Igor Zidić o Dubrovniku davne 1988. godine
Čast mi je pisati o osobi koja je naš najveći erudit i najjezuitskiji među našim kunsthistoričarima, solidna ukusa i vrhunske inteligencije, a to je Igor Zidić (Split, 1939.). Taj zaslužni nositelj naše likovne kulture zaslužuju našu punu pažnju; ovaj put ću se baviti njegovim opservacijama o Dubrovniku. Zašto baš o Dubrovniku? Jer taj kameni cvijet hrvatske kulture (da parafraziram Juru Kaštelana i Danila Kiša, te hvarske pjesnike renesanse) može po riječima Slavena Letice (1947. – 2020.) biti uzor današnjoj Hrvatskoj kako se organizirati i kako voditi politiku među velesilama. Drugi, ne manji razlog jest veliki broj značajnih hrvatskih i inozemnih slikara koji su u tom Gradu živjeli ili djelovali.
Tekst iz 1988. godine zove se “Dubrovačka Arkadija, ili Grad u okviru od zlata”, objavljen u zborniku “Rukopis oka” iz 2014. godine u Zagrebu. Započinje Zidić priču sa socijalističkim neboderima na periferiji Zagreba “koji svojom fizičkom masom guše i deformiraju zatečene lingvourbane sustave, … među njima (starim i novim, op., T.T.) nema komunikacije… Tko bi npr. bio idealan slikar novoga prekosavskoga Zagreba? Samo onaj koji je i sam bez jezika, nijemi kist. Iz čega slijedi da su novi Zagreb, novi Split, novi Karlovac prepuni svojih savršenih slikara, tj. onih koji ne slikaju”. Tomu Zidić suprotstavlja Dubrovnik kao Grad; kao dinamiku interferencijskih kanala, kao jezik, kao komunikacijski sustav.
Kod nas po Zidiću rastom gradova raste samo materija i kaos, rastom se gradovi smanjuju (usp. Mumford “Grad u historiji”, op., T.T.). “U Dubrovniku veličina ne stvara iluziju reda, nego red pobuđuje iluziju veličine.”
Dubrovnik je bio velik u obuzdavanju, a ta se samozatajnost, s pravom tumači dvojako: kao vježbanje u spasonosnoj mimikriji (za ne otkrit karte, za ne izazivat vraga) i kao kultura podvrgavanja pojedinačnih smjeranja jedinstvenu mjerilu. Ništa ne strši, sve se slaže.” Ne bih se u potpunosti složio sa Zidićevom konstatacijom, uzroke treba tražiti i u konfiguraciji, sigurnosnim razlozima, ali i trgovačkoj vlasteli koja želi proizvođače držati pod kontrolom, da ne postanu moćniji od nje. Turci i tako imaju svoga emina u Lazaretu koji bilježi sve što u Grad ulazi i iz Grada izlazi.
Dobra je konstatacija Zidićeva da Grad ima dva lica, blijeđe u zidinama, rumenije u polju. “Dubrovačka je slikarska idila Arcadia urbanorustica.” San o savršenstvu. Civilizacijski utjecaj na okolicu je neusporediv, od Stona, malenih Broca, do Cavtata, Mljeta i franjevaca u Konavlima, ljetnikovaca u Rijeci (Ombla), mlinica u Ljutoj vlada red, razum, ekologija (čuvanje resursa), trijezna promišljenost. Kako kaže Zidić o Redu i Harmoniji vladajućim: “Njegova se društvena stabilnost zasnivala na obuzdavanju ekstrema, na sprječavanju rasipnosti, na ograničavaju egoizma, na poštivanju općega dobra.”
Prekidam mudroga Zidića konstatacijom da je naša Republika Hrvatska čista suprotnost; od nepoštivanja načela neutralnosti, urbanističkoga nereda (krajolik krojen pohlepom), dugoročnoga neplaniranja, neočuvanja domaće poljoprivrede i proizvodnje, do kršenja “Obliti privatorum, publica curate” (zaboravite osobno, vodite računa o javnom) I zakon za sve jednak! (op., T.T.).
Mi smo danas gotovo kolonija, s padom stanovništva (od 4,7 na 3,9 milijuna u 30 godina), povećavanjem broja starih, padom nataliteta i bez ikakvoga plana i programa, ograničavajući se na turizam i građevinsko poduzetništvo.
“Oprez u mišljenju (pogledajte naša dociranja npr. Rusima T.T.), suspregnutost u govoru (neprestana polemika Predsjednika i Premijera, T.T.) i štedišnost (sjetiti se kako je Željko Rohatinski pobrao aplauz javnosti za prodaju državnoga zlata) u praktičnom životu sreću se u konavoskom selu, kao i u gradskoj palači.”
