Obožavanje prirodnih sklonosti i instinkta koje gnosticizam sadrži ubrzo je dovelo do relativiziranja dobra i zla
Bit gnosticizma je i spiritualizirana i asketska, zato su mu bili bliski intelektualci Rimskoga carstva. Obožavanje prirodnih sklonosti i instinkta koje gnosticizam sadrži ubrzo je dovelo do relativiziranja dobra i zla, a time i do snažnog suprotstavljanja židovskom monoteističkom etosu, koji se širio preko kršćanske vjere. Zato nije čudo da je asketski način života ranih gnostičkih skupina tako brzo degenerirao u razuzdano življenje. Takav je razvitak zapravo bio lako predvidljiv, može ga se naći u svim gnostičkim skupinama u povijesti sve do danas.
Gnosticizam, kao duhovna protu-kultura, stoljećima je živio u tajnosti i u podzemlju. Povremeno je izlazio na površinu. U odnosu na etički monoteizam judeo-kršćanske tradicije koja je usmjerena na jednoga Boga, gnosticizam je uvijek bio protivna strana, ona koja radi u tajnosti i cilja na psihu, ona koja se obraća naravnom čovjeku, koja je politeistička, koja relativizira moral i etiku.
Gnostička misao, iako se pojavljuje u mnogim oblicima, uvijek nosi iste teme, kao na primjer:
- Uvjerenje da po gnozi, dakle tajnom znanju koje je ponuđeno samo odabranima, čovjek može vlastitim snagama rješavati svoje probleme – napose pitanja ljudske patnje i ljudskih zlih sklonosti. Time je čovjek izjednačen s bogom.
- Uvjerenje da ključni događaji judeo-kršćanske tradicije, napose utjelovljenje, nemaju nikakvu materijalnu stvarnost, nego ih treba smatrati duhovnim (ili simboličkim, psihološkim ili unutarnje-fizičkim) događajima.
- Iz tih razloga se odbija pomirbena žrtva kao nužna žrtva za „duhovno i duševno ozdravljenje“, tj. otkupljenje. Naime, ako su bogovi samo manifestacija vlastitog mišljenja, ne postoji apsolutni temelj za krivnju ili grijeh.
- Iz ovoga proizlazi da ni dobro ni zlo nemaju nikakvo stvarno značenje, ili pak – a to proizlazi iz istoga – da imaju samo simbolično značenje. Nisu ni u kakvom odnosu prema etičko-moralnim zahtjevima i odlukama svakodnevnice. U svakom slučaju su jednakovrijedne suprotnosti.
Posljednja točka sadrži i određenu ironiju, budući da je gnosticizam oduvijek sklon tome, da se opširno bavi zlom. U maniheističkoj varijanti gnosticizma je ta tendencija davanja prevelike važnosti zlu i stavljanja zla na razinu božanstva izričito formulirana, a dobro i zlo su proglašeni dvama vječnim načelima stvarnosti.
To podsjeća na upozorenje C. S. Lewisa: „S obzirom na đavla, čovječanstvo lako upada u dvije pogreške. One si međusobno protuslove a imaju isti učinak. Jedna pogreška je poricanje postojanja đavla. Druga je u tome da se u đavla vjeruje i da se njime bavi na pretjeran i nezdrav način. Đavli se jednako vesele objema pogrješkama. S istim zadovoljstvom pozdravljaju kako materijaliste tako i pripadnike crne magije“[iv].
Ako se dobro i zlo dualistički suprotstavlja i postavlja na istu razinu, iz toga neizbježno proizlaze dvije stvari. Prvo: Na teološkoj razini podliježemo opasnoj predodžbi da su dobro i zlo povezani i sjedinjeni na nekoj višoj razini. Drugo: Na razini psihologije i ponašanja skloni smo relativizirati dobro i zlo, pa time pojačavamo svoju sklonost biranja zla. Zlo smatramo dobrim, jer često tako dobro izgleda.
