Borba Božja protiv Baalove žene Anath/Astarte/Astaroth, božice, djevičanske razvratnice koja kopulira i začinje, ali ne rađa
Pojasnimo još jednom postojeće razlike:
1. Judeo-kršćanski monoteizam je jednoboški. Postoji samo jedan Bog, i nema boga izvan Boga. Svaki pojedinac i svaka skupina, bez obzira na to kako se po svojoj naravi razlikovali, bez obzira na razlike u sklonostima, talentima ili ograničenjima, odgovorni su pred tim jednim Bogom.
- Monoteistički obilježeno društvo je univalentno, tj. jednovrijednosno. To znači da su svi ljudi odgovorni pred jednim jedinim vrijednosnim sustavom, pred istim ciljevima i zapovijedima. Pred tim Bogom, koji je stvorio jedinstveni zakon za sve, svi su ljudi jednaki – neovisno o tome izgleda li im to kao neposredni probitak ili kao nepogodnost.
- Monoteistička društva su po tendenciji egalitarna – ne u rezultatima, ali prema tome streme. Monoteistički Bog ne pravi razlike među ljudima, položajima ili staležima.
- Monoteizam je teistički. Postoji, dakle, bitna razlika između stvoritelja i stvorenoga, stvoritelja i stvorenja, dakle i između stvoritelja i čovjeka. Čovjek kao čovjek, dakle ne kao biomolekularni stroj, u sebi nosi duboku ne-naravnu sposobnost otvaranja prema Duhu koji je u njemu. Taj Duh nije od ovoga svijeta, ali u svijetu djeluje, to znači da je čovjek dualno stvorenje. Ne da se objasniti samo u kategorijama uzroka i posljedica. Njegove etičke odluke su u određenoj mjeri u suprotnosti s njegovim instinktivnim, naravnim sklonostima i impulsima. Monoteisti znaju vrlo dobro koja ja vrijednost naravnih sklonosti, ali svaki impuls koji cilja neposrednom zadovoljavanju mora biti podređen jednom jedinstvenom nadređenom cilju. Prirodni nagon mora biti posvećen, t.j. moduliran, usmjeren i ograničen, a katkada mu se treba i posve uskratiti zadovoljavanje.
- Židovsko i kršćansko monoteističko bogoslužje odvraća čovjeka od svega što je nasilno, hedonističko i orgijastičko. Ljudske su sklonosti stvorenjske, nisu božanske. Zato ne smiju biti posljednje važeće mjerilo za dobro i zlo, niti za pojedinca niti za društvo. Drugim riječima: naravnim sklonostima se ne klanja. Povijest starog Izraela, kako je prenesena u Starom zavjetu, je velikim dijelom dvotisućljetna borba za klanjanje jednom Bogu umjesto klanjanja naravnim sklonostima i instinktima, kako je to bilo rašireno u poganskim kulturama staroga Istoka. Riječ je o povijesti borbe izraelskoga Boga s poganskim idolom Baalom, koji predstavlja klanjanje seksualnosti – bila ona heteroseksualna, homoseksualna ili sa životinjama. To je i borba Božja protiv Baalove žene Anath/Astarte/Astaroth, božice, djevičanske razvratnice koja kopulira i začinje, ali ne rađa. To je i borba protiv idola Moloha, boga kojemu su žrtvovana neželjena djeca tih seksualnih praksa.
- Konačno, judeo-kršćanski monoteizam podiže se protiv pretvaranja bilo čega stvorenoga u božanstvo, i time se suprotstavlja humanizmu. Iz vjernosti jednom pravom Bogu, on odbija smatrati „božanskim“ bilo što drugo, bili to idoli od drva ili kamena, bili to proizvodi ljudskoga uma ili elementi ljudske naravi.
Pristalice tog monoteizma znaju da zadovoljavanje instinktivnih nagona donosi užitak, ali znaju isto tako da ne donosi pravu radost. Znaju da smo zbog naše dualne naravi tako stvoreni, da trebamo nešto što ide dalje od običnog zadovoljavanja. Težnja za užitkom neovisno o Bogu neizbježno vodi u prazninu i očajavanje. Apsolutiziranje užitka i „klanjanje“ užitku na koncu konca vodi u beznađe i smrt.
