U XII. i na početkom XIII. stoljeća bosanski biskupi služili su se u bogoslužju starocrkvenoslavenskim jezikom
Bosanska biskupija osnovana je između 1060. i 1075. godine Jedan ju crkveni izvor spominje dva puta; prvi put u sastavu Splitske metropolije (vlast Petra Krešimira IV.), a drugi put Dubrovačke metropolije; neko vrijeme nalazila se unutar Barske metropolije (vlast dukljanskoga katoličkoga kralja Bodina nad istočnom Bosnom) posezanja na nju pokazivao je i kaločki metropolit.
U XII. i na početkom XIII. stoljeća bosanski biskupi služili su se u bogoslužju starocrkvenoslavenskim jezikom; nakon 1230. za biskupe dolaze stranci, uvode latinski jezik u bogoslužje. Temeljem optužbi o pojavi krivovjerja u Bosni, papa Inocent III. poslao je u Bosnu svojega legata Ivana de Casamarisa, kojemu su bosanski krstajni 1203. potpisali izjavu pravovjerja na Bilinom Polju kod Zenice.
Đakovo (Dyaco) javlja se prvi put u ispravi brata kralja Bele IV. i hrvatsko-slavonskog vojvode Kolomana 1239. godine. Premda izvornik te isprave nije sačuvan, njezin se sadržaj odnosio na darovanje posjeda bosanskom Kaptolu sv. Petra i biskupu Ponsi, kojeg je 26. travnja 1238. papa Grgur IX. predložio humskom biskupu da se izabere za bosanskog biskupa.
Prodor Tatara, pustošenja i nesigurnost učinili su da ti bogati posjedi postanu još zanimljiviji bosanskom biskupu. Pitanje je koliko je u Bosni zahvaćenoj heretičkim bogumilstvom, do djelovanja franjevaca, osim vlastele i stanovnika gradova (među kojima je bilo i dosta Nijemaca, Talijana, Romana iz Dalmacije i drugih stranaca) bilo uopće pravovjernih katolika.
Đakovački biskupi od 1141. do 1233. nose uglavnom slavenska imena, što se vremenom i dubljom kristijanizacijom gubi (Vladislav, Milovan, Radogost, Dragonja, Bratoslav, Vladimir).
Ivan Teutonac biskup je 1233. do 1235. Biskupija u Srijemu osnovana (bolje reći obnovljena) 1229. bila je pod kaločkim nadbiskupom. Ivan Teutonac bio je dominikanac (glasoviti i učeni propovjednici), pripadnik teutonskoga njemačkoga križarskoga viteštva. Teutonci su nasilno pokrštavali Pruse, ali i Slavene (osim davno pokrštenih Poljaka bilo je u istočnoj Njemačkoj i nekrštenih skupina).
Dominikanci su imali posjede oko Usore koje im je darovao bosanski ban Matej Ninoslav. Ivana nasljeđuje dominikanac biskup Ponsa (1239. – 1271.) koji kod Vrhbosne (danas Sarajevo) gradi katedralu sv. Petra.
Roland vlada 1272. – 1289. (ime nosi po franačkom vitezu koji se borio protiv muslimana u Španjolskoj).
Andrija Ugrin je također dominikanac.
Toma I. de Szentmagocs je Mađar, u njegovo doba krajem XIII. stoljeća živu i plodonosnu aktivnost razvijaju franjevci.
Augstinac Grgur je biskup početkom XIV. stoljeća, slijedi Benedikt Guiscard iz Troyesa, pa slijede 1336. – 1356. stranci Lorandi, Boniohalles i gorljivi franjevac Peregrin Saksonac.
Juraj II. od Paližne pogiba 1526. u Mohačkoj bitki.
Godine 1536. Đakovo osvajaju Turci. U kaločkoj i đakovačkoj biskupiji glavnu brigu za preostale katolike preuzimaju franjevci. Do Blaža Kovačića 1544. biskupi su stranci, uglavnom Talijani, pokoji Mađar i drugi.
