Hrvatska jer bila zadovoljna granicama Banovine, jer nije bila uključena Zapadna Bosna (Turska Hrvatska), te Baranja i Sjeverna Bačka
Banovina je nastala spajanjem dotadašnje Savske i Primorske banovine, uz dodatak većinski hrvatskih kotareva iz ostalih banovina (Brčko, Derventa, Dubrovnik, Fojnica, Gradačac, Ilok, Šid i Travnik). Obuhvaćala je površinu od 65.456 km.
Pri stvaranju nove jedinice primijenjeno je povijesno načelo (područja Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije) te etničko načelo – oduzeti su istočni Srijem, kotar Dvor na Uni te Boka kotorska, a dodani većinski hrvatski kotarevi iz BiH. Do ovakvih se granica došlo nakon teških pregovora, tako da nijedna strana nije do kraja bila zadovoljna. Srpska strana stoga što je niz kotareva sa srpskom većinom ostao unutar Banovine, a hrvatska jer nije uključila Zapadnu Bosnu (Tursku Hrvatsku), te Baranju i Sjevernu Bačku.
Granice „privremene“
Granice Banovine su smatrane privremenima i naglašeno je da će doći do daljnjih promjena u sklopu preuređenja države.
Hrvati u Sjevernoj Bačkoj i Baranji tražili su na brojnim manifestacijama sjedinjenje šest kotara u kojima su imali apsolutnu većinu (Darda, Batina, Subotica, Sombor, Apatin i Odžaci), za koje se uvriježio naziv Bačka Hrvatska. Hrvati iz Ravnog i Popova polja zatražili su također pripajanje Hrvatskoj.
Administrativno i teritorijalno, Banovina Hrvatska je bila podijeljena na gradove, kotare i općine.
Imala je dvadeset pet gradova i devedeset devet kotara s četiri ispostave, međusobno podijeljenih između Banske vlasti u Zagrebu i Ispostave Banske vlasti u Splitu.
Oko 700 općina
Broj općina teško je utvrditi jer se tijekom postojanja Banovine Hrvatske stalno mijenjao, ovisno o prirastu ili padu stanovništva na nekom području. Stoga se taj broj može zaokruži na približno 700 općina.
Stvaranje Banovine Hrvatske trebao je biti prvi korak u konceptu nacionalnog preuređenja države pa se očekivalo i skoro formiranje srpske banovine, čiji je naziv, prema sačuvanom Nacrtu uredbe o njezinoj organizaciji, trebao biti “Srpska zemlja”. Ova nova upravna jedinica trebala je biti sastavljena od teritorija preostalih banovina, izuzev Dravske (Vrbaska, Drinska, Zetska, Dunavska, Moravska i Vardarska) i imati sjedište u Skoplju.
U nadležnosti banovine “Srpske zemlje” bili bi svi poslovi, koji su stavljeni u nadležnosti Banovine Hrvatske, a predviđena su i identična rješenja za oblasti upravne i zakonodavne vlasti. Nacrt uredbe o organizaciji Srpske zemlje[26] i njegova provedba trebali su biti drugi korak u budućem preuređenju zemlje.
Ovako zamišljen koncept upravne reorganizacije nikad nije ostvaren jer je izbio Drugi svjetski rat.
Politički predstavnici Hrvata, pa i sam Maček, nisu smatrali granice Banovine Hrvatske konačno određenima i očekivali su da one to postanu nakon povlačenja granica između srpske i hrvatske jedinice.
Položaj Bosne i Hercegovine u tom se kontekstu razmatrao u više inačica koje su opet ovisile od daljnjeg razvoja događaja u zemlji. U slučaju da se, pokraj hrvatske i srpske, stvori još i slovenska autonomna banovina, podržale bi se autonomije Vojvodine te BiH. Ako to ne bi bilo moguće, onda bi se tražio plebiscit.
DRAGUN, TOMISLAV, HRVATSKA – PREDZIĐE KRŠĆANSTVA
Besjeda Istine veleposlanicima u Republici Hrvatskoj – Srbi su ukrali hrvatski Srijem, god. 3, br. 25, Zagreb, 2024., str. 60.-77.; hr.wikipedia.org
(Nastavak slijedi)
