Hrvatski Fokus
Iseljeništvo

Vesna ide u Osijek

Kako zamijeniti kuću…?

 

(Priča iz romana „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“, Tkanica d.o.o., Zagreb, 2015.)

Uz visoke literalne vrijednosti, roman Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela ima iznimno vrijedne odlike povijesno dragocjenoga dokumenta o srijemskom hrvatskom selu kojega, kao takvoga, više nema. Ova će knjiga, korektno i dostojanstveno, čuvati istinu o jednome ponositome dijelu hrvatskoga Srijema, koji je, više negoli i jedno drugo mjesto u toj regiji, bio trn u oku pobješnjelom šovinizmu iz vremena devedesetih. No, u ovoj knjizi nema mržnje, niti osvetničkih pokliča, a još manje omalovažavanja ma kojega drugog naroda.

Ivan Balenović

Nakon ubojstva Štefanca iseljavanje Hrvata iz Hrtkovaca je intenzivirano i uskoro je dobilo završnu fazu. Uz prisustvo specijalaca, koji su svakog dana počeli dolaziti u selo kada je ustvari sve bilo gotovo, situacija je prestala biti toliko napeta. Vesna, međutim, nije odustajala od toga da se ide za Hrvatsku, a i Marko i njegova mati su bili sve bliži tome, jer je selo preplavio ogroman broj izbjeglica, nenaklonjen onom malom broju preostalih mještana. Sada se to moglo i izvesti na daleko mirniji i racionalniji način, iako je to sve skupa i dalje u biti bilo iracionalno i suludo.

– Ako već mijenjamo kuću, zašto to ne bi moglo biti na moru? – pokušavala je Vesna odgovoriti oca od toga da kuću u Hrtkovcima mijenjaju za kuću ili stan u Osijeku. – Toliko bih voljela tamo živjeti!

– Vesna, to nije tako jednostavno. Za ovo naše u Hrtkovcima na moru možemo dobiti eventualno neku vikendicu, daleko od većega grada. A ti i Igor trebate nastaviti školovanje i trebate od nečega živjeti za to vrijeme. Bakina mirovina je jako mala da bi se mogli od toga izdržavati, a kamoli još i ti studirati. Osijek mora biti i zbog toga što su tamo bakina sestra i Mirko, moj sestrić, a i zbog blizine, jer ću i ja morati dolaziti kada god bude nekih problema. U Osijek ću moći brzo stići ako vam zatreba pomoć, a vidjet ćete, ne će ništa ići glatko i bit će sigurno poteškoća. Zato i za ovaj naš kafić trebate dobiti bilo kakav poslovni prostor, koji će vam donositi neki mjesečni prihod. Inače bi se moglo dogoditi da gladujete, te da o vašemu školovanju ne bude ni govora. Tada ostaje, kao posljednja pomoć i slamka spasa, moja plaća, ovdje. Sve su to razlozi zašto ja ne idem s vama. Prijeko, u ovoj situaciji, dugo ne bih mogao dobiti posao i imali bismo samo jedna gladna usta više.

– Ali, ako na moru izdajemo sobe turistima, zar to nije bolje od bilo kog poslovnog prostora u Osijeku?

– Kakvim turistima, Vesna, tamo je rat! Turisti možda dođu tek za desetak godina, a što dotad?

– Ja i Igor bismo već nešto radili… – rekla je Vesna, ali nekako tiho i nesigurno, uvidjevši da nije izvedivo tek tako otići na more. A bila je pametna djevojčica.

– I, slušaj me – produžio je Marko, – da oko toga definitivno završimo priču! Kuća i sve imanje je u idealnim polovinama na meni i na baki i ne možete uraditi ništa sa čime se ja i baka ne bismo složili. A složili smo se da to može biti samo Osijek, a za šta ćeš zamijeniti našu kuću, odlučit ćeš sama. Jedini uvjeti su da baka tamo ima svoju sobicu i da morate imati toliki mjesečni prihod od izdavanja poslovnog prostora i bakine mirovine da možete preživjeti svaki mjesec. Ako u početku ne budete imali dovoljno, ili čak nikakvih prihoda, imamo ja i baka nešto ušteđevine, bar za jednu godinu skromnog života vas troje tamo. Zato ti savjetujem da, kada budeš kod Mirka, ne žuriš sa zamjenom, a trebaš tražiti mjesto što bliže centru Osijeka, bez obzira na veličinu, starost i stanje kuće ili stana. Što je još važnije, papiri trebaju biti pravno čisti i sa što manje suvlasnika, a ugovor o zamjeni moraš napraviti u Hrvatskoj i tamo ga ovjeriti na sudu. Na kraju, sve što zamijeniš bit će jednoga dana tvoje i Igorovo. Budete li vi zadovoljni, ja i baka ćemo biti još više. U redu?