Početkom XVII. stoljeća đakovačkom biskupijom vladaju biskupi Mađari od Ujlakyja do Poszgaya (1602. – 1634.). Bosanska biskupija je bez biskupa 1588. – 1615., 1631. – 1635. Biskupi su Hrvati. Nikola Ogramić je ubijen 1701., od Turaka. Naslovni biskup 1751. godine bosanski je zagrebački i đakovački biskup Franjo Thauszy. Austrija je tada namjeravala zauzeti Bosnu. Godine 1773. Bosanska biskupija je spojena sa srijemskom. Matej Franjo Krtica (1773. – 1805.) je prvi biskup ujedinjene srijemsko-bosanske biskupije sa središtem u Đakovu.
Istarski biskupi
Biskupi Poreča, poznatoga po Eufrazijevoj bazilici se redaju od svetog Maurusa u III. stoljeću. Maurus je ubijen u vrijeme Dioklecijana, postoji crkvica sv. Maura na otočiću Lopudu. Poznati su nam biskupi porečki od Eufrazija (530. – 560.). Eufrazije je bio Justinijanov čovjek i bio je u sukobu s Papom oko tumačenja Kristove naravi. Od 1256. do 1305 su dva biskupa rođena u Poreču, Oton i Bonifacije. Gilberto Zorzi iz Mletaka (1367. – 1388.) je dominikanac. Sve do 1573. biskupi su Venecijanci, podanici Venecije ili sjeverni Talijani. Cesare Nores je Cipranin (1573. – 1597.), opet slijede Mlečani i okolica do 1731. godine, kada je biskup Mazzoleni sa Krfa. Francesco Polesini je iz istarskoga Motovuna, biskup je revolucionarnih godina 1773. – 1819. Biskupe Pule pratimo od Antoniusa (510. – 547.).
Sergije iz Kotora je biskup 1331. – 1342. Mučenici iz Sirije, rimski vojnici Sergij i Bakh bili su popularni na obali od Albanije do Dubrovnika, odatle ime Sergije. Nakon niza pretežno Mlečana dolazi biskup Ivan Krstitelj Vergerius iz Kopra (1532. – 1548.) (sjetiti se humanista Petra Pavla Vergeriusa iz Kopra koji je djelovao na ugarskom dvoru Žigmundovu). Matej Barbabianca je također iz Kopra, ciparska braća Sozomenos su sljedeća dva biskupa 1583. – 1618. Spomenuti biskup porečki Polesini ujedno je i puljski 1772. – 1778. Slijedi Ivan Dominik Juras s otoka Raba (1778. – 1802.), nakon kojega se biskupija ukida 1828., te pripaja porečkoj 1830.
Pićanska biskupija
Općina Pićan u srednjoj je Istri i sjedište biskupa od 524. godine kada je biskup Nikefor. Vrlo rano pojavljuju se čisto germanska imena biskupa, tipa Fridebert (961. g.) i Voldarik (1031.). Od 1243. – 1276. biskup je Oton iz Poreča. Cijeli niz germanskih imena biskupa tipa Bernard (Arnold) 1267., Ulrik 1295. ukazuje na utjecaj Austrijanaca, pazinska knežija je posjed Habsburga tek od 1374. godine. Fra Stanislav iz Krakova je biskup 1343., nakon čega slijedi Demetrio Matafari, plemić iz Zadra. Henrik III. Windenstein i Ivan Strauss očito su Nijemci 1396. – 1409., 1411. – 1418.
Fra Grgur iz Koruške (1418. – 1420.) je podanik Austrije.
Martin iz Ljubljane (1445. – 1447.) nije došao u Pićan.
Konrad Arensteiner je biskup 1461. – 1465.
Paskazije iz obližnjega Gračišća gdje se nalazio župni dvor, vladao je od 1478. – 1491. Kirchberg, Kreutzer, Cronberg i Rautgartler kroz XVI. stoljeće su Nijemci.
