Supek je bio više deist nego ateist. Nikomu se nije podčinjavao
Ivan Supek (Zagreb, 1915.-2007.) studirao je fiziku i filozofiju u Beču, Parizu, Zürichu i Leipzigu. Teorijski fizičar praktično je dao doprinos vodljivosti metala na niskim temperaturama. Kada je 1941. pritvoren od Gestapoa spašava ga profesor Werner Heisenberg (1901.-1976.). Godine 1943. odlazi u partizane. Predavao teorijsku fiziku na zagrebačkom sveučilištu, vodio institut Ruđer Bošković, bio protivnik jugoslavenske atomske bombe i borio se protiv nuklearnoga oružja na međunarodnom planu. Isključen iz javnoga života 1971., od 1991. do 1997. predsjednik HAZU-a.
Pretpostavljam da je bio više deist nego ateist (doživljavanje prirode kao Boga, najjači predstavnik Baruch de Spinoza), zna se da je bio u lošim odnosima s Mošom Pijadom koji ga je nazivao građaninom svijeta (Pijade je bio mason, je li i Supek?), s dr. Franjom Tuđmanom nije bio blizak.
Supek je tema za sebe i plodan pisac, ipak nas ovdje prvenstveno zanima njegova knjiga “Ruđer Bošković, vizionar u prijelomima filozofije znanosti i društva”, HAZU, Zagreb, 2005.
Osamnaesto stoljeće je doba prvoga globalnoga sukoba, Sedmogodišnjega rata (1756. – 1763.), doba trijumfa građanskoga društva koje nagriza aristokratsko crkvenu staru Europu, prvo građanskim demokracijama Nizozemske i Engleske, te osamostaljenjem SAD-a i Francuskom revolucijom koju Ruđer Bošković (1711. – 1789.) ne će doživjeti. U istom stoljeću dolazi do širenja masonstva, ali i ateizma među inteligencijom, pa i svećenstvom. Mehanicistički pogled na svijet ponegdje doživljava Boga kao Velikoga arhitekta, a ponegdje kao kod matematičara, astronoma i ministra unutarnjih poslova Francuske Pierrea-Simona Laplacea (1749. – 1827.) koji je izjavio o Bogu: “Meni ta hipoteza nije potrebna.”
La Mettrie (1709. – 1751.) doživljava ljudsko tijelo kao stroj. U tom silnom razvoju tehnike, znanosti i medicine crkvenjaci se prikazuju kao mračnjaci i natražnjaci, ali i spletkari i niškoristi, čega je nažalost i bilo.
Vladari katolički su sami po uzoru na portugalskoga prvoga ministra, dotad poslanika u Londonu Carvalha de Mella (1699. – 1782.) udaljili od sebe, protjerali i ukinuli čuvare svoga poretka i znanstvenike i učitelje koji su mogli intelektualno parirati pomodnim prosvjetiteljima, tipa Diderot, Rousseau, Voltaire. Posebno su djetinjaste Rousseauove teze o dobrom i plemenitom divljaku, te o odgoju djece. Apsolutističkim vladarima je smetala moć isusovaca, a moćna ljubavnica Louisa XV. Madam Pompadour ih je osobno mrzila, jer je isusovački ispovjednik odbio povjerovati njenim prenemaganjima i lažima. Svojim raskošima, intrigama i taštinom ona je podrovala moć Francuske, iako je ideja da se europske sile udruže protiv Pruske bila genijalna i zamalo uspješna.
U Paragvaju su isusovci uredili u misijama idealne plantaže, što je strašilo vladare Portugala i Španjolske, ako isusovci prošire svoju ekonomsku i političku moć. I car Josip II. Habsburg bio je mason.
Pritisak katoličkih vladara bio je toliko jak da slabić papa Klement XIV. (1769. – 1774.) zabranjuje red, koji začudo podupiru Prusi (protestanti), Rusi (pravoslavci) i Amerikanci! U tim okolnostima Bošković boravi u Parizu, razvijajući optičke instrumente za mornaricu i baveći se astronomijom.
Glavni spletkar protiv njega bio je “prosvjetitelj Jean le Rond d’Alembert ( 1717. – 1783.), filozof, matematičar i fizičar koji se školovao kod svećenika jansenista (pripadao im i slavni Pascal!), velikih protivnika isusovaca (jezuita) koji (jansenisti) pomalo mirišu na protestantizam.