“Dunkve, samo se otjecanjem zlata, srebra i sirovina uz riskantno uložen pomorački trud – dalo udovoljiti hirovima mode. Nepovjerljiv prema novotarijama Dubrovnik se davno opredijelio za ustrajni rad i ulaganje u postojano, a ne igre sreće, trenutka.”
“Darovitu je mladež slao Dubrovnik u inozemstvo, dajući im visoke stipendije”, ističe Zidić, a ona su se vraćala sa znanjem i iskustvom, ili su zastupali trgovačke i diplomatske interese domovine, kao otac Bošković npr. Zaboravlja Zidić kazati da su sveučilišta legla buna, novih ideja i pustopašnosti, i da konzervativna vlastela nisu htjela takve “vidre” u svome ribnjaku.
Velikim piscima, skladateljima, kiparima, graditeljima stoje uz bok glasoviti leksikografi, matematičari, astronomi, pravnici, liječnici, fizičari, pomorci, kartografi i diplomati. Zidić “zaboravlja” duhovnike, ipak je to 1988. i “liberalna” SFRJ predsjednika SIV-a Ante Markovića. Ni sivo, ni crno već Savezno izvršno vijeće, članovi su valjda sivci.
Spominje Zidić klaustre samostana, pejzažnu arhitekturu i bijeg slikara 19. i 20. stoljeća u pejzaž toliko srodan impresionističkom sjeveru i ekspresionističkom jugu Francuske. “Spoj prirode i Grada.”
“Grad je (1920. samo živa i nijema uspomena) izoliran od aktualnoga vremena stekao posebni status, svojevrsnu eksteritorijalnost. Opustjela i davninom posvećena mjesta, kulisa bez aktera, privlače idealiste, mistike, slikare spiritualnoga nagnuća, romantike svih vrsta, vjerske fanatike.” Uspoređuje Grad sa škrinjom i sarkofagom, magičnim urbanizmom, južnjačkom svjetlošću i morem, pitoresknom okolicom koja sliči i na Arles i na Grčku.
“Dubrovnik dakle dijeli sudbinu svih onih mjesta koja su zahvaljujući turizmu postala velika svratišta” turista koji traže golu Arkadiju. Dao je Zidić točan i sjajan opis Ive Dulčića u monografiji od preko 600. stranica (o čemu smo pisali u Hrvatskom Fokusu), dočim je njegov sud o Kosti Strajniću i koloristima dubrovačkim iako prilično točan, ipak prestrog, jer radilo se o pionirima nove umjetnosti koji su pratili tijekove suvremene umjetnosti, radeći više srcem i nagonom nego umom, ali zato ostvarujući pokatkada iznimna dostignuća.
Što se u međuvremenu dogodilo od 1988.?
Tvrdokorni i dalekovidni dr. Franjo Tuđman u jednoj vrlo surovoj borbi za opstanak Hrvatske uspio je u jedan pokret i pod jedan barjak staviti cijelu Hrvatsku, što je začudo spojilo i UDBA-še na lijevom krilu i Crkvu u centru i emigraciji na konzervativnoj desnici.
Srbijanski predsjednik Slobodan Milošević (1942. – 2006.) nije dao prilike pregovorima i kompromisima, brutalno samouvjeren kakav je bio, bespotrebno je granatirao Dubrovnik. Rezultat tih neprirodnih kombinacija i neprincipijelnih koalicija jest Hrvatska koja je baštinila komunističku mandarinsku strukturu, obogaćenu europskim kvaziliberalizmom i divljom privatizacijom obavljenom u svim postsocijalističkim državama. Države Zapada mogle su 1991. spriječiti rat da su htjele.
Gdje je tu Dubrovnik? Šesterokatnice na padinama Srđa u kontaktnoj zoni s gradskom jezgrom, pokušaj nametanja brze ceste preko rijeke Omble s presijecanjem inače uskoga teritorija četverotračnim nasipom visine preko 12 metara u Župi Dubrovačkoj, masovni turizam, odustajanje od kakvoće života i izvrsnosti su naša stvarnost.
Rentijerstvo i činovništvo ne pogoduju baš razvoju morala. Selo nestaje, kao i zanati.
Lokalni HDZ ipak ima u Dubrovniku normalnog gradonačelnika Matu Frankovića i predsjednika gradskoga vijeća mudroga Marka Potrebicu.
Ljetne igre na vrlo niskom vodostaju.
Spala knjiga na dva slova.
