Proširenje tužbe na sutkinju Nevenku Božinović Čupin
URED REGENTA KRALJEVINE HRVATSKE, SLAVONIJE I DALMACIJE
Hrvatski Nacionalni Projekt: “Utvrđenje ništetnim svih sudskih postupaka pokrenutih i vođenih protiv Hrvata u ime Federalne Države Hrvatske”
Zagreb, 29. kolovoza 2023.
Broj: 181.103/2023
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
10 000 ZAGREB
TUŽBA – DOPUNA u sedam primjeraka
Radi utvrđenja
V.P.S. 1.000 EUR (= 7.534,50 kuna)
Tužitelj:
Dr. sc. Tomislav Dragun, OIB: 26536015067, Zagreb, Pete Poljanice 7
Tuženici:
(1) Hrvatska Demokratska Zajednica, Zagreb, Trg žrtava fašizma 4
(2) Socijaldemokratske Partija Hrvatske, Zagreb, Trg Drage Iblera 9
(3) mr. sc. Andrej Plenković, predsjednik Hrvatske Demokratske Zajednice i predsjednik Vlade Republike Hrvatske, Zagreb, Trg žrtava fašizma 4
(4) Gordan Jandroković, član Hrvatske Demokratske Zajednice i predsjednik Hrvatskog Sabora, Zagreb, Trg žrtava fašizma 4
(5) Peđa Grbin, predsjednik Socijaldemokratske Partije i predsjednik njenog Kluba zastupnika u Hrvatskom Saboru, Zagreb, Trg Drage Iblera 9
Ad 1.
Proširujem listu tuženika, i to kako slijedi:
(6) Nevenka Božinović Čupin, sudac Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 84
Ad 2.
Naime,
Nevenka Božinović Čupin, polazeći od cincarsko-vlaških načela Beogradske čaršije – iako plaću prima u Republici Hrvatskoj – predstavljenih kroz publikaciju „Srbobran“ i aktivnosti „Crne ruke“ (pogubljenje srbske nacionalne dinastije Obrenovića) u obliku prijetnje: „Do istrage (uništenja) vaše (Hrvati) ili naše (Srbi – svi i svuda)“ niječe postojanje Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije smatrajući je dijelom t.zv. Jugoslavije, odnosno smatra opravdanim otimanje Hrvatskih Zemalja zapadno od rijeke Drine i negiranje tisućljetne hrvatske državo-pravne tradicije, pa u rješenju Općinskog građanskog suda u Zagrebu – zlorabeći službeni položaj – tvrdi:
„4. Još treba dodati da utvrđenje okolnosti da je tužitelj regent nepostojeće države, ne predstavljaju utvrđenje (ne)postojanje kakva prava ili pravnog odnosa, pa je takova tužba nedopuštena. Povrh toga, tužitelj nije dokazao niti postojanje pravnog interesa za podizanje tužbe na utvrđenje.“
Ad 3.
Smatram izuzetno opasnim – po hrvatsku naciju, njen opstanak i razvitak – djelovanje Nevenka Božinović Čupin, pa ću protiv nje pokrenuti stegovnu inicijativu, podnijeti kaznenu prijavu i zahtjev za oduzimanje državljanstva Republike Hrvatske.
Zato (jer se iza ove tvrdnje Nevenke Božinović Čupin kriju crni oblaci) citiram:
Ad 4.
DO ISTRAGE NAŠE ILI VAŠE
Ljubomir Antić, „Vijenac“, Zagreb, broj 523, 20. ožujka 2014.
Srbija većinu svojih argumenata temelji na opravdanosti svojih zločina zbog ranijih ustaških pokolja, što nikako nema težinu na međunarodnom sudu, posebice u tužbi za genocid. Uzroke treba tražiti u političkom mentalitetu, koji se oblikovao pod utjecajem velikosrpskih projekata od prve polovice 19. stoljeća.
