Zašto je serija ‘Drevna Apokalipsa’ Grahama Hancocka izazvala toliki bijes medija?
Preispitivanje povijesti
Nikada me ne prestaje iznenađivati kakve naizgled bezazlene ideje mediji establišmenta smatraju ‘opasnima’ ili ‘kontroverznima’.
Netflix je nedavno objavio osmodijelnu dokumentarnu seriju pod naslovom Drevna apokalipsa, gdje nas Graham Hancock (koji je poznato ime za “alternativnu arheologiju” od objavljivanja njegove knjige ‘Otisci bogova’ 1995.) predstavlja svoju središnju teoriju da je ljudska civilizacija znatno starija nego što sadašnja arheološka ortodoksija vjeruje, ali da je većinu dokaza za to zbrisala kolosalna prirodna katastrofa prije oko 12.000 godina.
Tu teoriju podupire fizičkim dokazima za takvu prirodnu katastrofu, čudnim geološkim anomalijama i naizgled drevnim megalitskim strukturama.
Ističe da uvriježeno gledište o pretpovijesti koje inzistira na tome da civilizacija nije postojala prije godine 4000. pr. Kr., nedavna otkrića poput hrama u Gobekli Tepeu iz 9600. pr. Kr. dovode to uvriježeno gledište u pitanje.
On također uspoređuje mitske priče i stare legende iz cijelog svijeta koje sve govore o nekoj golemoj, globalnoj katastrofi. (Poplave, potresi, divovske zmije na nebu, čudni posjetitelji s druge strane mora itd.) A zatim naglašava njihove brojne jezive sličnosti.
Uspoređivanjem ovog istraživanja, Hancock zatim ostavlja neka pitanja o glavnom pogledu na našu drevnu povijest i postavlja vlastitu teoriju – da smo „mi vrsta s amnezijom“, koja je zaboravila vlastitu prošlost.
To nisu nove ideje. Immanuel Velikovsy rekao je nešto vrlo slično prije pola stoljeća, zapravo njegova posljednja knjiga, objavljena posthumno, bila je naslovljena “Čovječanstvo u amneziji”, i istraživala je psihološki utjecaj nas, kao vrste, na potiskivanje sjećanja i zaboravljanje priča koje odjekuju iz daleka, traumatizirana prošlost.
Ova bi vam pitanja mogla zvučati intrigantno, ili ste možda ravnodušni prema njima, ili se čak žestoko ne slažete s njima, ali sigurno niste znali da su „rasistička“, zar ne?
Naime, The Guardian je objavio čak dva hit-djela, sve u razmaku od tjedan dana, kojima se pokušava demontirati Hancocka.
Robin McKie s arheološkog stajališta i Stuart Heritage kao kritičar zabave, pišu tekstove koji su vrlo slični jedan drugome. Oboje se slažu da je serija Netflixa potpuno neprihvatljiva, jer sve su to, kako kažu, „opasne ideje koje se ne smiju dopustiti!“.
McKie tvrdi da Hancockove tvrdnje jačaju „ideje o nadmoći bijelaca“, jer propituju starost ljudske civilizacije
„…oduzima autohtonim ljudima njihovu bogatu baštinu i umjesto toga pripisuje priznanje vanzemaljcima ili bijelcima”
McKie dalje objašnjava: „Zatim su tu bili nacisti. Mnogi su se kleli u ideju da je bijela nordijska superiorna rasa – ljudi “najčišće krvi” – došla s Atlantide. Kao rezultat toga, Himmler je 1935. godine osnovao SS jedinicu, Ahnenerbe – ili Ured za baštinu predaka – kako bi otkrio gdje su ljudi s Atlantide završili nakon što je potop uništio njihovu domovinu.”
Dakle, bez trunke truda da se povežu tvrdnje s izvorima, Robine McKie tvrdi da je ideja o Atlantidi inherentno rasistička, jer su nacisti vjerovali u nju.
S druge strane, činjenica je da Hancock nikada ne spominje rasu, ili bijelce (ili izvanzemaljce) u seriji, niti u bilo kojoj od njegovih knjiga.
Služeći se njihovom logikom, trebali bismo dokinuti i kršćanstvo, a možda i Boga općenito. Možda bismo trebali otkazati i Volkswagen ili Wagnera, a nacisti su također prali zube i nosili cipele, pa tko bi želio sudjelovati u svemu tome.
