako je već rečeno, uzeo godišnji odmor i dva mjeseca neplaćena odsustva. Tamo su znali što se događa u Hrtkovcima i velikodušno su mu odobrili toliko odsustvo, sigurni da se on više nikada ne će vratiti. A hoće li se stvarno vratiti, nije ni on sam znao.
Tako je Marko dospio u situaciju da možda i životom plati odluku da ne ide iz svoje kuće, no, na sve su strane po bivšoj Jugoslaviji letjele glave, pa jedna više ili jedna manje nije od značaja.
Svaku je noć Marko molio Boga da četnici ne upadnu u njegovu kuću, ali, učine li to, bio je pripravan to spriječiti. Zato je sve bilo zamračeno i zato su bila otvorena sva vrata na kući, na svima sobama, terasama, predsoblju, kuhinji, garaži i šupi. Pretpostavljao je da će biti snalažljiviji u vlastitoj kući, koja je inače sličila na mali labirint, od onih koji bi se u njoj našli prvi put, i još u noći. A postojala je i nada da se poslije eventualne njihove premoći, preko bašte, dokopa Dobreča. No, prevladavala je surova realnost da bi i on i njegova mati stradali.
Preko dana je Marko spavao i mati bi ga budila samo za ručak, ili kada bi u njihovu kuću navratio tko od nepoznatih i nezvanih gostiju. A bilo ih je svaki dan, iako je kuća bila na kraju sela i uvučena u avliju iza stare kuće, odnosno kafića, koji već odavna nije radio, i premda ni mati ni on nisu bili na zloglasnom popisu ,,ustaša koji su pomagali Tuđmana”.
Neki od ovih ,,gostiju” bili su fini i ljubazni ljudi, kojima su u mjesnom uredu, ovdje u Srbislavcima, rekli da Tomlekini žele mijenjati kuću, i takvi su s velikom nelagodnosti pitali bi li oni mijenjali svoju imovinu za njihovu, tamo negdje, u nekom selu u Slavoniji, Lici ili Dalmaciji. Markova bi ih mati ponudila kavom, sokovima, pićem ili kolačima, i često su s njima dugo razgovarali, ali su odlučno odbijali svaki nagovor za zamjenu kuće.
Ali, nekoliko su puta ovi gosti, galameći već pred kućom na šoru, upadali napiti, bradati i naoružani, u manjim ili većim skupinama, i još s kapije im psovali majku ustašku. Marko je znao da preko dana nisu bili previše nasilni i tada je skrivao svoje pištolje na tavanu stare kuće, a s tom je bandom razgovarao mirno, ne pokazujući nikakav strah i sve vrijeme tvrdeći da on i njegova mati ne će mijenjati svoju kuću za bilo koju ili bilo čiju, koliko god takva vrijedila i bilo gdje se nalazila.
Znao je Marko i da bi u još teži zločin od Piršićevog ubojstva spadalo to da on i mati stradaju ne braneći se u svojoj kući usred bijela dana, te se nadao da nitko ipak ne bi počinio ubojstvo na taj način.
Onda su jednoga dana došla trojica. King je bijesno lajao, ali mu Marko još nikada nije naredio da napadne, pa ni ovog puta.
– Je l’ i ovo ustaška kuća?! – bilo je prvo čime se, vičući, obratila Marku prljava, masna i bradata spodoba.
Marko nije ništa odgovorio.
– Imaš li dece, svinjo ustaška?!
– Imam.
– A gdje su ti deca, u ,,zengama”, aaaa, mater ti jebem ustašku?!
– Ovo je moja majka – pokazao je Marko na svoju mater, koja je u ovakvim situacijama, uvijek isto tako mirno kao i on, stajala pored njega s odlučnim izrazom na licu, koji je govorio da ni ona ne će ustuknuti pred ovim primitivcima.
– Koliko imaš dece? Gde su ti deca i što rade?
– Imam dvoje. Kćerka studira u Beogradu, a sin ide u srednju školu u Novom Sadu.
– Studiraju ustašići u Srbiji! I idu u srednju školu u Srbiji! Ala ste vi Hrvati pametni! A znaš li da naša deca ne mogu više studirati u Hrvatskoj, je l’, bre?!
Četnik očigledno nije bio izbjeglica iz Hrvatske.