Louis XVI., dobroćudni i blagi (da je imao išta lukavosti i oštrine od Revolucije ne bi bilo ni R) protežirao je patera Boškovića, iako je šef mornarice radio teškoće, osobito mu je smetalo zalaganje Boškovićevo za interese njegove sićušne domovine, stiješnjene velesilama. Usput, i s Američaninom Benjaminom Franklinom je Bošković razgovarao o Dubrovniku.
D’Alembert je privukao i velikoga matematičara Lagrangea (1736. – 1813.) u tabor protiv Boškovića; u doba trijumfa mehanike, matematike, i masonstva isusovac je njima naličio dinosauru ili čudnovatu kljunašu. Ipak uz malo pronicljivosti su mogli iz Huyginsova (1626. – 1695.) tumačenja svjetlosti kao vala i iz Leibnitzove kritike Newtona prihvatiti Boškovićevu atomistiku, koja kao da predviđa elektrone (J. J. Thomson znatno kasnije!), Van der Waalsove sile (odbijajuće sile nakon što se elementarne čestice međusobno približe), gotovo apstrahiranje mase i pretvaranje iste u silu (kakvu, električnu, magnetsku? Ili ono što je tvrdio Einstein o energiji i masi?).
Boškovićeva shvaćanja pripala su budućnosti, što uviđaju Farady, Maxwell, Kelvin, Bohr, Heisenberg, Cauchy, Poynting valjda i de Broglie i Poincare. Nezgoda se dogodila kada je pater Josip Ruđer Bošković morao napasti genijalnoga engleskoga materijalista Josepha Priestleya (1733. – 1804.) koji se pozivao na Boškovićeve teze.
Bošković se sa pravom bojao da ga heretik i ateist ne učini svojim duhovnim ocem, jer bi time užasne spletke protiv njega, koji je napadan kao isusovac i stranac (plaća u mornarici bila je dobra) podmuklo i monstruozno narasle. To je kao da živite u Jugoslaviji 1948., kada režim prekida sa Staljinom, a Staljin vas hvali i poziva se na vaše teze. Ili da vas proglase komunisti svojim prijateljem u Americi za vrijeme McCarthyja (1908. – 1957.), ispravno uvidio izdaju mase američkih intelektualaca, koje je naivno držao komunistima).
Shvaćanje gravitacije, prostora i vremena (kod Boškovića postoji dvostruki prostor i vrijeme!), elektromagnetizma još nije bilo razvijeno, tako da su intelektualci onoga vremena smatrali (kao djeca u pubertetu) da su prije njih živjele budale i da je stari poredak sasvim bolestan, te da su oni otkrili vrli novi svijet. Duhovnost je Supeka ipak mučila i on nastoji biti objektivan u prikazu sukoba Boškovićeva s materijalistima, ipak ne kristalizirajući ikakav zaključak.
Smiješna je situacija kada Kaunitz, austrijski državnik ne pušta svoga podanika oca Boškovića s Englezima u Južnu Ameriku da promatra prolazak Venere (zvijezde Danice), kao da bi time Bošković dao neku moć britanskoj kruni.
Čini mi se da Supek previše uzdiže Heisenberga, te se ne usuđuje kritizirati Einsteinove postavke, ali totalnome laiku za fiziku kao što jesam možda se stvari pričinjavaju. A naša Hrvatska, kao prava selendretina nema muzej oca Josipa Ruđera Boškovića. Napominjem da je Bošković po majčinoj strani Bettera, o dubrovačkom državniku Franu Mariji Betteri pisao sam u Fokusu, kao i o sestri Anici koja je Bambina (lutka maloga Isusa) poklonila franjevkama koje su u prastaroj crkvi iz bizantskoga doba u Dubrovniku, Sigurati (Transfigurazione Dei).
Franjevke imaju lijepi muzej, a tu Crkvu nismo dovoljno vrjednovali kao povjesničari i povjesničari umjetnosti. Posebna je! (vidjeti radove fra Anđelka Badurine, 1935. – 2013.). Od 11 Boškovića nitko (službeno) nije imao potomaka, kao i Bettere mnogi su bili duhovnici i časne sestre. Obitelj Bettera vršila je najosjetljivije službe za Republiku i imala mnoge poznate intelektualce. A što se tiče srpskih posezanja za ocem Boškovićem, i to je čin ljubavi prema bližnjem, uz Bošnjake i Crnogorce počinju i jezuite smatrati svojima.
Dirljivo. Bratstvo i jedinstvo.