– U redu – odgovorila je jasno i odlučno Vesna.

– I, kada putuješ za Osijek?

– Pa… Ti ćeš me odvesti kolima do hrvatske granice.

– Svakako.

– Onda, kada me budeš mogao voziti, ja ću otići u Osijek.

– A ja ću to učini kad se ti budeš čvrsto odlučila za tu avanturu. Stvari su posve ozbiljne i imat će dalekosežne posljedice u našim životima. I u tvom, i u mom, a osobito u Igorovom i bakinom.

– Ja sam već čvrsto odlučila. Više nema šansi da ostanem ovdje! Kada idemo?

– Kada kažeš.

– U subotu?

– Važi, u subotu. Sutra idemo u Rumu, kod odvjetnika, da ti ja i baka damo punomoć za zamjenu naših nekretnina.

Najbliži put za Hrvatsku, odnosno Osijek, u to je vrijeme vodio preko prijelaza za Mađarsku kod Bačkog Brega, ali tu bi Marko i Vesna bili jako sumnjivi, jer u Mađarsku tuda putuje samo lokalno stanovništvo, koje carinici i policija dobro poznaju. Markovo i Vesnino pojavljivanje bio bi jasan znak da kroz Mađarsku kane samo proći i otići u Hrvatsku, što bi se lako zaključilo iz detaljnoga pregleda papira koje će Vesna imati kod sebe. Tako je postojala velika vjerojatnost da bi ih na tom prijelazu temeljno propitali i pretresali, što možda i nije veliki problem, osim gubitka vremena i maltretiranja, ali bi postojala i mogućnost da ih ne propuste preko granice. Još su svježa sjećanja na krvavi Vukovar, a sljedeći je, po Srbima, trebao biti upravo Osijek.

Zato su se odlučili ići preko Horgoša, što je znatno dalji put, ali tu mogu reći da idu u Mađarsku samo na jedan dan, odnosno da će se isti dan vratiti. To je bila masovna pojava zbog kupnje namirnica i drugih potrepština kojih ovdje nije bilo, ili su bile jeftinije. S Markom i Vesnom išla je i Jelena, a putovali su njezinim „jugom“ jer je on, iako također polovan, bio bolji od Markovog. A Jelena i Marko će u povratku stvarno iskoristiti tu priliku da možda nešto i kupe u Segedinu.

Kod Horgoša, na spskoj strani, površno su im pregledali papire i pitali zašto idu u Mađarsku i koliko će u njoj ostati. Kada je odgovoreno da će samo do Segedina, te da se danas i vraćaju, što je za Jelenu i Marka i bilo točno, pustili su ih bez pregledavanja auta i bez bilo kakvih drugih pitanja. A Mađari su im bez riječi uzeli putovnice, odnijeli u zgradu carine i poslije desetak minuta vratili uz ovjeru za slobodni prijelaz preko njihove granice.

Od Novog Sada do Osijeka ima sto petnaest kilometara, a od Hrtkovaca do Osijeka stotinu i četrdeset. Znali su se Marko i Mirko u ona mirna vremena čuti telefonom, te su se u tom razgovoru, koji u početku nije ni slutio na njihov skori susret, dogovorili da Mirko dođe u Novi Sad ili Hrtkovce, ili da Marko dođe u Osijek. Obično su razgovarali s posla i događalo se, ako predstoji vikend ili neki praznik, da već taj dan budu zajedno.

Da Marko skokne do Osijeka nije bila nikakva teška odluka i za dva sata sasvim ugodne vožnje svojim autom on bi bio tamo. A sada je to put od tristo kilometara samo do hrvatske granice kod Donjeg Miholjca, a Vesnu je čekalo još pedesetak kilometara do Osijeka, uz ukupno četiri granične kontrole!