Na intelektualnoj razini, moderni gnostički filozofi kao što je C. G. Jung naglašavaju prvu točku i time istovremeno više ili manje nenamjerno potiču onu drugu. Na popularnijoj razini, okultni filozofi jasno naglašavaju drugu točku. Oboje vodi prema teologiji moralno-etičkog relativizma. Gnostička filozofija i moral stekli su velik utjecaj na crkve i sinagoge napose kroz naučavanje C. G. Junga. Zato ga ovdje treba podrobnije proučiti. Moralno-etički relativizam, koji je omogućio seksualnu revoluciju, ukorijenjen je u držanju čiji je najizrazitiji predstavnik upravo C. G. Jung.
C. G. Jung: samozvani prorok gnosticizma
Moderna dubinska psihologija kako freudovske tako i jungovske škole u modernoj, materijalističkoj kulturi koja se povodi za naravnim sklonostima i instinktima, preuzela je onu istu zadaću koju je gnosticizam prije imao u poganskom društvu. U oba slučaja, naravni se čovjek i njegovi instinkti i porivi podudaraju sa smislom i ciljem ljudskoga života. Upravo tako se nudi filozofski temelj za amoralan pogled na život. Moglo bi se čak reći da je pravi smisao gnostičke teologije u tome, da se neukroćenom seksualnom ponašanju pridaje aura nečega, što treba častiti. To vrijedi kako za stara vremena tako i za današnjicu, neovisno o tome događa li se svjesno ili nenamjerno.
Jung je povezao psihološki redukcionizam i gnostičku duhovnost i tako stvorio modernu varijantu mističkog poganskog politeizma, kod kojega različite „slike naravnih nagona“ (koje Jung naziva arhetipovima) postaju predmetom obožavanja. Svoje prividno znanstvene teorije C. G. Jung je prikazao kao modernu i poboljšanu verziju kršćanstva, u kojoj su kršćanska vjera i klanjanje naravnim nagonima i instinktima povezani u uzvišeno jedinstvo. Njegove se teorije sve više shvaćaju upravo u tom smislu.
Jung se smatrao prorokom jedne nove religije koja obuhvaća cijeli svijet. Max Zeller, Jungov učenik i terapeut u Los Angelesu, Jungu je ispričao svoj san u kojemu ljudi iz cijeloga svijeta, uključujući i njega samoga, grade neki hram. Jung je na to odgovorio: „’To je hram na kojem svi mi radimo… i to u cijelome svijetu. To je nova religija. Znate li koliko će trajati da se ona izgradi?’ Odgovorio sam: ‘Kako bih to mogao znati? Znate li Vi?’ On je rekao: ‘Da, znam’. Upitao sam ga kako će to dugo trajati. Odgovorio je: ‘Oko šest stotina godina’. – ‘Odakle to znate?’, upitao sam ga. On je rekao: ‘Iz snova drugih ljudi i iz mojih vlastitih snova. Koliko znamo, ta će se nova religija stvoriti’“[v].
Jungovski analitičar Murray Stein te riječi komentira u svojoj knjizi „Leiden an Gottvater, C. G. Jungs Therapiekonzept für das Christentum“: „Iz ovoga se izvještaja jasno vidi smatra li Jung tu novu religiju promijenjenim oblikom kršćanstva ili je to jedna posve nova svjetska religija, koja će uključiti ili zamijeniti sve druge. Budući da je sebe držao za Parsifala i za onoga, koji će kršćanstvu vratiti „sveti kalež“, sigurno se nadao da će nova religija sadržavati promijenjeno kršćanstvo i da će djelomično biti „dijete“ kršćanstva, ali i nešto posve drugačije: neovisna i jedinstvena religiozna tradicija“[vi].
Ne može se pretjerati kad se govori o direktnom i indirektnom utjecaju koji je Jung imao, a još i danas ima, na široke slojeve kršćanstva, a time i na cijelu zapadnu kulturu. Nije pretjerano ustvrditi da se teološke pozicije u većini velikih Crkava, što se tiče dušobrižništva, doktrine i liturgije, više ili manje podudaraju s jungovskom psihološkom i simboličkom teologijom. [Dok se zapravo svode na unutarnjepsihičke simbole.]