Dakle, zaključak je da je serija Ancient Apocalypse rasistička, iako se nikad ne spominje rasa.
Ostatak njihovih dvostrukih kritika nije ništa bolje argumentiran niti podržan stvarnošću. Evo tipičnog primjera intelektualne razine na kojoj rade:
„Što se tiče priče koja je prvi put ispričana prije 2300 godina, mit o Atlantidi pokazao je nevjerojatnu postojanost tijekom tisućljeća. Priča o usponu velike, drevne civilizacije nakon koje je uslijedilo njezino kataklizmičko uništenje, koju je izvorno opisao Platon, od tada je stvorila bezbrojna tumačenja.”
Znači, već u uvodnom odlomku dovode sve u pitanje frazom: „priča stara 2300 godina pokazala je nevjerojatnu postojanost“. Na osnovu čega se to tvrdi i koji je to mjerljivi vremenski okvir?
Osim toga, imamo mnoštvo priča i mitologija od prije dvije i pol tisuće godina, pa čak i mnogo dalje od toga. Uključujući sve grčko-rimske mitove, Sofoklove drame i Ezopove bajke. Imamo detaljne legende i predanja koja se prenose iz starog Egipta i Mezopotamije. Stari zavjet također.
I naravno, Homerova Ilijada, koja opisuje legendarni Trojanski rat.
Prisjetimo se da se također vjerovalo da je Grad Troja samo mit dok nije otkriveno da nije, a zasigurno je prije 1870., kada je prvi put otkrivena, nije nedostajalo akademika koji su osuđivali potragu za Trojom kao heretičko gubljenje vremena.
„Koja je bitna privlačnost priče? Za odgovore moramo samo pogledati djela Tolkiena, CS Lewisa, HP Lovecrafta, Conana Doylea, Brechta i niza pisaca znanstvene fantastike koji su svi pronašli mit kao neodoljivu inspiraciju.”
Pa, privlačnost je jednostavno to što je mit o Atlantidi tako popularan… vrlo jednostavno.
Robin zatim tvrdi kao činjenicu da je Platon namjeravao da priča o Atlantidi bude nešto više od alegorije. Ne postoji način da se to zna, naravno, on to samo tvrdi i onda kreće s ovim:
“Što se tiče vjerojatnog mjesta izvorne Atlantide, ozbiljan novac ide na uništenje grčkog otoka Santorinija i njegov utjecaj na Kretu i pripisuje se krivnji vulkanskih erupcija – a ne lutajućim kometima, kako tvrdi Hancock”
Prvo, Graham Hancock nikada ne „tvrdi“ da je grčki otok Santorini pogodio lutajući komet, već tvrdi da je komet udario „negdje u Sjevernoj Americi“ (o čemu postoje i fizički dokazi) i da je podizanje razine mora možda izbrisalo otočnu civilizaciju (koju Platon naziva Atlantidom) u Atlantskom oceanu.
Drugo, ne bi li trebali pretpostaviti da su Platon (i Solon, od kojeg je Platon dobio priču, i dinastički Egipćani, od kojih je Solon dobio priču), najvjerojatnije znali razliku između „unutar Sredozemlja“ i „izvan Mediterana“?
Ako Atlantidu smjeste iza Herkulovih stupova, ne bismo li barem mogli smatrati mogućim da je to mjesto gdje se doista nalazila “izvorna Atlantida”?
Nasuprot tome, povijest vulkanske erupcije Santorinija vjerojatno je bila relativno dobro poznata. Na kraju krajeva, Santorini zapravo nije potonuo, kao što je navodno potonula Atlantida. Još je tu. Stari Grci su ga zvali „Thera“ i bili su savršeno svjesni njegovog postojanja. Uopće nema nikakve kulturne, povijesne ili tehnološke sličnosti s Platonovim opisom Atlantide, osim što je otok.
Članak Stuarta Heritagea, koji je srećom kraći, ali nimalo manje samozadovoljan, u svom podnaslovu hrabro pita: “Zašto je to dopušteno?”
Na koga to Heritage misli i na koju vlast se poziva. Netflixove rukovoditelje? Lokalnu, nacionalnu ili možda globalnu vladu? Ili je možda retorički, pa moli samoga Boga kako je takvo zlo moglo doći na svijet.
