Hrvatski Fokus
Iseljeništvo

Priča iz romana “Martina”

Hrtkovci su tipično ušoreno srijemsko selo

 

(Priča iz romana „Martina“, Tkanica, d.o.o., Zagreb, 2020.)

Roman Martina Branimira Miroslava Tomlekina istovremeno je povijesni roman i tzv. familienroman, pri čemu su višegeneracijaska povijest jedne vojvođanske obitelji i opća novija povijest tog prostora neraskidivo povezane. Martina je hrabar i dirljiv roman, posebno važan za povijesno sjećanje onih Hrvata koji su još preostali u Vojvodini, ali i za njihove sunarodnjake u Hrvatskoj.

Denis Peričić

Hrtkovci su tipično ušoreno vojvođansko selo. Na raskrižju četiri glavna šora, odnosno na početku Savskog šora, s lijeve strane je velika katolička crkva svetoga Klementa, sagrađena od čvrstog materijala skoro prije sto godina. Na istom mjestu prije toga je bila mala drvena crkva koju su sagradili Klementinci početkom osamnaestog stoljeća, samo nekoliko godina od kako im je Marija Terezija dala zemljišta za gradnju kuća u Hrtkovcima.

Savski šor poslije oko jednoga kilometra od crkve pod kutom od devedeset stupnjeva skreće prema Jarku, odnosno prema Rumi. Nedaleko od tog mjesta s desne strane se odvaja Švapski šor, duljine preko jednog kilometra, a njegove posljednje kuće su na lijevoj obali Save.

Lički šor je praktično nastavak Savskog šora istočno od crkve, dug je preko jednog kilometra i vodi prema Nikincima.

Pod pravim kutom na ova dva šora, prema sjeveru od crkve je Cakića šor, koji je dug skoro jedan kilometar, a prema jugu, kao njegov produžetak je Glogov šor, kojeg na tristotinjak metara daleko od crkve presijeca potok Vranja. Vranja je oko stotinu metara široka udolina koja se proteže usporedo sa Savskim i Ličkim šorom, pod baštama njihovih kuća, i ide skoro od Nikinaca pa sve do Save. S proljeća i jeseni to je ogromna plitka bara, dok ljeti zna i sasvim presušiti.

Glogov šor se poslije velikoga betonskog mosta preko Vranje nastavlja, pod blagom krivinom, u svoj drugi, odvojeni dio. Ovaj dio svog sela Hrtkovčani zovu ,,preko Vranje”. Glogov šor ima sokake na polovici toga svog dijela preko Vranje, a dalje je to put koji pokraj Derinog salaša ide prema Platičevu, Klenku i, preko željezničkog mosta na Savi, u Šabac.

Cakića šor, koji vodi na groblje i u njive, i Lički šor imaju, negdje na sredini, lijevo i desno, sokake, dok ih Savski šor nema.

Hrtkovci početkom dvadesetog stoljeća imaju oko od tri tisuće stanovnika. Nešto manje od dvije tisuće su Hrvati, nešto manje od tisuću je Mađara, Nijemaca je oko pet stotina, pedesetak je Cigana i svega desetak Srba.

Nakon Drugoga svjetskog rata demografska slika Hrtkovaca je izmijenjena, prije svega više nema Nijemaca, a znatno je opao broj Hrvata i Mađara, ali zato ima gotovo tisuću Srba. Međutim, upravo poslije Drugoga svjetskog rata Hrtkovci nose epitet “ustaškog sela” jer se najveći broj stanovnika odazvao pozivu Nezavisne Države Hrvatske u vojsku, odnosno domobrane. Nije vrijedilo što je bilo oko sto partizana, od kojih je preko dvadeset poginulo u Narodnooslobodilačkoj borbi, a samo nekoliko ustaša.

Ovo je iskorišteno poslije masovnog iseljavanja Srba iz Hrvatske početkom devedesetih godina prošlog stoljeća da se “po reciprocitetu”, koji je zagovarao Vojislav Šešelj, vrši nasilno  iseljavanje Hrvata, ali i Mađara, iz Hrtkovaca, kao i drugih mjesta u Vojvodini, posebice u Srijemu. S obzirom na sistematičnost i temeljnost ove operacije upravo u Hrtkovcima, oni su u svijetu postali sinonim za izgon Hrvata iz Vojvodine u tom razdoblju.

U Hrtkovcima se znalo da je Stjepan pobjegao iz sela poslije poziva za odsluženje vojnog roka i pretpostavljalo se da je prebjegao u Hrvatsku, posebno što mu otac Ivan živi u Zagrebu, ali za to nije bilo nikakvih dokaza. Djed Marko, baka Tereza i Stjepanova žena Marija uporno su svima govorili da ne znaju gdje je Stjepan i da im se on, niti njegov otac, ne javljaju.

To je dovodilo do bijesa sve agresivnije i agresivnije izbjeglice, jer je većina Hrvata iz Hrtkovaca već razmijenila imovinu sa Srbima iz Hrvatske nakon mitinga Vojislava Šešelja i ubojstva Mijata Šefanca.

