Od 1720. – 1774. niz je Nijemaca tršćanskih biskupa. Kasnije Slovenci i Hrvati postaju tršćanski biskupi
Kako je Trst mjesto u koje je rubno i marginalno za hrvatski etnički prostor dopustit ću sebi površnost. Biskupi se nizaju od Frugifera (565. – 568.). Marino de Cernotis biskup je 1421. – 1441.; ujedno je biskup Raba i Trogira! Radi se o godinama kada je Hrvatska pritlačena turskom najezdom, a naša obala dolazi uglavnom pod vlast Venecije.
Obitelj Cernota (Crnota, Černota, Černe) je moćna rapska plemićka obitelj. Poznata je palača Cernotta na Rabu i renesansni slikar Stipan Crnota u Veneciji, 16. stoljeće, o čemu sam pisao u Hrvatskom Fokusu. Andreisi trogirski su potomci roda Cernota.
Od 1720. – 1774. niz je Nijemaca tršćanskih biskupa, osim Leopolda Josipa Petazzija (Petčev, Patačić?), ali i on je rođen u Beču kao potomak tržaških grofova. Kasnije opet Nijemci prevladavaju nad Talijanima; 1796. – 1845. biskupi su Hohenwart, Faistenberg, Raunicher.
Slovenac je Jernej Legat iz gorenjskoga mjesta Naklo, biskup kao Bartolomeo, 1846. – 1875. Je li Austrija utjecala politički da biskupi tršćanski u nizu ne budu Talijani, ili je Slovenaca i Hrvata bilo više, pa tako i među svećenstvom, ili su Talijani kao gradski element manje išli u svećenike?
Slijedi Hrvat Juraj Dobrila (1875. – 1882.), Slovenac Ivan Nepomuk Glavina (1882. – 1895.), Andrej Marija Šterk, Hrvat iz Voloskoga (1896. – 1901.), ujedno i krčki biskup, te Franz Severin Nagl iz Beča i Slovenac Andrej Karlin (1911. – 1919.).
Vrlo je lijepa bila suradnja Hrvata i Slovenaca (sjetiti se krčkoga biskupa Antuna Mahniča, ali i Šterka, Dobrile, Karlina koji su skrbili za učenike i tisak, te dobrotvorna društva), ali su otpori Talijana u Trstu bili vrlo veliki i žestoki, slovenski povjesničar Salvator Žitko tvrdi da nacionalno buđenje Slovenaca i Hrvata i udruživanje u kršćanske socijaliste nije bilo po volji ni tršćanskim njemačko-židovskim krugovima, kojima su slovensko-hrvatske udruge kvarile trgovinu i zajmodavstvo.
Karlin je godine 1919. morao otići iz Trsta, što je donekle logično jer je talijanski grad odsječen novim granicama od slovenskog zaleđa.
Senjska, krčka, osorska, modruško krbavska i riječka (nad)biskupija imaju složenu povijest, najbolje je prepisati wikipediju. Postoje solidni radovi biskupa Mile Bogovića o tim biskupijama, od koji senjska seže u antičko rimsko doba.
Senjska biskupija
U 5. stoljeću postoji biskupija u Senju, na južnom području bivše Riječko-senjske nadbiskupije. U srednjem vijeku ovo područje pripada vlasti akvilejskoga patrijarha. Kasnije je područje nadbiskupije podijeljeno između pulskog biskupa na zapadu i krbavskoga na istoku (od 1185. koji će se od 1460. nazivati modruškim biskupom. Nakon poraza u Krbavskoj bitci 1493. biskup se smješta u Novom Vinodolskom, a uskoro će se za Modrušku biskupiju početi brinuti senjski biskupi. Konačno su 1630. te dvije biskupije sjedinjene pod nazivom Senjsko-modruška biskupija.
Ovo će područje, osobito u 16. stoljeću, postati jednim od središta glagoljskoga tiskarstva. Nakon Tridentinskog sabora puljski biskup nastojao je zabraniti glagoljsku službu u Rijeci, no tome se usprotivila općina grada Rijeke koja je 1593. zaprijetila da će prestati plaćati crkvenu desetinu ukine li se glagoljska služba. 1739. glagoljsku službu potvrdio je i car Karlo VI., a tek je 1848. djelomično ukinuta.