Osim toga, čini se da je Stuart još manje zainteresiran za raskrinkavanje ili raspravu o tim „opasnim idejama“ nego McKie, a daleko je više usredotočen na analizu i ismijavanje svoje (pretpostavljene) ciljane publike.
Srećom, Stuart, sa svojim nepristranim pogledom i širom otvorenim umom, točno je razabrao tko je to u prvih pet minuta – jer je vidio (ili misli da je vidio) Joea Rogana i Jordana Petersona u početnom dijelu emisije.
Joe Rogan pojavljuje se u jednom kratkom intervjuu, koji se koristi u prvoj i posljednjoj epizodi, dok se Jordan Petersonuopće ne pojavljuje u ovom dokumentarcu.
Ovo dokazuje koliko je Stuart površno pogledao seriju, požurivši da objavi svojih petsto riječi za koje je bio siguran da su difamirajuće. Ali nisu…
Štoviše, kada je Heritage kasnije postao svjestan napravljene greške, samo je uklonio referencu „Jordan Peterson“, ali na njegovu žalost ni on, ni urednici, ni podizdavači se nisu uopće potrudili ispraviti sintaksu:
“Srećom, ne morate dugo gledati da biste saznali. U brzom slijedu, tijekom kratkog niza prije emisije, počašćeni smo isječkom intervjua voditelja emisije Grahama Hancocka s Joeom Roganom.”
Lijenost je zapanjujuća.
Jednako čudno, čini se da i McKie i Heritage misle da „Ancient Apocalypse“ iznosi tvrdnje o „super inteligentnim bićima“ i „vanzemaljcima“, iako to jednostavno nije tako.
Hancockov argument, prihvaćate li ga ili ne, jest da su ljudska bića bila naprednija nego što akademska zajednica priznaje. Ne roboti s letećim automobilima, već napredniji nego što im trenutno pripisujemo, i on navodi dokaze za to koje i Stuart i Robin ignoriraju u korist kritiziranja Hancocka za stvarikoje nije rekao.
Ne navode izvore i ne raspravljaju o stvarnim tvrdnjama, već koriste poštapalice i politiku identiteta umjesto analize, kao da ni oni (i njihovi urednici) nisu imali vjere ni interesa za ono što rade.
A što tek reći o Stuartovom zaključku: “To je opasnost ovakvog showa. Šapuće teoretičaru zavjere u svima nama. A Hancock je tako uvjerljiv domaćin da će sigurno stvoriti još nekoliko njih. Jedno je vjerovati da su ultrainteligentna stvorenja pomogla u izgradnji piramida, ali gdje je tome kraj? Vjerujete da je izborna prijevara stvarna? Vjerovati da je 11. rujna bio unutarnji posao? Još gore?”
Ovo je totalno zbunjujuće, jer pokazuju ogromnu razinu ne razumijevanja stvari, čak i za one stvari koje su toliko očite. No, on u suštini želi reći:
“Ako ljudi postanu skeptični prema jednoj stvari, mogli bi postati skeptični i prema drugoj.”
To je očekivano i razumljivo, ali zašto netko misli da je to loša stvar?
Ljudi bi trebali biti skeptični. Skepticizam u svemu, ali cinizam ni u čemu. Ljudi bi trebali postavljati pitanja i trebali bi očekivati odgovore, osobito od onih koji tvrde da ih poznaju. Treba biti otvoren i uvijek ići za istinom. A da bismo bolje dešifrirali što bi to moglo biti, potrebni su nam ljudi koji dijele nove ideje, preispituju uvriježeno gledište i osporavaju ustaljeni narativ kako se pojavljuju novi dokazi. To nam treba. Znanost, napredak i otkrića ovise o tome. Čak i ako se ideje pokažu lažnima.
Ukratko, nitko ne bi trebao biti čuvar naše povijesti, a najmanje oni koji hvale svoju sigurnost pred nespoznatljivim.
Misterij je uzbudljiv. Dokazi su uvjerljivi. Serija je zanimljiva. Čak i ako se ništa od toga ne pokaže točnim, pitanja još uvijek vrijedi postaviti.
Tvrdnja da su „ove ideje opasne“ može proizlaziti samo iz straha dovođenja u pitanje onoga što one preispituju.
A oni koji se boje pitanja boje se istine.