– A ovaj časni Srbin – pokazao je na sredovječnog čovjeka do sebe – morao je decu poslati u instranstvo i sad je došao da ti ponudi svoju kuću u Hrvatskoj za ovo tvoje sranje.
Sredovječni „časni Srbin“ je očito intelektualac, ali sada je ruina od čovjeka. Nije ništa govorio i izgledalo je kao da je odsutan i da uopće nije svjestan o čemu se ovdje radi.
– Ja i moja mati ne ćemo ništa mijenjati – rekao je tiho ali odlučno Marko.
– Menjaćeš se ti, menjati, još kako! Misliš da su njega tamo ustaše nešto pitale, aaaa, bre?! – pokazivao je na sredovječnog čovjeka, sada već urlajući i lijevom rukom nervozno otkrivajući maskirnu vojničku bluzu, tako da se vidio pištolj za pojasom.
Treći čovjek, koji je dotad šutio, a izgledao je kao pravi kriminalac, približio se Marku u tom trenutku i tiho mu, skoro na uho, rekao:
– Ako te on ne ubije, ja ću zaklati i tebe i tvoju mater. Mijenjaj se, budalo ustaška!
Iako tihe, ove riječi je čula i Markova mati. Marko ju je pogledao i nikada ju nije vidio mirniju i najednom mu je sve ovo nalikovalo kazališnoj predstavi nekog suludog komada. Ako ih ovaj lik zakolje, što je po scenariju moguće, kada se sve završi, on i njegova mati će na kraju predstave ustati i dobiti ogromni pljesak. Moraju sada samo dobro glumiti, da ne bi razočarali publiku.
Od tog trenutka Marko zaista nije znao što je realnost, a što predstava. On ima ulogu napadnutog koji ni po cijenu svog života i života svoje majke ne popušta. Odigrat će to bez poteškoća, a vidi i da se njegova mati saživila s likom majke napadnutog koji ne će popustiti ni po koju cijenu svoga života, te ni ona ne će popustiti ni po cijenu svojega i sinovljeva života.
– Mi ne ćemo mijenjati našu kuću – rekao je Marko skoro teatralno, baš kao na sceni, a ni glas nije bio njegov.
Na to je kriminalac polako vadio nož, a četnik je od sredovječnog čovjeka, sav razjaren, tražio neki papir. Kada mu ga je ovaj dao, tresnuo ga je na stol i povikao:
– Tu potpiši, ako ti je život mio, bre!
– Što trebam potpisati?
– Ugovor o zameni, ustašku ti majku jebem!
– Mi nećemo mijenjati našu kuću, možete nas slobodno ubiti – rekla je Markova mati.
– Ja sam dobrovoljac s ratišta i misliš li da mi je teško pobiti vas? – bio je izvan sebe četnik i izvadio je pištolj.
– Takvih sam se ja već naubijao! – derao se kriminalac dok je prilazio Markovoj majci s nožem u ruci.
Marko je još jednom pogledao svoju majku i zaključio da se uloge ne mijenjaju, nema improvizacije.
Zgledala su se i ostala tri aktera ove sulude predstave i vidjelo se da oni baš i nisu bili sasvim sigurni u svoje role. A onda je sredovječni čovjek najednom poskočio kao da je tek tog trenutka shvatio o čemu se ovdje radi. Zgrabio je onaj ,,ugovor” sa stola i kao vjetar izletio iz dnevne sobe. Četnik i kriminalac ostadoše zbunjeni, a onda i oni potrčaše za njime.
– Jeb’o vas Tuđman! – dobacio je u trku četnik, a King je nasrnuo na njih i bez komande. Marko se bojao da ovi luđaci ne ubiju Kinga, ali srećom su se dokopali kapije bez obostranih posljedica.
I Marko i njegova mati još dugo nisu mogli izaći iz likova toga igrokaza u koji ih je ubacio život. Do navečer su sjedili tu, u dnevnoj sobi, bez riječi, a tek su onda razgovarali o onome što im se dogodilo i o onome što se sve u Hrtkovcima događa.
– Bi li ipak trebali otići odavle zbog Vesne i Igora? – rekla je Markova mati kao da već nagovara Marka na promjenu stajališta oko zamjene imovine.