Svojedobno je Dominik Mandić, franjevac i povjesničar, napisao knjigu Hrvati i Srbi, dva stara različita naroda. I mnogi drugi u Hrvatskoj bavili su se Hrvatima i Srbima tražeći sličnosti i razlike. Svima su poznate usporedbe Srba i Hrvata o kojima je pisao Antun Gustav Matoš. Podsjećam samo na jednu:
„Oni nas obično podcjenjuju, mi njih precjenjujemo“.
Razlike između Srba i Hrvata došle su do izražaja i ovih dana na Međunarodnom sudu pravde u Haagu, na kojem se Hrvatska i Srbija međusobno optužuju za genocidne radnje tijekom srpske agresije 1991–1995. Zastupnici hrvatske optužnice na početku su istaknuli kako je hrvatski cilj „utvrditi povijesnu istinu“, dok Srbi ustrajavaju na „kontekstu u kojem su se zločini dogodili“. Jesu li navedena polazišta baš toliko udaljena koliko se čine na prvi pogled? Polazište „utvrditi povijesnu istinu“ ispravno je, no može li se do nje doći, a da se ne uzme u obzir kontekst u kojem se ona dogodila? Ne može. Jasno je da na kontekstu više ustrajava onaj koji nema dostatno argumenata. No i onom koji ih ima potreban je kontekst jer samo s njim može dobiti punu uvjerljivost.
Što mogu postići Srbi ustrajavajući na kontekstu – koji navodno sadrži 40 posto „kontratužbe“ – a to su ustaški zločini nad Srbima? Samo to da su užasne zločine u agresiji na Hrvatsku činili i iz osvete. Možda u njihovu svijetu („tko se ne osveti – taj se ne posveti“) to nešto i znači, ali u haškom svijetu to bi trebao biti samo uteg.
Bez tog konteksta, dakle, zločin na Ovčari može se objasniti samo genocidnim karakterom počinitelja. No budući da suvremena znanost takav pristup s pravom odbacuje, bolje je govoriti o političkom mentalitetu koji se kod Srba oblikovao pod utjecajem velikosrpskih projekata od prve polovice 19. stoljeća, a koji su implicirali genocidne radnje.
U vezi s tim dopustite samo podsjećanje na jedan od njih, onaj Nikole Stojanovića iz 1902, koji se najčešće navodi pod kolokvijalnim naslovom Do istrage naše ili vaše.
Stojanović je Srbin iz Bosne.
Bio je predsjednik Srpskog akademskog društva Zora u Beču, u kojem je održao predavanje na temelju kojega je priredio članak Hrvati i Srbi, objavljen u Srpskom književnom glasniku u Beogradu. Članak se očito svidio uredništvu zagrebačkog Srbobrana, glasila Srpske samostalne stranke, koji ga je objavio u broju od 22. i 23. kolovoza 1902.
Kvaziteoretska osnovica onoga na čemu će Stojanović izgraditi svoje stajalište o biti odnosa Hrvata i Srba je ova:
„Hrvati niti imaju posebnog jezika, niti zajednice običaja, niti čvrstoga jedinstva života, ni, što je glavno, svesti o međusobnoj pripadnosti i s toga ne mogu biti posebna narodnost.“
Iz toga „logično“ proizlazi da „Hrvati nisu ni pleme ni posebna narodnost“ nego se nalaze na prijelazu, „ali bez nade da će sačinjavati ikada posebnu narodnost“.
To se neće dogoditi stoga što oni „u tuđem sluzi gledaju svoj ideal“ te ne mogu „više ništa ni tražiti nego da postanu svoj ideal – da postanu (cincarsko-vlaške – op. t.d.) sluge“.
