Meštrovićeva djela na fotografijama Zorana Alajbega
U atriju Meštrovićevih Crikvina – Kaštilca, u četvrtak, 21. rujna 2023. otvorena je izložba u povodu 140. obljetnice rođenja Ivana Meštrovića pod nazivom „Tajni život skulpture: Meštrovićeva djela na fotografijama Zorana Alajbega“.
U programu otvaranja sudjelovali su ravnateljica Muzeja Ivana Meštrovića Sandra Grčić Budimir, stručna suradnica na izložbi Sandi Bulimbašić, autorica i kustosica izložbe Zorana Jurić Šabić te Zoran Alajbeg, autor fotografija, uz glazbenu pratnju na gitarama Dua Vermeer (Silvija Escamilla i Petar Zlodre).
Fotografski arhiv Galerije Meštrović u Splitu sadrži više od 3500 fotografija koje je po narudžbi za Muzeje Ivana Meštrovića načinio Zoran Alajbeg. Alajbeg, koji se fotografijom bavi od 1978. godine, u protekla je dva desetljeća svoj objektiv toliko često usmjeravao na Meštrovićeva djela, stvorivši tako pozamašnu fotografsku zbirku pohranjenu u Muzejima Ivana Meštrovića.
Znatan broj fotografija nastao je u sklopu velikih izložbenih projekata posvećenih značajnijim temama i motivima Meštrovićeva opusa. Prateći kustosku koncepciju, svojim senzibiliziranim pristupom Alajbeg je zabilježio ono neuhvatljivo − čuvstvenu komponentu ženskih aktova, uzvišenu spiritualnost religioznih motiva, ili pak individualne značajke portretiranog subjekta. Za potrebe monografskih izdanja posvećenih muzejskim jedinicama Muzeja Ivana Meštrovića u Splitu i Otavicama fotografirao je Meštrovićeva arhitektonska zdanja, kao i umjetnine koje su dijelom njihovih stalnih postava. Iako su fotografije rađene po narudžbi te za specifičan projekt, Zoran je umjetnik iznimna senzibiliteta kojem ne trebaju naputci – njegova fotografija je izvanredna nadogradnja uobičajenom promatranju skulpture. No osim naručenih projekata Alajbeg bilježi Meštrovićeva djela i samostalno, kao što su primjerice javni spomenici, prenoseći fotografijom vlastitu impresiju dobro nam poznatih javnih skulptura.
Alajbeg gotovo uvijek radi sam, bez ikakve asistencije, uranjajući u svoj svijet kroz oko kamere. U njemu nema nikakvih manipulacija ni vanjskih podražaja, osim subjekta njegove fotografije i njegova neposrednog okoliša, pokušavajući uhvatiti interakciju živog i neživog svijeta. Iako tehnički iznimno potkovan, skromno će reći: „Meni je aparat samo pomoćno sredstvo, koje zabilježi moj pogled…“ A taj pogled pristupa Meštrovićevu djelu s iznimnim poštovanjem i razumijevanjem.
Uvijek uzima u obzir duh mjesta na kojemu je skulptura postavljena. Tako Portret Olge Meštrović koji je izložen u velikoj ulaznoj dvorani Galerije Meštrović u Splitu, svojim odlučnim pogledom i samouvjerenim stavom, postaje „gospodarica kuće“ − nekadašnje obiteljske vile čije arhitektonske detalje, poput prozorskih otvora i stupovlja, obuhvaća Alajbegov kadar. Mramorna skulptura Čekanje koja je svoj stalni smještaj pronašla u atriju Atelijera Meštrović u Zagrebu, izvire iz sjenovita, intimna kutka zatvorenog atrija. Ono što se posebno ističe jest kontrast toplog i mekog svjetla koje klizi po hladnom mramoru. Okamenjeni ženski lik kao da započinje svoj život u nekom paralelnom svijetu čuvstva, kontemplacije i snatrenja. Spomenička skulptura Mila Gojsalić stameno vlada nad prostranstvom kanjona rijeke Cetine iznad Omiša, dok u pozadini sviće dan, simbolično nagovješćujući sudbonosnost zadatka koji je stavljen pred poljičku junakinju. Muški kipovi, poput Miloša Obilića svojim napregnutim mišićjem, dinamičnim pokretom i snažnim iskorakom ovladavaju kompozicijom Alajbegova kadra. Kiklop koji je prikazan upravo u trenutku u kojemu će snažnim zamahom ruke odbaciti kamenu gromadu, na Alajbegovoj fotografiji, koja ga zahvaća iz neuobičajena kuta gledanja – odostraga, dobio je dodatno ubrzanje.
Skulptura nimalo ne gubi svoju materijalnost iskazanu igrom svjetla i sjene, teksturom kiparske površine, ovladavanjem prostora. U Alajbegovu kadru zadobiva svoj potpuni smisao. Uzbibana površina brončane skulpture Djevojčica pjeva u savršenom je suodnosu s uzburkanim morem na horizontu. Alajbeg uočava upravo takve detalje, i ne propušta priliku da ih zabilježi objektivom svoje kamere u danom trenutku, svjestan da se takav savršen kadar, kao i trenutak inspiracije, vjerojatno neće ponovno dogoditi. U drugim slučajevima će, stvaranjem vlastite scenografije, proizvesti sasvim novi doživljaj. Tako, primjerice, senzualno žensko poprsje Žena u zanosu molitve, prikazano u beskonačnom prostoru, na tragu metafizičkog slikarstva, zadobiva jednu magičnu, gotovo nadrealnu komponentu.
Alajbeg prepoznaje da je Meštrović kipar osjećaja te svojim fotografskim pristupom pojačava sve one misli i emocije koje su, usudimo se pretpostaviti, bile utkane u kiparevo stvaranje. Zoranov izniman senzibilitet omogućuje da rakursom i svjetlom pokaže upravo ono bivanje ispod površine u kojemu skulptura započinje sasvim novi život. I iako fotografija nikad neće zamijeniti neposredni doživljaj kiparskog djela u svoj punini njegova volumena i prostora koji zauzima, fotografija Zorana Alajbega ostaje kao snažan memento na njega i emociju koju smo osjetili u trenutku neposrednog dodira s umjetničkim djelom. Kao i Meštrovićevo stvaralaštvo, Alajbegova fotografija ima dimenziju dugog trajanja. (kustosica Zorana Jurić Šabić)
Zoran Alajbeg fotografijom se bavi od 1978. te pripada generaciji splitskih autora s kraja 20. stoljeća koji djeluju pod okriljem Fotokluba Split. Prvotnu inspiraciju nalazi u vizurama rodnog grada Splita, a od 1992. godine posebno se ističe kao autor fotografija hrvatske kulturno-povijesne baštine.
Zaposlen je kao fotograf u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika, a suradnik je brojnih kulturnih institucija u zemlji i inozemstvu. Sudjelovao je na više samostalnih i skupnih izložbi. Član je Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i Hrvatske udruge likovnih umjetnika Split. Živi i radi u Splitu.
Izložba ostaje otvorena do 29. listopada 2023.
