Mobitelima jezik se uništava i nestaje i postajemo ovisnici o tehnici i tehnologiji
Zabrinjavajuća je činjenica da nekoliko stotina djece nije ove godine upisano u prvi razred osnovne škole. Stručna komisija za upis djece je procijenila da su djeca emocionalno i socijalno nezrela, ne posjeduju pred jezične vještine, smanjen im je opseg vokabulara, ne mogu i ne znaju izreći što misle i nemaju predispozicije da nauče čitati i pisati. Taj broj neupisane djece se svake godine povećava. Isto tako zabrinjavajuća je činjenica da svake školske godine ima nemali broj učenika koji nisu uspješno završila prvi razred, te ga moraju ponavljati. Dakle, ta djeca nisu bila dovoljno sposobna niti upisati prvi razred. Ne znaš što je gore, upisati nespremno dijete, koje će onda ponavljati razred ili dijete ne upisati. Pretpostavljam da su ta djeca išla u vrtić i bila spremana za školu. Što se dogodilo i što se događa. To nije zanemariv problem. To zahtijeva istraživanje, pomnu analizu i stručan pristup u rješavanju tog problema. Za to su dobrim dijelom krivi i roditelji te djece.
Početak pohađanja škole morao bi se ozbiljno shvati. Zajedničkom suradnjom i djelovanjem svih odgojnih faktora trebao bi se na kraju školske godine postići uspjeh. Učenikov neuspjeh je u neku ruku neuspjeh njegovih učitelja, roditelja, stručnih službi i škole. Plan i program rada se maksimalno mora prilagoditi svakom djetetu. Kad dijete makar malo napreduje to bi trebalo nagraditi, a ne kažnjavati i na kraju školske godine konstatirati, kako učenik nije sposoban ići u drugi, već mora ponoviti prvi razred. Misli li se pritom na psihičke traume koje proživljava to dijete. zbog mnogo čega. Po meni bilo bi bolje da to dijete nije upisano u prvi razred. Trebalo je još godinu dana ostati u vrtiću i tamo ga sukcesivno pripremati za školu, po svim osnovama. To su djeca rođena u digitalno doba, s mobitelom u rukama od pelena. I njihovi roditelji bez mobitela ne mogu živjeti. Mobitel i kompjutor je nužan i neodvojiv dio njihove stvarnosti. U obitelji se premalo razgovara. Lakše je i jednostavnije djetetu dati u ruke mobitel, nego mu pričati, čitati ili s njim razgovarati. Vidimo kud nas je to dovelo. Djeca ne mogu i ne znaju izraziti svoje misli. Ne znaju razgovarati. To nisu samo djeca. Mladi ljudi s tim imaju problema. Govore kako pišu SMS-ove i druge poruke. To je gorući problem cijelog društva. Ne samo da se jezik uništava i nestaje, nego smo postali ovisnici o tehnici i tehnologiji, vezanim za mobitel (pametni telefon) i računalo.
Polupismeni roditelji ne mogu imati bolju djecu
Lektire se više ne čitaju. Čitaju se samo sažeci pojedinih djela i poruke koje iz toga proizlaze. Ne uče se, analiziraju i ne recitiraju književna djela. Ne istražuje se, već se ponavljaju tuđe misli i zaključci. Što onda očekivati od vrtićke djece, kad su im roditelji manje-više polupismeni sa smanjenim vokabularom, bez obzira na svoj stupanj obrazovanja i stručnost.
Nova moderna tehnika s audiovizualnim sredstvima i pomagalima ne može i ne smije nikada i nigdje u potpunosti zamijeniti živu riječ. Bez razvoja misli i govora, nema nikakvog drugog rasta ni razvoja. Pretvaramo djecu u robote ovisne o inputima moderne tehnike i tehnologije.
S djecom se mora razgovarati i navoditi ih da misle, kako bi se mogli izražavati. U ovom užurbanom vremenu i svijetu digitalne tehnologije zaboravljamo razgovarati. To se posebice negativno odražava na djeci. Generacije koje odrastaju s mobitelom u ruci postaju deficitne u svojim primarnim sposobnostima. Nisu sposobni za školu. Netko je za to odgovoran.