Budući da „Hrvati nisu i ne mogu biti posebna narodnost“, oni su „na putu da postanu – srpska narodnost“. Taj „proces pretapanja nitko ne može zaustaviti“. On će se ubrzati u borbi koja se mora voditi „do istrage naše ili vaše“ u kojoj „jedna stranka mora podleći“. „Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive svuda pomešani sa Srbima i proces opšte evolucije, po kome ideja Srpstva znači napredak.“
I sve to u Zagrebu (na Općinskom građanskom sudu – op. t.d.), na ćirilici, u vrijeme kad su Srbi doživljavali najveći prosperitet na ovim prostorima, čiji je kapital npr. u trgovini (zajedno sa židovskim) nadmašivao hrvatski. Da tu nije riječ samo o novinskom uratku, nego o nacionalnom programu, govori činjenica da je navedeni članak nakon Beograda i Zagreba tiskan i u Novom Sadu u brošuri u kojoj Stojanović nastavlja s biologističkim diskursom o borbi „do istrage“, što će reći istrebljenja:
„Dosadašnja čarkanja bila su najluđa stvar. Mnogo je bolja i korisnija otvorena borba. Borbe se boje samo slabiji i kukavice. Odlučivaće prirodna životna snaga naroda, koja se može ogledati u čvrstoći tijela i plodnosti, u nadmoćnosti na bojnom polju i u prednosti u obrazovanju i znanosti, u nesavladivom osjećaju zajednice i čvrstom održanju nacionalnosti.“
U toj borbi prema Stojanoviću pobijedit će „oni krajevi, gdje se rodilo najviše junaka, gdje je najljepša rasa, najinteligentnije stanovništvo“.
Stojanovićev projekt pojavio se nakon Vukova Srbi svi i svuda (1836) i Garašaninova Načertanija (1844), a prije Moljevićeve Homogene Srbije (1941) i Memoranduma SANU (1986).
Zajedničko svima jest isticanje superiornosti Srba nad Hrvatima.
A nisu li sve povijesne genocide počinili „superiorni“ nad „inferiornima“?
Ad 5.
Ubijeni srpski kralj Aleksandar Obrenović i kraljica Draga – 1903.
Dražen Krajcar, https://povijest.hr
Puč protiv kralja organizirao je kapetan Dragutin Dimitrijević Apis, kasnije vođa zloglasne organizacije Ujedinjenje ili smrt (tobože 1.12.1918. – op. t.d.), poznate i kao Crna ruka.
Dana 11. lipnja 1903. godine došlo je u Srbiji do krvavog puča u kojem je ubijen kralj Aleksandar Obrenović, zajedno sa suprugom kraljicom Dragom. Ubijeni su i premijer Dimitrije Cincar-Marković i ministar obrane Milovan Pavlović, kao i dvojica kraljičine braće iz poznate obitelji Lunjevica. Kraljica Draga bila je jedan od uzroka Aleksandrove nepopularnosti. Naime, kralj je na visoke položaje imenovao njenu braću, a nagađalo se da će Aleksandar, budući da nisu imali djece, imenovati njenog brata Lunjevicu za nasljednika prijestolja. Drugi uzrok bila je Aleksandrova politika koja se oslanjala na suradnju s Austro-Ugarskom, umjesto na tradicionalnog pravoslavnog savezništva s Ruskim Carstvom.
Puč protiv kralja organizirao je kapetan Dragutin Dimitrijević Apis, vođa kasnije zloglasne organizacije Ujedinjenje ili smrt, poznate i kao Crna ruka. Kobnog dana u sitnim jutarnjim satimanaoružani urotnici provalili su u kraljevski dvore dinamitom raznijeli vrata kraljeve sobe. Međutim, iznenadili su se kad su vidjeli da je soba prazna. Tek detaljnim pretraživanjem dvora pronašli su kralja i kraljicu koji su se skrivali u jednom tajnom prolazu, obučeni u svilene košulje za spavanje. Pucali su u njih potrošivši sve metke iz revolvera, a zatim su ih krvnički sasjekli sabljama. Mrtva tijela kraljevskog para bacili su kroz prozor u dvorište, na gnojište.
Bio je to kraj dinastije Obrenovića.
Novim srpskim kraljem postao je Petar Karađorđević (podrijetlom Ciganin op. – t.d.), koji je kao vladar bio omiljen u narodu, ali je ostao vječiti dužnik Apisu koji mu je omogućio dolazak na prijestolje i to je u budućnosti obilato iskorištavao. Saveznički odnosi s Austro-Ugarskom su prestali, a Srbija se ponovo vezala uz Rusiju i Francusku.
Dr. sc. Tomislav Dragun, regent Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije
