Trgovina ljudima i trgovina djecom – najčešće u svrhu prisilnog rada i seksualnog iskorištavanja događa se i u našem dvorištu, pred našim vratima
Dugo očekivani flm „Zvuk slobode“ („The Sound of Freedom“) od kraja kolovoza (2023.) prikazuje se u CineStar kinima diljem Hrvatske, a film se promovira i na Hrvatskoj televiziji i to u „udarnom terminu.“
O navedenom filmu snimljenom prema istinitom događaju o spašavanju djece iz „ralja“ krijumčara i trgovaca djecom u svrhu seksualnog zlostavljanja i ropstva pisala sam u srpnju..
Film se prema najavi počeo prikazivati 4. srpnja (Dan neovisnosti) diljem SAD-a gdje je po gledanosti potukao sve rekorde u američkim kinima: u prvih devet dana prikazivanja filma, film je vidjelo 4 milijuna Amerikanaca.
Usprkos tome, vodeći (mainstream) mediji šute jednako kao i odgovorni političari i aktivisti za ljudska prava i slobode.
A o toj „gromoglasnoj“ šutnji Stephen Karganovic, redoviti suradnik „Global Researcha“ napisao je zanimljiv i poučan tekst.
Potrebno je također istaknuti da je Stephen Karganovic predsjednik „Povijesnog projekta Srebrenica,“ nevladine organizacije registrirane u Nizozemskoj za istraživanje činjenične matrice i pozadine događaja koji su se dogodili u Srebrenici u srpnju 1995. godine.
„Ne, srećom bolest još nije zavladala cijelim Zapadom, ali je svakako zavladala elementom koji u njemu određuje ton i oblikuje umove.
Točna stvar koju trenutno provodi establišment nije majčinstvo toliko doslovno koliko simbolički, utoliko što je moć koja se odbacuje s neskrivenim prijezirom nepovredivost najdragocjenijeg pitanja majčinstva, nevine djece. To je dovoljno blizu.“
Bezobzirna reakcija diktatora javnog mnijenja na nedavno objavljeni film „Zvuk slobode“ („Sound of Freedom“) naizgled naglašava paradoks.
To je da se u pretpostavljenom epicentru globalne civilizacije i humanističkih vrijednosti, gnušanje i osuda otmice i porobljavanja djece ne pokazuje ni automatski niti jednoglasno.
Iako film nije holivudska produkcija (ubrzo nakon izlaska, ozloglašena jazbina korupcije nedvosmisleno se odrekla filma i lako se naslućuju razlozi za to) i bez obzira na zlonamjerno ocrnjivanje u kontroliranim medijima, „Zvuk slobode“ je igrao u prepunim kinima diljem SAD-a. Njegova dosadašnja zarada više od deset puta premašila je trošak produkcije, dok istodobno objavljeni holivudski „blockbusteri“ jadno propadaju na blagajnama kina. Bilo je to izvanredno postignuće, posebno zato što je publicitet od usta do usta očito bio dovoljan da se prevladaju sve zamislive prepreke koje je postavio bijesni establišment.
Međutim, podatci o komercijalnom uspjehu vrlo su sporedan detalj. Daleko je značajnije da je privremeno zapanjeni establišment, i sam duboko upleten u svaki poznati oblik amoralnosti, uspio razotkrivanje fenomena koji je trebao biti univerzalno odvratan pretvoriti u kontroverzno pitanje.
Lukavim uvođenjem ambivalencije u apsolutnost razlikovanja dobra od zla, zabilježio je skroman vlastiti uspjeh.
Popularnost i velika gledanost „Zvuka slobode“ („Sound of Freedom“) je, unatoč svim izgledima naravno, utješan dokaz da je velika većina Amerikanaca ostala normalni i pristojni ljudi. Kritično pitanje je, međutim, hoće li dugoročno gledano neporeciv trijumf filma, ako se procjenjuje samo prema metrici filmske industrije, imati značajan utjecaj izvan toga? Drugim riječima, hoće li to ostaviti traga na javnoj politici ili neće biti više od bljeska?
Nažalost, nema naznaka da će film u konačnici biti nešto više od trenutnog bljeska.
Istina, plaćeni ljudi iz establišmenta koji se predstavljaju kao filmski kritičari, a mnogi od njih s osobnim iskustvom umiješanosti u pedofiliju i stoga u jasnom sukobu interesa, nemilosrdno su uništavali „Zvuk slobode“ tjednima od njegova objavljivanja, ali nisu postigli vidljive rezultate što je vidljivo na blagajnama kina.
Istina je također da je običan puk glasovao nogama, masovno hrleći u kina kako bi vidjeli film na koji su njihovi gospodari tako snažno gledali s mrštenjem, da upotrijebimo metaforu iz prošlih dana. To je metoda glasovanja na koju strojevi za brojanje glasova „Dominiona“ (tj. vladajućih) ne mogu utjecati niti je mogu promijeniti.
„Ipak, na političkoj razini javni referendum o trgovini djecom u kinima nije imao odjeka u redovima vladajuće klase ili među bilo kojim od njihovih dvorjana i miljenika.“
Još prije dva ili tri desetljeća političari i druge javne osobe natjecali bi se u skupljanju političkih bodova pretvarajući se da se identificiraju s društvenim bijesom.
Ponavljali bi popularne osjećaje i obećavali učinkovite zakone i druge palijativne mjere za rješavanje skandala. Međutim, ovaj put se ništa od toga ne događa. Političari, vjerski i kulturni poglavari te javne osobe najrazličitijih profila od kojih se, naravno, može očekivati reakcija, zadržali su potpunu i upadljivu šutnju o predmetu od najvećeg javnog interesa i sablazni izvanrednih razmjera.