Tako shvaćena, svaka ljudska težnja za neposrednim zadovoljenjem instinkta ukazuje na nešto što je nadilazi, na nešto drugo ili nekog drugog, na nešto, što se ne može naći samo u čovjeku i što ne može biti svedeno samo na ljudsko. Ta je težnja neizmjerno snažna. Ako je ne uspijemo usmjeriti na vječni objekt koji joj je primjeren, i ako je umjesto toga fiksiramo na instinktivno zadovoljavanje, onda nagon za zadovoljavanjem te težnje postaje prisila, ovisnost, nešto razorno. Narkoman u drogi, alkoholičar u piću, ženskar u seksu, kockar u igri, žderonja u hrani – svi oni traže jednoga Boga, pa makar to i ne znali. I zato se svi oni klanjanju svojim „idolima“.
Neprestani otpor Boga Izraelova i njegovih proroka protiv idolopoklonskog i poganskog klanjanja kumirima, modernom čovjeku sigurno izgleda (u najboljem slučaju) kao neobična arhaička opsesija ili (u najgorem slučaju) kao odbojna manifestacija nacionalizma i šovinizma, kojega se on rado odriče. U sterilnim uvjetima modernoga vremena dobiva se dojam da bi bilo i te kako razumno takvu monomaniju u crkvama i sinagogama zamijeniti sinkretizmom, koji je uvijek iznova prilagodljiv i koji sebe naziva „duhovnošću“.
Poganski nauk: gnoza
Konflikt između judeo-kršćanskog monoteizma i poganstva nije ništa novo: to je prastara borba za čovjekovu dušu koja se uvijek iznova vraća. Crvena se nit provlači od poganskih kultova staroga Istoka (uključujući i Kanaan) preko pred- i ranokršćanskog gnosticizma, preko maniheizma Rimskoga carstva i drugih arijskih imperija, preko nekih škola srednjevjekovne kabale i alkemije, sve do renesansnog neoplatonizma, koji naglasak stavlja na magiju, humanizam i znanost. Od toga je samo jedan mali korak do modernog reduciranja ljudskoga duha na psihu – što je preduvjet za današnje oživljavanje poganstva.
Iako C. G. Jung nije bio svjestan svoje uloge u tom razvitku, ipak je jasno spoznavao što će se dogoditi u poganskoj revoluciji. U jednom komentaru iz 1918. o dekadentnom stilu života poslije Prvoga svjetskog rata, napisao je ovo:
„Što se više gubi neosporni autoritet kršćanskog svjetonazora, to se više „plavokosa beštija“ vrti u svom podzemnom zatvoru i prijeti izlaskom, koji će donijeti katastrofalne posljedice. To kod pojedinca poprima oblik psihološke revolucije, a može se pretvoriti i društveni fenomen“[ii].
C. G. Jung je na apokaliptičan način predvidio pogansku preobrazbu Njemačke. Još snažniju proročku viziju imao je njemački židovski pisac Heinrich Heine, koji je prešao na kršćanstvo. Heine je već u XIX. stoljeću upozorio: „Kršćanstvo je – a to je njegova najljepša zasluga – u određenoj mjeri ublažilo germansku brutalnu borbenost ali je nije mogao posve uništiti, i ako se slomi križ, taj talisman koji je drži na uzdi, opet će se probuditi divljaštvo starih boraca, besmisleni bijes o kojemu su nordijski pjesnici toliko pjevali i pisali. Taj je talisman trošan i doći će dan kada će se slomiti. Stari kameni bogovi tada će ustati sa smetlišta i otrti tisućljetnu prašinu iz očiju, Tor će iskočiti sa svojim golemim čekićem i razrušiti gotičke katedrale… Nemojte se smijati mom savjetu, savjetu jednoga sanjara, koji vas upozorava da pazite na sljedbenike Kanta i Fichtea, i na filozofe prirode. Nemojte se podsmjehivati maštaru koji u pojavnom svijetu očekuje onu istu revoluciju, koja se dogodila na području duha. Misao prethodi djelu kao što munja prethodi gromu… U Njemačkoj će se odigrati predstava u usporedbi s kojom će Francuska revolucija izgledati kao bezopasna idila“[iii].
Nauk poganstva je gnoza. Za gnostika, spasenje nije nezasluženi Božji dar (što nalazimo u kršćanstvu) niti plod stalnih moralnih stremljenja (što nalazimo u židovstvu). Poganstvo nudi neku vrstu faustovske koristi koja se stječe putem „tajnoga znanja“ (prijevod riječi gnoza iz grčkoga). Gnostik to tajno znanje postiže zahvaljujući svom odnosu s jednim od mnogih bogova ili polubogova, ili, u intelektualiziranoj verziji, kroz pogansko „klanjanje“ vlastitim mislima i vlastitoj sposobnosti predočivanja.
(Nastavak slijedi)