Pred kraj života, Jung je insistirao na tome da se „materija“ i „duh“ mogu uskladiti: „tamna strana“ ljudske naravi mora biti integrirana u jednu jedinstvenu „cjelinu“ koja obuhvaća sve, da bi se došlo do blaže i mekše definicije dobra. Istinsko prosvjetljenje u zamračeni svijet ne dolazi od jednoga svetoga Boga, nego je pravi izvor mudrosti, izvor i vrelo uzvišenoga znanja – „gnoze“ – pametni i briljantni „Lucifer“.
Za Junga su dobro i zlo dva jednakovrijedna suprotstavljena kozmička načela, koja su povezana u jednoj široj sintezi. Ovo „pomirenje“ između dobra i zla, a time i njihovo relativiziranje, oduvijek je središnja točka starih gnostičkih naučavanja. Uz to ide i naučavanje da i ono božansko, a time i etika i moral, leže u samom čovjeku. Odatle dolazi ideja „sjedinjenja suprotnosti“. Ono što je pisac William Blake nazivao „vjenčanjem raja i pakla“, Jung naziva „Vlastitim Ja“ s velikim početnim slovom, da bi tako ukazao na „božanstvo“ toga „Vlastitog Ja“.
Jung je ustvrdio da je dubinska psihologija, napose njegova škola, nasljednica gnostičke tradicije. To se napose odnosi na Jungovo „nadmoćno ophođenje“ s problemom zla. Jung je rekao: „U stara vremena su se gnostici, čija je argumentacija pod značajnim utjecajem psihičkog iskustva, opširnije nego crkveni Oci bavili problemom zla“[vii].
U stvarnosti su gnostici i previše lako padali pod utjecaj zla, za koje su bili tako sigurni da se znaju s njime ophoditi. To je nepobitno posljedica držanja koje želi povezati dobro i zlo na nekoj višoj razini sjedinjenja. Jung smatra da takvo „više jedinstvo“ nedostaje u kršćanstvu. „Kristovom simbolu usprkos svemu nedostaje sveobuhvatnost u modernom smislu, zato što mračnu stranu stvari izričito ne uključuje, nego kao luciferskog protivnika isključuje“[viii].
Tko se otvara takvoj „sveobuhvatnoj“ slici Boga [koja uključuje i dobro i zlo], taj postaje u moralnom smislu slijep. Iako je Jung s jedne strane poznavao problematiku gnostičkog svjetonazora[ix], on svejedno, usprkos svoje briljantnosti i proročke vizije, nije vidio strahovite posljedice probuđenog poganstva, koje je bilo plodno tlo za nacionalsocijalizam. Jung je protiv Hitlera progovorio mnogo kasnije od mnogih drugih, manje nadarenih suvremenika, naime tek kada su nacisti već ubijali ljude. Zato nas ne iznenađuje da je jungijanizam, upravo zato što u temelju ima gnostičko naučavanje, mogao u razdoblju od samo jedne generacije integrirati seksualne revolucionare svih boja. Iako je C. G. Jung smatrao da gnosticizam posjeduje etiku, sam je godinama živio u vanbračnoj vezi s jednom svojom pacijenticom. Glavni cilj gnostičkog naučavanja sastoji se u tome, da se ukine svaka granica s obzirom na seksualno ponašanje i – koristeći religiozni jezik – da se opravda svaku vrstu seksualnog ponašanja. Aura „duhovnosti“ zakriva temeljnu sklonost prema hedonizmu i amoralnosti.
Znakovito je da mnogi kršćanski mislioci i autori prednjače u širenju jungovskih ideja. Na primjer pastor Morton Kelsey, koji je krenuo tim putem i tako si stvorio karijeru. Nije iznenađenje da se Kelseyeva najnovija knjiga „The Sacrament of Sexuality“ izričito bavi homoseksualnošću iz pluralističkog ugla[x]. Kelsey podržava odluku Američke udruge psihijatara iz 1973., po kojoj homoseksualnost treba smatrati nečim normalnim. Izbjegava pitanja o mogućnosti promjene homoseksualne orijentacije i jednostavno tvrdi da su takve promjene „vrlo rijetke“[xi].
(Svršetak u sljedećem broju)