Pod talijanskom okupacijom, 1925., osnovana je Riječka biskupija u čiji su sastav ušli hrvatska i slovenska područja izvan Istre. Nakon Drugog svjetskog rata talijanski biskup i svećenici napuštaju Rijeku, a 1950. razdijeljeni su slovenski i hrvatski dio podrujčja biskupije. Dana 27. srpnja 1969. ujedinjene su Senjsko-modruška i hrvatski dio Riječke biskupije, te je tako nastala Riječko-senjska nadbiskupija. Sjedište nove nadbiskupije i metropolije postala je Rijeka s katedralom sv. Vida.
Bulom od 25. svibnja 2000. godine Sveta Stolica odvojila je iz Riječko-senjske nadbiskupije područje na kojem je utemeljena Gospićko-senjska biskupija, a ostali dio nadbiskupije preimenovan je u Riječku nadbiskupiju.
Rapska biskupija
Rapska biskupija postoji od 6. stoljeća do 1823. godine. Već u 11. stoljeću biskupi imaju slavenska imena, biskupija je bila vezana sa podvelebitskim krajem, pripadali su joj nekada i Pag i Krk. Biskup Drago (Dragus) dobiva potvrde zemljišta od kralja Petra Krešimira IV.
Od 1242. do 1258., te od 1363. – 1372. dvojica su biskupa domaćih plemića iz obitelji De Dominis. Usput, mislim da biskup mađarskoga Varada koji 1444. pogiba u borbi sa Turcima jest Hrvat, ali nije od rapskih De Dominisa.
Slijede Firentinac, pa Zadranin, pa domaći plemić Andrija Črnota (Cernota),zatim Andrija Karlović, te domaći plemić Galzigna.
Zadarska nadbiskupija ima korijene u 4. stoljeću. Značajan nam je Donat III. koji je pomogao kao poliglot i diplomat da se sklopi mir između franačkoga cara Karla i bizantskoga cara Nikefora. Zahvalni bizantski car daruje Zadru moći sv Anastazije (Stošije), Krizogona (Krševana) i dr.
Svi znamo za crkvu sv Donata, jednu od najznačajnijih predromaničkih crkvi europskih. Biskup Bazilije (969.) je zanimljiv imenom, tada su dva bizantska cara zovu tako, ali i značajni teolog Bazilije Veliki (Armenac). Čudno je da papa Anastazije IV. uzdiže zadarsku biskupiju na rang nadbiskupije i metropolije, da bi je već 1155. Papa Hadrijan IV. podrvrgao gradeškom (mletačkom) patrijarhu na zahtijev Venecije!
Godine 1202. Zadar osvaja i razara križarska vojska na nagovor Venecije, da tako naplati prijevoz (koji nije ostvaren) do Svete Zemlje.
U 14. stoljeću tri su nadbiskupa zadarski plemići, Ivan Butovan (1322. – 1332.), Nikola de Matafaris (1333. – 1367.) i Petar de Matafaris (1376. – 1398.). Petar je prijatelj Anžuvinaca, nagovara Ludovikovu ženu Elizabetu Kotromanić da izradi škrinju od pozlaćenoga srebra za tijelo svetoga Šimuna. Ta škrinja nam prikazuje Anžuvince, ali i kralja Bosne Tvrtka kao dječaka uz odar oca mu Stjepana II.
Venecijanci zadarski biskupi
Nakon Luke iz Ferma (1400. – 1419.) Venecijanci postavljaju svoje Venecijance za nadbiskupe novostečenog Zadar, i to od 1420. – 1500. Slijede dva Trogiranina iz plemićke obitelji Cippiko (1503., 1505.).
Tek je 1713. – 1746. nadbiskup Hrvat Vicko Zmajević iz Perasta koji osniva sjemenište za glagoljaške svećenike, ali i naseljava Albance katolike uz grad Zadar. Matija Karaman nadbiskup je 1745. – 1776., koji je od nadbiskupa Vicka bio poslan u Rusiju ruskom admiralu Matiji (Vickovom bratu) da prouči staroslavenski i ruski. Karaman je bio i osorski biskup 1742. Puno je radio s glagoljašima i hrvatskom dijasporom u Italiji. Austrijanci su sigurno pomogli da nadbiskup postane Čeh Josip Franjo da Paola Nowak ( 1823. – 1843.). Nije slučajno Bulom Lea XII. zadarska nadbiskupija postala metropolija za cijelu Dalmaciju godine 1829. Uoči Prvoga svjetskoga rata nadbiskupi su Hrvati Rajčević, Dvornik, Pulišić. Godine 1932. zadarska biskupija prestaje biti metropolija za Dalmaciju.
(Svršetak)