Stjepanov djed i baka nisu nikako željeli napustiti svoju kuću i plac na kojem njihovi preci žive skoro tristo godina. Marija se najviše bojala za svoju trogodišnju kćerkicu Doru i dvogodišnjeg Tonija, ali također nije htjela otići iz te kuće Stjepanovog djeda. Očekivala je da se ovo ludilo završi i da joj se Stjepan vrati kući i odsluži vojsku u miru.

Bila je to višestruka zabluda, iako je iseljavanje u Hrtkovcima završeno i u naselje su preko dana dolazili specijalci iz Rume da štite preostalo stanovništvo. Navečer su se vraćali u Rumu i dolazili ponovno u Hrtkovce u kasno dopodne, što je samo po sebi pokazivalo kolika je bila briga za one koje su trebali štititi.

U Markovu kuću su gotovo svakog dana dolazili razni ljudi i tražili od njega da zamijeni svoju imovinu sa tamo nekima u Hrvatskoj. Većina je dolazila s popisom na kojem je bilo ime i prezime starog Marka, a koji su dobili u Mesnoj zajednici Srbislavci, kako su sada nazvani Hrtkovci. Većina je mirno odlazila kada im je rečeno da Marko i njegovi ne žele mijenjati svoje imanje nikako i ni za što. Ali bilo je i onih nasilnih, i par puta je, uz psovke i vrijeđanje, djed Marko dobivao i šamare, udarce šakom ili nogama. Neki su vadili i noževe i pištolje, ali Marko nije ustuknuo. Obično bi tada iz kuće istrčale i baka Tereza i Marija s dvoje djece u naručju i stvar bi se završila “neriješeno”.

Onda su se pred velikom kućom djeda Marka pri kraju Glogovog šora tog predvečerja zaustavila dva velika automobila s dvojicom naoružanih izbjeglica. Bili su u maskirnim uniformama i za pojasom su imali pištolje. Nogama su razvalili vrata, ušli kolima u dvorište i počeli dozivati ukućane. Pred njih je izašao stari Marko.

– Što si ti najpametniji ustaša ovde i tjeraš svima inat?! – izderao se odmah na djeda Marka veliki i debeli tip.

– Nisam ustaša i ne tjeram nikomu inat.

– Kako nisi ustaša, a sin i unuk su ti ustaše?!

– Ni sin ni unuk mi nisu ustaše.

– Zoki, reci ovom ustaši što su mu sin i unuk!

Zoki je bio sitan i suh, ali je sijevao očima i svaki čas se hvatao za dršku pištolja.

– Matori, znamo pouzdano da ti je sin u Zagrebu u dosluhu sa Zengama, a da ti se unuk u Mostaru bije sa balijama. Imaš sreću da se ne bije s Mladićevim momcima, jer bih te ja ovog trena ubio bez ikakvog razgovora. Ovako svi imate petnaest minuta da se spakujete i vodimo vas na granicu s Hrvatskom.

– To ne dolazi u ob… – mirno je pokušao da kaže djed Marko, ali prije nego je dovršio rečenicu, debeli tip ga je raspalio laktom desne ruke u lice i djed se srušio. Uto su iz kuće istrčale baka Tereza i Marija te zapomažući pokušale podići djeda. Marija se unijela u lice debelom:

– Što to radite starom čo… – nije dovršila rečenicu, a dobila je udarac u lice, pa je i ona pala.

Ova dvojica su izvadila pištolje i na zemlji su šutirala djeda Marka i Mariju gdje god su stigli, tako da su jedva ustali kada su ih prestali tući. Iz nosa i usta curila im je krv.

– Zoki, ponovi ovim ustašama šta im je činiti! – rekao je debeli.

– Ili ćemo ih sve pobiti! – dodao je.

Onda je baka Tereza pomogla djedu da uđe u kuću, a Marija je već bila unutra i pakirala dječje stvari. Za sebe su ponijeli samo najnužnije i svoje dokumente i novac, od čega samo sto njemačkih maraka.

Debeli je vozio prva kola i u njima je na zadnjem sjedištu bila Marija s Dorom i Tomijem, a u drugim kolima, koja je vozio Zoki, na zadnjem sjedištu su bili djed Marko i baka Tereza.

Padao je već mrak kada se stari Marko osvrnuo da posljednji put vidi svoju kuću. Znao je da on i njegovi ovdje više nemaju ništa.

Vozeći se više od sat i pol, Marija u mraku nije primijetila da ih druga kola ne prate, a debeli je Mariju s dvoje djece izbacio iz kola na autoputu Bratstva i jedinstva nekoliko stotina metara od granice s Hrvatskom. Marija je tada primijetila da kola s djedom i bakom nema.

Nije prešla granicu i sav novac je te noći potrošila da s djecom dođe u Novi Sad kod prabake Martine. Nije ni slutila da djeda i baku više nikada neće vidjeti.

Branimir Miroslav Tomlekin

Povezane objave

Čestitka na lukavosti Jasminke Dulić

HF

Dominik Damiš kontaminirao prezentaciju

HF

U povodu 100. obljetnice rođenja predsjednika Franje Tuđmana

hrvatski-fokus

Minisimpozij Hrvatsko-češkog društva o vezama Čeha s drugim narodima i državama jugoistočne Europe

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više