Kapitalno je djelo hrvatske književnosti koje bih preporučio svim našim gimnazijama za literaturu
Što mi to čekamo na trgu okupljeni?
To barbari trebaju danas stići.
Zašto je vijeću sav posao stao?
Zašto vijećnici sjede, ne donose zakone?
Zato što će danas stići barbari.
I kakve sad zakone da donose vijećnici?
Barbari kad dođu donosit će zakone.
Konstantin Kavafis (1863.-1933.)
Riva i druži (1983.) Milana Rakovca (1939.) kapitalno je djelo hrvatske književnosti koje bih preporučio svim našim gimnazijama za literaturu. Kombinacija zvučne istarske čakavštine, dokumentarnosti i banalnosti svakodnevnoga života kroz vijesti hrvatskih i talijanskih glasila u Istri umješno i duhovito upletenih u životnu priču dječaka Grge (tj. Rakovca, nervčik i naivac kao Grga Čvarak), koji bez oca (pali borac) odrasta u poslijeratnoj Puli čine vrlo dinamičnu strukturu romana koji sa uživanjem “gutate”. Naravno ako kužite čakavicu i znate talijanski. I volite krležijanski sarkazam.
Joakim Rakovac (1914.-1945.) herojski je vođa istarskih partizana, kvalitetna osoba iz dobrostojeće vjerničke hrvatske obitelji.
Mi Hrvati moramo se učiti toleranciji, argumentiranom razgovoru i međusobnom poštovanju ako želimo preživjeti kao nacija. Prilike i okolnosti su različite. Sasvim su druge prilike u odnosu na Pulu, u Dubrovniku, gdje partizanije gotovo da i nema, a Talijani su simpatična manjina koja je većim dijelom izvan gradske elite.
U Istri postoji opreka hrvatskog sela i talijanskog grada Pule u kojem su kao i u Trstu, Rijeci i Lošinju mnogi Hrvati, Slovenci, Nijemci, Židovi i drugi potalijančeni, odnosno prihvaćaju dominantnu kulturu. U Kotoru Hrvati su pripadali ekonomskoj (pomorci npr.), duhovnoj i obrazovanoj eliti – da bi ubrzo postali tek neznatna manjina.
U Dubrovniku Bošnjaci (tada Muslimani) bili su hrvatski orijentirani i prihvatili su lokalni način života i običaje (sjetiti se Muradbegovića, Jusića, braće Šuljak, Šehovića, Hajdarhodžića i drugih kulturtregera). Sasvim drugačiji je suživot Hrvata i Bošnjaka u današnjem Mostaru.
Možda postoje i neki kozmički ciklusi, što je ugrubo uvidio i moj kolega iz XIV. stoljeća Ibn Haldun. O “Gradu u historiji” pisao je Lewis Mumford (1895.-1990.). Kolike je tek slojeve (9 do 11) navodne Troje otkrio Schliemann (1822.-1890.)!
U hrvatskoj književnosti mogu se vući paralele Rakovca sa Slobodanom Novakom (1924. -2016.) i njegovim tmurnim egzistencijalizmom, pesimizmom, pa čak i ateizmom, Šoljanom (1932. -1993.), Šegedinom (1909.-1998.), a osjeća se i u Rade Jarka (1968.), u njegovoj “Juhi od krumpira”.
Malo uđimo u Rakovčev leksik.
“Barbarin nedostojan da se čovjek za njim obazre uzeo je pravo presude i odluke u svoje ruke. Selo je nesputano i slobodno, pobjedničko selo nahrupilo u grad, a grad to nije mogao otrpjeti, tj, nije mogao podnijeti bez ozbiljnog narušavanja, srozavanja svog ponosa, baš to, taj romanski grad milenijske kulture, što se nada nj nadvilo barbarsko i slavensko selo u plesu pobjede, slobode i osvete. Osvete za tisućljetnu pokornost, ništavnost, sramotu, potribu, glad i strah. Da, istarsko se selo sa nasladom osvećivalo šinjoriji gradskoj nemilice ju ponižavajući, i neki i teški incidenti koji bi se tu i tamo dogodili, čak ni neke tragedije i pritisci pobjedničkog terora nisu bili presudni, nego najprije i najviše taj neopisivi način oskvrnjenja najvećih atributa grada, upravo njegovu gradskost.”
Drug Brnjus na zastanku je objasnija ljudan sve ča je, ča je bilo i ča će biti.
“Ter vero i žiena da je zato mu umrla ča bi lako protiega ruku na nju, prokleja je i svaku grdu besidu reka lako. Ni buona ni stara, dice mu ni mogla roditi… je umrla kada su karabinjeri došli po Brnjusa za radi kakovega dela od boške (šume)…, mladiće je tukalo u monduru (uniformu) u Abišiniju (Etiopiju) za soldate (vojnike), a Brnjusa su puštili da zakopa si žienu, pak nazda u pržun (zatvor), tri lieta su ga sudili, dva je bio zaprt, a kad je došla sloboda i kada su ga vrgli za presednika (sela), niki povidaju da si je vrga u biografiju kako su ga proganjale fašističke vlasti, i kako je zbog nikih suojih uvjerenja bija u pržunu, ma su svi znali kakva su mu bila uvjerenja, i da su mu karabinjeri i financi bili vavk (uvijek) blizu zato ča ni marija ni škrbija za delo, nego kako će ča laglje (lakše) pasati (proći), pak ni ljučko (ljudsko, ovdje u smislu tuđe) poželiti i popasti (pograbiti) mrsko mu ni bilo… Brnjus su mu zadili pridivak ki je ima velike mustačune (brkove), nikoji su ga imali (držali) za munjenega (ludoga)…”
Od 1943. nosio je u takujinu (lisnici) sliku druga Staljina, a bio je lukav, tj. pravio se luđi nego jest, tj, da ništa ne zna, da ne razumije čovjeka, da bi lakše sproveo svoju volju.
Bio je jedan od prvih koji se povezao sa partizanima, ali nikad stavio pušku na rame nego nosio pištolj tipa bereta iz kojega nikad nije opalio metka. Uvijek u bunkeru, daleko od borbe. “Njega su ustavili nami, ma se je vero (istinski) držao štuto (učeno, važno) i zapovida napro kako da je presednik cile Istre i Jugoslavije, i nikad se ni ćapa na lac (uhvatio na ljepak), ni kad su se naši z Rusi svadili, uon je po suoju, prva tri četiri dana samo je muča (šutio) i hožieva (učestalo ići) po zastanki (sastancima), simo i tamo, pak kad je vidija kako će stvari puojti, se je leva (pokrenuo se) i uon…”
Najsmješnije je kada je dječak Grga na školskoj marendi izjavio da ne voli “pizdače”, kao puk seljački zove pogrješno i pistacije i kikiriki.