Iz Dubrovnika dolazi biskup Zaharija Ivania (1550. – 1562.), zapravo naš Đivanić. Đivanić (Djivanić, Dzivanić, Givanietz, Givanis, Givanicz, Ivanić, Perconick /Prčonjić?/, Prstović, de Joanni Digiti), Zaharija (Zacharias), pićanski biskup (Dubrovnik, početkom XVI. st. – Pićan, 9. III. 1562.). Bio je savjetnikom cara Ferdinanda I., koji ga je imenovao pićanskim biskupom, što je papa Julije II. potvrdio 1550. Zbog siromašnih prihoda biskupije car mu je dodijelio nadarbinu župe Hrenovice na tršćanskom Krasu do 1555., potom ga je imenovao pazinskim prepozitom s nadarbinom (1555.-1561). U Pićnu su mu podanici siromašnih feuda Škopljaka i Tupljaka uskraćivali podavanja urbarijalne desetine, pa nije imao sredstava za podmirivanje poreza koruškoj pokrajinskoj vladi. Tada je pokrajinski porezni ured podmirio njegova dugovanja tako što je nasilno odveo 15 seljačkih obitelji iz navedenih sela i prodao ih vlasniku lupoglavske gospoštije Kristoforu Guščiću, koji ih je smjestio u svoja napuštena selišta. Odvedene obitelji nikad nisu vraćane na biskupove posjede. Đivanić se spominje u presudi kojom je jedno selište u Tupljaku odstupio svojem rođaku, potom u investituri zarečkoga župnika, u notarovoj darovnici iz 1558., kojom je poklonio miraz u iznosu od 800 dukata nećakinji Peri iz Dubrovnika, kada se udala za gračiškoga plemića Franju Zečića, te u parnici koju je vodio pazinski prepozit Gentilini s biskupovim nasljednicima zbog nepodmirivanja obveza.
Antonio Zara (biskup 1600. – 1622.) iz Akvileje, nosi zapravo talijanizirano prezime Zadar.
Slijedi nekoliko Talijana, pa Pavao IV Jančić , fratar.
Jančić, Pavao (Paulus de Tauris; Detauris), biskup (Karlovac, na poč. XVII. st. — Ljubljana, 1. II. 1667), bio član Bosansko-hrvatske provincije Sv. Križa, kojoj su pripadali franjevački samostani u zapadnoj Hrvatskoj. U školama u Italiji najvjerojatnije je postignuo naslove profesora filozofije i teologije te učio jezike (govorio ih je sedam). Kada je provincijal M. Kumar 1635. postao povjerenikom za sve franjevačke provincije pod vlašću Habsburgovaca, uzeo ga je za tajnika. God. 1636. – 1639. bio je provincijal Provincije sv. Marije, u kojoj je 1636. podignuo samostane u Krapini i Remetincu kraj Novoga Marofa te 1639. obnovio onaj u Koprivnici. Istu je dužnost obavljao još 1639. 1642., kada je 1640. osnovao bogoslovnu školu u Trnavi, te 1652.-1655. U međuvremenu ga je generalni kapitul u Rimu izabrao 1642. za generalnoga definitora, a 1643.-1646. bio je provincijal austrijske Provincije sv. Bernardina. Potkraj svojega trećega upravnoga trogodišta u Provinciji sv. Marije dopustio je hrvatskim samostanima da se odijele u samostalnu Kustodiju sv. Ladislava. U njoj je 1656. obavio kanonski pohod te je na temelju njegova suda papa Aleksandar VII. pismom Militantis Ecclesiae potvrdio te godine neovisnost franjevaca u Banskoj Hrvatskoj o ugarskoj Provinciji sv. Marije. Naslijedivši 1656. Kumara u službi generalnoga povjerenika za sve franjevce u habsburškim zemljama, pohodio je franjevce u Češkoj i Ugarskoj. Kao provincijal Bosansko-hrvatske provincije 1658.-1661. omogućio je franjevcima nazočnost u Karlovcu. Kralj Leopold I. imenovao ga je 1662. naslovnim biskupom u Srijemu, a ubrzo potom biskupom u Pićnu, gdje je obnovio biskupski dvor, koji je posvećen iduće godine u Beču. Zbog propovijedanja na hrvatskom jeziku, stekao je naklonost naroda i klera. Napisao je molitvenu knjižicu na latinskom 1654. Pred kraj života povukao se u franjevački samostan u Ljubljani. Jančića ima kod Dubrovnika na Mljetu, moguće su rod.
Fra Pavao Budimir biskup je 1668. – 1670., bio je provincijal franjevaca za Bosnu i Hrvatsku 1661. godine. Slijedi nekoliko Nijemaca i Talijana iz Trsta, Gorice i Rijeke. Godine 1788. ukinuta je Pićanska biskupija.
(Svršetak u sljedećem broju)