– Ja, majko, ne ću u Hrvatsku, a djeca mogu ići samo s tobom, nikako sama – rekao joj je tada Marko i pokazao da postoji mogućnost da se nešto učini u tom smislu.
– Ja ću, ako se tako dogovorite, ići s djecom i bez tebe – rekla je mati.
– Ali vi onda možete ići jedino u Osijek. I to prvo samo Vesna, na neko vrijeme kod Mirka, da vidi kako to tamo prijeko izgleda. Bojim se da u ovim smutnim vremenima ne ostanemo bez ičega. Ja ne mogu prijeko, uhapsili bi me ovi ovdje već na granici, a ni Igor ne smije ni pomisliti na to. Njega bi, pored uhićenja, odmah poslali i na frontu. A ti si, mama, suviše stara i slaba. Vesna mora ugovor o zamjeni ovjeriti tamo, u Hrvatskoj, a mi ovdje ne ćemo dotle ništa potpisivati. I dalje ćemo govoriti da ne ćemo mijenjati našu kuću i imanje.
– U moj Osijek ću rado otići, ali nigdje drugdje ne bih voljela – rekla je mati.
Budući je Marko šutio, upitala je:
– A zašto ti ne ćeš s nama?
– Djeci promjena sredine ne će pasti teško, ali ne znam bi li ja to mogao podnijeti. Ta, cijeloga sam života sve činio da se vratim u svoju Vojvodinu, svoj Srijem, svoje Hrtkovce i na ovaj naš veliki plac i u ovu našu kuću. Inače bih prijeko, s ovom mojom ekavštinom, teško našao posao, a o tome da se u mojim godinama afirmiram kao arhitekt nema ni govora. I logičnije mi je da se ovdje, na svome, borim za svoje mjesto pod suncem nego da tamo budem izbjeglica i da ništa ne mogu sa sobom učiniti. Mislim da bih vrlo brzo naprosto umro od tuge.
– Snašao bi se već nekako.
– Nikako se ne bih snašao. Prvo, ne mogu ni zamisliti da živim u tuđoj kući, da spavam u tuđem krevetu i hranim se tuđom žlicom. A drugo, ma, kakvi drugo, to je ispred prvog! Želja moga života je da mirovinu dočekam ovdje i da me pokopaju uz sve moje Tomlekine, uz djeda, oca, strica, bracu Niku… To ne može biti drugačije.
– Nisam vjerovala da si toliko vezan za Hrtkovce. U njima si završio samo pučku školu i od tada si ovdje gost. A, sjećaš se, iz Ljubljane sa studija, jednom nisi došao čitavih sedam mjeseci! S Visa, iz vojske, nisi dolazio sve vrijeme, skoro jedanaest mjeseci. Dok si radio u Vukovaru, nisi dolazio baš svake nedjelje, a Vukovar je tako blizu. Iz Banja Luke te nije bilo po nekoliko mjeseci i zaredao si dolaziti za svaki vikend tek posljednjih godina, kada si dovodio djecu, i mislila sam da je to samo zbog njih.
– I bilo je zbog njih, sigurno, ali oni su ja. Moj produžetak. Ja ovdje završavam, a oni bi trebali nastaviti. No, izgleda da ni od toga ne će biti ništa.
– Ja sam ovdje skoro šezdeset godina i znaš da ne bih išla više nikuda, ali ne izgleda mi ni to tako strašno, niti važno u ovoj situaciji.
– Znam, i ići ćeš u svoj Osijek. Bit ćeš i sa svojom sestrom kada god to poželiš, sada ćete se konačno napričati. I zbog toga je dobro da se kuća mijenja za Osijek.
– A misliš li da će se djeca tamo snaći?
– Bez ikakve dvojbe. Mlade voćke se lako presađuju, a što se mene tiče, to bi bilo kao da se čupa tristogodišnji hrast i bez korijenja se pokušava presaditi na drugo mjesto, u neku drugu zemlju. Djeca nisu toliko vezana za Hrtkovce, pa ni za Novi Sad. A moraš imati na umu i da je Vesnina želja da se ide odavde, a kada ona nešto naumi…
– Ostvarit će to i preko mrtvih, ako treba – dovršila je Markova mati njegovu misao, uz obostrani smiješak.