Dunav su prešli preko mosta kod Baje, a pred samom granicom s Hrvatskom, iz središta maloga mjesta u Mađarskoj, čije ime su mogli samo prepisati s table koja stoji na ulazu u selo, Dravaszabolcs, pet kilometara južno od Harkanyja, išao je autobus do granice prema Hrvatskoj. Tu su se Marko i Jelena oprostili od Vesne, a kada je Vesna ulazila u autobus, Marko je prvi put u životu ispraćao nekoga svoga koga neizmjerno voli, a za koga ne zna kada će ga drugi put vidjeti, ili možda više nikada i ne će. Sjetio se i onog ispraćaja svoga oca u Banjoj Luci, ali tada je to izgledalo kao obična stvar, jer je bio siguran da će oca ubrzo vidjeti, tek se poslije ispostavilo da mu je tada, iz autobusa, on mahao posljednji put. I sada mu je bilo veoma teško, u tom malom mađarskom mjestu, čemu je pridonijela i čitava atmosfera u njemu, iz koje se vidjelo da se tu negdje, u blizini, događa velika nesreća od koje mnogi pokušavaju pobjeći, rastavljajući se bolno od onih koji ostaju. A najviše je tu bilo Hrvata iz Vojvodine. Na sve se strane čuo plač, a počesto bi se nekome otela i prava erupcija leleka. Jeleni su sve vrijeme oči bile suzne, ali je zaplakala tek kada je autobus u kojemu je bila Vesna zamaknuo za krivinu iza koje ga više nisu mogli svojim pogledima pratiti.

– Kako je to teško! – uzdahnula je Jelena duboko i grunule su joj suze.

Nije se mogla suzdržati, premda se ona i Vesna nisu u svemu slagale u posljednje vrijeme, a Vesna je već prije puta dala ocu do znanja da mu zamjera što će i Jelena ići s njima u ovako delikatnom trenutku u njenom životu. Marko u tome nije vidio nikakav problem i za njega je bilo logično da i Jelena ide s njima. Ali ženska logika i žensko ponašanje će za muški rod ostati vječita zagonetka.

Tri tjedna je Marko preko veze i znanaca dobivao samo kratke vijesti iz Osijeka da je sve u redu, a onda je za Božić Mirkova žena Blanka došla u posjet svojoj majci u Petrovaradin i donijela mu je prvo Vesnino pismo iz Hrvatske. Na koverti, pokraj njegova i Igorova imena i adrese, pisalo je crvenim tiskanim slovima: ,,Ružičasti kolutići grickaju kisele krastavčiće i slave obljetnicu dolaska zelenih crnaca.” To mu je odmah razagnalo svu trotjednu brigu i strepnju, ali se ipak na brzinu pozdravio s Blankom i njezinom mamom, jedva dočekavši da stigne u ured i tu pročita Vesnino pismo, po koje je u Petrovaradin pošao autom s posla, za vrijeme stanke. Blanka mu je dala još i pisma za dvije Vesnine školske prijateljice iz Novog Sada.

Vesnino je pismo bilo opsežno. Na četiri je lista, s obiju strana, u poprilično gustim redovima opisala svoja tri tjedna u Osijeku. ,,Ružičasti  kolutići…”, uobičajeni način Vesninog pokazivanja dobroga raspoloženja, bili su samo vanjska maska. Sadržaj pisma je bio posve ozbiljan, a poneki su dijelovi bili za Marka i zabrinjavajući:

Osijek, 24.12.92.

Točno su tri tjedna od kako sam ovdje. I, što je učinjeno? Imam gomilu stvari da vam napišem, bilo bi najbolje kada bih mogla sve da vam saopćim usmeno, ali, evo, kronološki:

Mađari su mi samo udarili pečat u pasoš, ništa nisu gledali, i onda smo na hrvatskoj strani čekali u autobusu dvadeset minuta. Vozač je carinicima odnio sve naše putovnice i nitko se od službenika nije niti pojavio. U Osijek smo ušli s one strane s koje ja nikada nisam dolazila i dok nismo prišli samome centru grada nisam znala da je to Osijek. Tragovi rata su toliko vidljivi da je posve očigledno da je i Osijeku prijetila sudbina Vukovara.

Mirko me je dočekao na autobusnoj stanici, tako da je put, osim što je predugo trajao, prošao posve u redu.