Što nam to govori o stanju društva u kojem je to moguće? To nam govori najmanje dvije stvari. Prvo, da postoji nepremostiv moralni ponor koji razdvaja vladare od njihovih podanika. Penceovo iskreno priznanje Tuckeru Carlsonu (novinar) da dugačak popis domaćih problema koje je ovaj označio „nije moja briga,“ vjerojatno zbog njihove beznačajnosti u usporedbi s „internacionalističkom obvezom“ održavanja režima Zelenskog, simbol je otuđenog načina razmišljanja vladajuće elite. (U Europi je identičan osjećaj, gotovo doslovno, izrazio njemački glupi ministar vanjskih poslova).
Nomenklatura više ne osjeća potrebu čak ni glumiti zajedništvo vrijednosti s masama kojima vlada na prijevaru.
Kao rezultat toga, klasa „slugu naroda“ nije priznala i ne priznaje pandemiju trgovine djecom i porobljavanja.
Nikakva zakonodavna ili policijska strategija za rješavanje tog problema ne razmatra se javno, niti vladari vide potrebu za predstavljanjem akcijskog plana za umirivanje razjarenih masa, koje oni s visine smatraju marginalnima, ništa više od manje smetnje. Skandal s trgovinom ljudima mogao bi uvelike smetati „Joeu tom i tom na ulici,“ ali kako je insajder Pence uslužno objasnio, to nije njihova briga. Samopouzdano i strpljivo čekaju da prljava otkrića prođu. U međuvremenu, u njihovim laboratorijima za modeliranje javnog mnijenja, kao što je ovo napisano, smišljaju se smetnje kako bi se sve zaboravilo i zatim, što je brže moguće, promijenila tema.
Druga stvar koju nam ovo govori o vladajućoj eliti jest da je najvjerojatnije istina ono za što se dugo sumnjalo da je njihova potpuna degeneracija.
Zlostavljanje prikazano u „Zvuku slobode“ nije ograničeno na ulice i uličice velikih gradskih središta ili džungle Kolumbije. Endemičan je za stil života moćnih ljudi, i to na svim razinama.
Dobrovoljno sudjelovanje u izopačenosti često je ulaznica za ulazak u redove zapadne moćne elite. Vjerodostojna otkrića nizozemskog bankara Ronalda Bernarda, koji je odustao kada je kao uvjet za daljnje napredovanje od njega zatraženo da sudjeluje u dječjoj krvnoj žrtvi (12:48 do 14:05 ), govore sama za sebe i potvrđuje ih masa drugih sličnih izjava ( i ovdje ).
Trgovina djecom i iskorištavanje, uključujući krvne žrtve, dopire do najviših razina vlasti, svjetovne i vjerske. Oni su krajnji konzumenti užasa opisanih u filmu „Zvuk slobode.“ Stoga je naivno i nerealno očekivati da će ti krugovi učiniti bilo što po ovom pitanju osim zataškavanja.
Eufemističko izbjeljivanje u javnom diskursu ove posebno gnjusne vrste perverzije, preimenovanjem njezinih zločinačkih protagonista u bezazlene „odrasle osobe privučene maloljetnicima,“ odaje stvar. U tijeku su sustavni napori da se odvratno normalizira i promovira kao redovita i prihvaćena značajka svakodnevnog života. Bez potpore unutar aparata moći, koji je u stvarnosti mreža psihopata koji zapadna društva drže u svom željeznom stisku, agresivno ga preoblikujući na vlastitu pokvarenu sliku i priliku, ova normalizacija zla ne bi se mogla dogoditi.
Ukoliko se na Zapadu ne provede sveobuhvatna perestrojka i psihopati koji napadaju sve sfere javnog života i društvenog utjecaja ne budu zaključani, a ključevi zauvijek bačeni, zatvori i azili uskoro će biti ispunjeni pristojnim ljudima, savjesnim zviždačima i moralnim herojima poput tvoraca „Zvuka slobode.“
Na kraju još jednom moram ponoviti podatak koji je objavila Međunarodna organizacija rada (International Labour Organization, ILO): procjenjuje se da godišnja zarada od prisilnog rada iznosi oko 150 milijardi US dolara prema posljednjim podatcima za 2021. godinu.
Iz objavljenih podataka vidljivo je da razvijene ekonomije i Europska unija od prisilnog rada godišnje ostvaruju profit u iznosu od 46,9 milijardi US dolara, a države središnje i jugoistočne Europe i CIS-a (Commonwealth of Independent States, CIS) od prisilnog rada godišnje ostvare profit u vrijednosti od 18.0 milijardi US dolara.
Trgovina ljudima i trgovina djecom – najčešće u svrhu prisilnog rada i seksualnog iskorištavanja događa se i u našem dvorištu, pred našim vratima. I samo o časnim, moralnim i hrabrim ljudima ovisi hoćemo li ovo šutke promatrati i odobravati.
DJECA BOŽJA NISU NA PRODAJU (Dan Fournier, neovisni novinar istraživač).
„IGNORIRATI ZLO ZNAČI POSTATI MU PRIVRŽEN“ – poznata je izjava Martina Luthera Kinga, ml., dobitnika Nobelove nagrade za mir.
Autor:
Stephen Karganovic: „The Sound of Freedom“, The Abuse against Innocent Children: Politicians and Public Figures have Remained Conspicuously Silent“; Global Research, 1. 8. 2023.