 ……….

 Za ova tri tjedna bila sam s Mirkom u trima agencijama, po pola sata u svakoj. Pogledali smo kuću u Savskoj (onu što su ti nudili u Hrtkovcima; nisam rekla čija sam) i otišli smo do one adrese koju si poslao po Jozi. U toj su kući Hrvati izbjegli iz Antunovca. To je selo sasvim porušeno, tako da se oni nemaju kuda vratiti i kada bi zaista to željeli. I, to je praktično sve. Mirko mi ne dopušta ići samoj bilo kuda; na to si mu i ti vjerojatno skrenuo pozornost. A dani prolaze.

 ………..

 Jedan teta-Blankin znanac iz Petrovaradina je za desetak dana sve uradio i čak se zaposlio bez domovnice. On je išao preko DZHV, njihov ured radi od 8 do12, kada je Mirko na poslu, pa je posao izgovor zašto se ne ode i tamo. Da sam slobodna, sve bih uradila puno brže.

Prijavila sam se u MUP i podnijela molbu za domovnicu. Da si bio u Osijeku bar do svoje treće godine, kada je bio popis, ti bi mogao dobiti domovnicu automatski, a samim tim i ja.

…………

Lokal će biti teško naći. U agencijama ima samo jedna kuća sa prodavaonicom, ali su nam rekli da vlasnica ne će na selo, a i u toj kući su sada hrvatske izbjeglice koje nemaju kud. U sve tri agencije se vrte iste stvari i sve ovdje izgleda sasvim drugačije od onoga što smo mislili. Zato ti predlažem da odustanemo od poslovnog prostora. Za početak bismo izdavali naše sobe.

………….

Ima još jedna, možda i najvažnija stvar; ni oni koji žele otići odavle (Srbi) ne mogu službeno zamijeniti kuću bez domovnice, a većina takvih nju nema, niti mi koji smo došli ne možemo ovdje sklopiti ugovor bez domovnice. Zato te molim da mi hitno javiš što da radim i to očekujem odmah sada preko tete Blanke kada se vrati. Stvari se ne mogu više prepustiti nekom beskonačnom vremenu i slučaju. Osijek je pun ljudi (bolje reći žena) iz Vojvodine, osobito iz Petrovaradina, i njihove su ponude primamljivije od naše iz Hrtkovaca.

         …………

Ako zamijenimo kuću, jako bih voljela da i Igor dođe odmah. U vojsku, iako je ratno stanje, ne pozivaju prije svršetka srednje škole. A ako završi školu i još ostane u Novome Sadu, ovdje će biti pitanje oko njegove domovnice. Razumiješ?

………….

Što se tiče stvari, kada budeš doveo Igora i baku donesi mi naš muzički stup. Tehnička roba se inače može legalno prenijeti ako je navedena s odjavom boravka u Hrtkovcima. Sve još treba srediti sa carinom u Novom Sadu. Ovo su iskustva ,,starih” izbjeglica iz Vojvodine.

…………..

U gradu još ne vlada normalna atmosfera, pun je vojske, bilo je i pucnjave prije par dana, a poneka granata još uvijek doleti iz Baranje. Ali ovdje se smatra da je rat za Osijek završen i sve se dijeli na prije i poslije rata. Moj cjelokupni dojam je dosta povoljan, humanitarna i donacijska pomoć stiže redovito i u velikim količinama (za Božić sam dobila čak i ribu). I skrb o izbjeglicama (ovdje smo službeno prognanici) je organizirana. Zaista ne možemo biti gladni, a to je najosnovnije. Inače mislim da mi se ovdje smiješi bolja budućnost i znam sigurno da se neću vratiti. Sada kada znam i jednu i drugu stranu, pokraj toga što i jedni i drugi imaju pogrešno mišljenje o suprotnoj strani, znam da je ova bolja.

Želim Vam sretan Božić i Novu godinu.

Voli vas Vesna

Branimir Miroslav Tomlekin

Povezane objave

Vrijednih osam kratkih priča

HF

Mali pokušaj ispravljanja genocida nas češkim Hrvatima

HF

Nikola Štedul – zakleti prijatelj svoje domovine Hrvatske

hrvatski-fokus

Što se je prešutjelo reći u časopisu “MATICA” br. 12. iz 2009.?

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više